Škare-Ožbolt za Direktno: Vrlo je neugodno kada su puna usta pravne države, a Europa procesuira malverzacije

Iza nje je puno političkoga i životnoga iskustva, ali zacijelo će biti upamćena najviše po tome što je bila ministrica pravosuđa.

Rođena je 20. lipnja 1961. godine u Osijeku, a u Zagrebu živi od studentskih dana. Diplomirala je na Pravnom fakultetu u Zagrebu, doktorirala na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, udana za arhitekta Zlatka Ožbolta s kojim ima dvoje odrasle djece, kćer i sina.

Uspješnu je karijeru započela 1991. godine kao savjetnica za odnose s javnošću prvog hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, a od 1995. bila je Tuđmanova savjetnica za odnose s UN-om i pomoćnica predstojnika Ureda predsjednika za koordinaciju s misijama UN-a.

Godine 1997. imenovana je za predsjednicu Nacionalnog odbora za uspostavu povjerenja i normalizaciju života na ratom stradalim područjima Republike Hrvatske, tijela koje je provelo poslijeratnu mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja uključujući i Vukovar.

Poslije Tuđmanove smrti i poraza HDZ-a na parlamentarnim izborima 2000. godine, s Matom Granićem i još nekim nezadovoljnim članovima HDZ-a osnovala je stranku Demokratski centar. Na čelu je bila od 2003. do 2016. godine, a od tada više ne pripada ni jednoj stranci.

U tri je navrata bila zastupnica u Hrvatskom saboru. Godine 2003. imenovana je ministricom pravosuđa u prvoj Vladi Ive Sanadera.

Upravo u toj vladi započela je reformu pravosuđa, što je bio jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u EU. Ipak, krajem 2005. godine sukobila se sa Sanaderom oko strategije borbe protiv korupcije. Nije htjela odbiti zahtjev bivših vlasnika za povratom stana u kući u Kozarčevoj ulici u Zagrebu koju je Sanader kupio pa joj se on osvetio tako što je početkom 2006. smijenjena s dužnosti ministrice pravosuđa.

Vesna je zbog zasluga za uspješne pregovore s pobunjenim Srbima na okupiranim područjima te sudjelovanja u mirovnim sporazumima u hrvatskom Podunavlju još 1998. proglašena Ženom godine u Hrvatskoj te počasnom građankom Vukovara i Iloka.

Za zasluge u mirovnim procesima Škare Ožbolt odlikovana je Redom kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Redom Ante Starčevića, Redom hrvatskoga trolista, Spomenicom domovinske zahvalnosti i Spomen medaljom Vukovar, dok joj je Srpsko narodno vijeće dodijelilo nagradu "Svetozar Pribičević" za doprinos mirnoj reintegraciji hrvatskoga Podunavlja.

Svakako impresivan životopis, koji joj daje ''za pravo'' komentirati situaciju u državi, ne samo u pravosuđu, već u svim njezinim područjima.

U kakvom je sada stanju hrvatsko pravosuđe, ima li kakvih pomaka?

Prošlo je već deset godina od ulaska u EU, a pravosuđe je i dalje jedan od ključnih problema ove zemlje. Zaostaci u neriješenim predmetima se gomilaju. Suci su zbog slabog materijalnog statusa demotivirani za rad. Ne može se dogoditi da službenik u državnoj upravi ima veću plaću od službenika na sudu. Puna su nam usta učinkovitijeg, modernijeg i profesionalnijeg pravosuđa, a djelatnici suda egzistencijalno životare.

Kada je riječ o infrastrukturi sudova, niti jedan sud se u posljednjih deset godina nije sagradio, niti ozbiljnije obnovio. Pogledajte samo Zagreb. Trg pravde- svi sudovi na jednom mjestu -  projekt koji sam ja još davnih godina osmislila i u svom kratkom mandatu napravila zgradu Općinskog kaznenog suda i dalje je samo misaona imenica. Niti jedna zgrada nije sagrađena.

''Palača pravde'', katastrofa od zgrade, godinama nefunkcionalna, suci Trgovačkog suda raspoređeni na više lokacija zbog potres. Zgrada Općinskog suda u Novom Zagrebu u najmu po cijeni da se mogao već novi sud napraviti. Zgrada Općinskog suda u Splitu još nije napravljena i Općinski sud je već godinama u tzv. ''prognaničkom statusu''.

I tako bih mogla nabrajati unedogled. A stanje u Državnom odvjetništvu vrlo je slično. Nema pomaka ni tu. Gotovo je žalosno slušati i pratiti te rasprave u parlamentu i iz godine u godinu ista izvješća kada je riječ o materijalnim sredstvima za rad pravosuđa. Psi laju, karavane prolaze.

Kako komentirate činjenicu da nam OLAF sve češće ''isporučuje'' dokaze o novim kaznenim djelima vladajuće strukture, ili onih koji su iz nje upravo zbog tih razloga morali otići?

Gledajte, svaki dan OLAF objavljuje, kao i Ured europskog tužitelja, koje su sve malverzacije počinjene u državama koje su koristile EU sredstva. Ima takvih slučajeva po cijeloj Europi, ali nema ministara koji su optuženi, ili osumnjičeni. Tu je ta razlika između Hrvatske koja je vrlo često na tim stranicama i ostalih država EU.

Nije li, zapravo, sramotno da Europa traži procesuiranje malverzacija u našim ''redovima''?

