'Sklopite oči i zamislite kako gledate u agresora koji, bez milosti, odvodi vaše dijete'

Predsjednica Udruge djece poginulih i nestalih hrvatskih branitelja Domovinskog rata, Sandra Rapčak Škomrlj nazočnima se obratila emotivnim govorom koji prenosimo u cijelosti:

"Pozdravljam sve goste, predstavnike institucija i vlasti Republike Hrvatske, udruga proisteklih iz Domovinskog rata i svih drugih organizacija. Poseban pozdrav upućujem članovima obitelji poginulih, smrtno stradalih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja i civilnih žrtava Domovinskog rata.

Ne zaboravimo sudbine hrvatskih heroja koji nisu živi izašli iz srpskih logora

Nižu se godina za godinom, prošle su gotovo pune 32. Nažalost, sve nas je manje. Ipak, jako dobro pamtim sva vaša lica, vaše poglede, geste, vidim u njima more tuge po kojem se međusobno prepoznajemo. Pamtim i lica onih koji više nisu među nama, njihove su tuge sada naše. Kako drugima opisati taj osjećaj, tu duboku, tešku i neprolaznu bol s kojom živimo toliko dugo?

Foto: Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih hrvatskih branitelja

'Sklopite oči i zamislite'

Riskirajući da vam budem dosadna, zamolit ću vas da zastanete s vašim mislima i razgovorima. Molim vas da na kratko sklopite oči i zamislite svoje najmilije, svoju djecu, roditelje, članove obitelji… Prisjetite se svih lijepih trenutaka koje ste proveli zajedno, radosti dok ste gledali svoje dijete kako raste i postaje odrastao čovjek. Zamislite vaše veselje kao roditelja kada vam se dijete odluči zasnovati vlastitu obitelj, pa kada vam javi da ćete postati djed ili baka… Sjetite se njih, koje najviše volite… A onda… Zamislite kako gledate u agresora koji, bez milosti, odvodi vaše dijete… Kako vas doziva kći… Razdvajaju vas dok bolni krici kidaju oblake… Zamislite kako u djeliću sekunde ostajete bez sina, oca, supruga, brata... Zamislite da ih više nema. Možete li?  Godine se nižu, lete, za sretnije ljude se život nastavlja, a vi i dalje ne znate gdje su vaši najmiliji… Ne znate što se s njima dogodilo… Tuga vas je obuzela i ne pušta vas.

'Trebala sam se objesiti za njega, dati da nas ubiju zajedno...' - Ovo je priča o Franji Nađu

A tuga… Ona je kao ružan san iz kojeg se ne možete probuditi. Tuga je svaki trenutak kada se pitate "zašto?", a nemate odgovora na to. Tuga je nostalgija za prošlošću i svim onim lijepim trenucima i uspomenama koje ste zajedno stvarali. Tuga je duboka bol u nama za koju ne znaš točno gdje boli, ali te cijelog razara. Tuga je osjećaj da je s Njima otišao dio tebe. Tuga je bolna spoznaja da je tebi, meni, cijeli svijet stao, a ostatak svijeta ide dalje neozlijeđen. Tuga je strah od praznika i drugih posebnih događaja jer će neke stolice zauvijek ostati prazne. Tuga te protrese, izbaci iz komfora sigurnosti i na vidjelo pokazuje tvoju ranjivost.

'Trudimo li se dovoljno'?

No, jednako tako, tuga vas može natjerati da osjetite bijes i preispitate sami sebe. Da preispitate druge. Trideset i dvije godine molimo, šaljemo apele, pregovaramo, a još uvijek smo daleko od istine o našim najmilijima. Trudimo li se dovoljno? Jesmo li naivni ako i dalje pokušavamo, iako već unaprijed znamo da nam druga strana ne želi dati podatke koje posjeduje? Štoviše, oni koji su započeli rat i počinili monstruozna zlodjela, danas izigravaju žrtve.

Foto: Privatni arhiv

'Nije li došlo vrijeme da počnemo zahtijevati, a prestanemo moliti'?

Znamo da su potrebne informacije posjeduje vlast u Srbiji, znamo da ih znaju i Srbi koji slobodno žive u Hrvatskoj, ali i mnogim drugim zemljama. Nitko ih nije osudio za zlodjela koja su nam učinili, no ni to im nije bio motiv da pokažu malo ljudskosti i otkriju nam gdje su grobnice naših najmilijih. I upravo stoga, pitam se, pitam vas, nije li došlo vrijeme da počnemo zahtijevati, a prestanemo moliti? Zahtijevati od osoba na političkim funkcijama iz redova srpske nacionalne manjine da iniciraju i pokrenu razgovore sa svojim sunarodnjacima kako bi dobili potrebne informacije o nestalima? Zahtijevati od Vlasti Republike Srbije da napokon dostave sve potrebne dokumente i informacije o nestalim osobama jer više ne želimo slušati lažna obećanja i gledati lažne humaniste i dobrotvore od kojih na kraju ne dobijemo ništa? Zahtijevati istinu?

Odrasla sam bez oca, oduzeo mi ga je agresor

Lažnih obećanja i dobrotvora s druge strane dovoljno smo se naslušali i nagledali. Unatoč mnogim pokušajima i zahtjevima vlasti Republike Hrvatske i Ministarstva hrvatskih branitelja, od Republike Srbije nismo dobili ništa.

Moramo ustrajati na oštrim zahtjevima jer smo na vlastitoj koži okusili sve užase rata, gubitka člana obitelji i godine traženja.

Bio je onakav kakvih više nema, a trebali bi nam. Bio je Marko Babić!

Odrasla sam bez oca, a agresor mi je oduzeo ne samo njega, već i uspomene koje smo mogli imati. Danas, kao odrasla osoba, nemam sjećanje na vlastitog oca, ali imam pravo zahtijevati istinu. To mi je i dužnost, zbog svih vas koji tražite vaše najmilije, osobito zbog svih onih koji su preminuli, kao i moj djed, a da istinu o sudbini svoga djeteta nisu uspjeli saznati.

'Već 32 godine vodimo tešku bitku'

Već 32 godine, u miru vodimo tešku bitku kojoj se, nažalost, kraj ne nazire. Ipak, ne kažu uzalud da najteže bitke vode najjače osobe.
Zahvaljujemo svakom pojedincu i svim institucijama koje su godinama uz nas dok tražimo naše najmilije. Mi ćemo se i dalje boriti i inzistirati na rješavanju pitanja nestalih osoba, zbog nas, ali i zbog naše djece, da budućim generacijama ne ostavimo teret prošlosti. Mi nećemo odustati".