Naravno da je vrlo neugodno kada su puna usta pravne države, a Europa procesuira malverzacije.

Nasrću li predsjednik Milanović i premijer Plenković na pravosuđe?

To je delikatno pitanje. Predsjednik ima vrlo ograničene ovlasti i njegov "plesni podij" znatno je manji od premijerovog, a nisam primijetila da je izašao iz granica svojih ustavnih ovlasti. S druge strane, šaputanja o izmjenama zakona i uvođenju kaznenog djela "curenja informacija" ozbiljno me zabrinjava.

A što s onom Plenkovićevom inicijativom o kaznenom progonu onih koji otkrivaju muljaže i nepravilnosti?

Mislim da to nije prvi puta da se tako nešto predlaže. Uvijek kada je vlast u problemima koriste se ovakve mjere. Time se nastoji ugušiti sloboda govora, sloboda tiska i odgovornost javnih dužnosnika prema građanima koji su ih i izabrali, a sve radi spašavanja pojedinaca. To je iznimno opasna ideja, pogotovo jer se zakoni ne bi trebali mijenjati često kao godišnja doba, jer to dovodi do pravne nesigurnosti i nepovjerenja u pravosuđe.

Izmjene zakona pozdravljam ako se radi o unapređenju, o usklađenju propisa s europskom pravnom stečevinom, ali ovakvim predloženim izmjenama smatram da bismo učinili civilizacijski korak unazad.

Nije li glavna državna odvjetnica, nakon otkrića one prepiske s optuženom Josipom Rimac trebala sama podnijeti ostavku?

Istraga i daljnji tijek postupka pokazat će je li ta objavljena prepiska vjerodostojna i je li glavna državna odvjetnica imala kakvu ulogu u nezakonitim radnjama. Međutim, osim kaznene, javni dužnosnici imaju, ili barem moraju imati, moralnu odgovornost prema javnosti. Ako se u parlamentu i među građanima dovodi u pitanje vjerodostojnost glavne državne odvjetnice, to je svakako alarm.

Državno odvjetništvo mora biti nepristrano i neovisno, i ako se to ozbiljno dovede u pitanje, do razine da se spekulira da glavna državna odvjetnica iznosi neistine u Saboru, mora se početi govoriti o odgovornosti.

Jesu li naši suci doista potplaćeni?

Mislim da jesu. Njihov koeficijenti nisu se godinama ozbiljnije mijenjali. Žalosno je kada vidite i slušate kako se suci moraju dogovarati tko će kada imati raspravu sa zapisničarom, kako neki suci sami bez zapisničara pišu presude, kako drugi sami plaćaju privatno daktilografe. To je naša tužna stvarnost.

Zašto imamo 300.000 neriješenih sudskih predmeta koji se vuku godinama, konkretno, dulje od tri godine?

Mislim da je broj zaostataka porastao i da sa zabrinutošću možemo očekivati ovogodišnje brojke. Imate i dan-danas predmete koji su stari i po 25 godina. Možete li danas objasniti ikome da u Hrvatskoj, članici EU, digitalno opremljenoj, postoje predmeti stariji od 25 godina?

Jesu li naši građani u pravu kada imaju najlošije mišljenje upravo o pravosuđu?

Percepcija je najgora stvar. Ona se jako teško mijenja.

Zašto zapinje rad zemljišno-knjižnih odjela?

Najvećim dijelom zbog loše organizacije posla, neujednačene sudske prakse. Postupaka obnova koje se vode jako sporo. Naravno, prijedlozi koji idu za time da se vođenje postupaka da u ruke javnim bilježnicima isto su loša i nerealna, jer je riječ o složenim postupcima za koje se traži specifično znanje.

Gotovo mi je neshvatljivo da postupci sređivanja vlasništva u slučajevima kuća koje su urušene od potresa nemaju neku bržu traku i prioritet.

Bili ste ministrica pravosuđa i to uspješna. Žalite li za nečime što niste uspjeli napraviti?

Žalim što nisam odradila mandat do kraja na način da još poboljšam pravosuđe. Ja sam u svom mandatu digitalizirala zemljišne knjige i jednim dijelom ih verificirala, žao mi je što nisam stigla spojiti baze katastra i zemljišnika u jednu jedinstvenu bazu.

Uvela sam ovlaštene zemljišno-knjižne referente i na taj način smanjila zaostatke u gruntovnici. Uvela sam u zakon o sudovima suđenje u razumnom roku, građanima približila pravosuđe kroz glasnogovornike sudova, uvela menadžere na velike sudove, osnovala Pravosudnu akademiju i trajnu edukaciju sudaca, specijalizirne suce za organizirani kriminal i korupciju.

Bila sam začetnik ideje o svim sudovima na jednom mjestu u Zagrebu tzv. Trg Pravde i žao mi je što nisam uspjela više realizirati taj projekt. Napravila sam Općinski kazneni sud, ali nisam stigla napraviti novu zgradu Općinskog građanskog suda s  gruntovnicom.

Napravila sam zgradu Županijskog suda u Splitu, ali nisam stigla zgradu Općinskog suda u Splitu. Sanader me smijenio i moja energija za boljim pravosuđem se utopila.

Kada bolje pogledam, svi ti projekti koje sam započela, a nisam ih stigla završiti, ni dan- danas nisu dovršeni, kao da mene čekaju da ih dovršim…