Škare-Ožbolt: Ono što se događalo u Vukovaru, na Ovčari, u Škabrnji, Lovasu, Voćinu, Kijevu, Dubrovniku, to nije bio 'samo' rat; bilo je to zlo!

Na 28. obljetnicu Dana sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje, prisjetila se za Direktno svojih uspomena, ne skrivajući duboke emocije koje one i danas u njoj izazivaju.

''Po završetku mirne reintegracije Podunavlja 1998., bivša britanska premijerka, pokojna Margareth Thatcher posjetila je Vukovar. O svojemu susretu s razorenim gradom u svojoj knjizi 'Državničko umijeće' napisala je sljedeće:

"Za svakog bi čovjeka bilo korisno, a za političke vođe ponajviše, da se barem jednom u životu suoči s materijalnom stvarnošću zla. Znamo – ili bismo barem trebali znati – da zlo postoji. No, tek kad ga možemo vidjeti, opipati i omirisati, zlo poprima stvaran lik, da ga čovjek nikada ne može zaboraviti."

''Madeleine Albright, državna tajnica u vrijeme Billa Clintona, nakon što je prvi put posjetila Ovčaru, bila je zgrožena i potpuno potresena, posebice kada je na odlagalištu smeća, tik ispod površine zemlje ugledala dijelove ljudskih kostiju više od 200 posmrtnih ostataka. Neki članovi mjesne srpske vlasti, na njezino zgražanje jednostavno su odgovorili da 'ne razumije povijest regije'. Ironija je da su to bili rekli osobi koja se rodila u tadašnjoj Čehoslovačkoj i koja je odrasla u Beogradu!'', prisjeća se Škare-Ožbolt.

No, istina je, teza o nerazumijevanju povijesti itekako stoji, jer mnogi visokopozicionirani igrači međunarodne zajednice uistinu nisu razumjeli povijest prostora bivše Jugoslavije, a dijelom se nisu ni trudili.

Ali, ima nešto što su - bez obzira mislili oni da se ovdje radi o 'starim povijesnim mržnjama', neriješenim računima – svi odmah prepoznali: zlo. U njegovom najopscenijem obliku. Jer, ono u Vukovaru, Ovčara, ali i Škabrnja, Lovas, Voćin, Kijevo, Dubrovnik… to nije bio 'samo' rat.

To je bila, kao što Pascal Bruckner, u svojem eseju Babilonska vrtoglavica iz 2005., kaže: 'Mržnja prema gradovima, jasna je stvar, takva kakvu su je manifestirali Crveni Kmeri, ili srpska vojska pri razaranju Vukovara, pri opsadi Dubrovnika i Sarajeva, mržnja je divljaka, primitivaca prema svemu što je uljudnost, profinjenost i ljepota.'

Ugraviran u kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda

''Vukovar je prvi grad od Drugoga svjetskog rata koji je potpuno razoren u silovitim napadima JNA. Zbog toga je i postao simbol uništenja i groznih zločina u samom gradu i na Ovčari. Grad je ugraviran u kolektivnu memoriju hrvatskog naroda kao simbol patnje i boli i svaki građanin koji nikad tamo nije bio, na spomen Vukovara ima pred očima onu strašnu sliku izbjeglica koje vojnici u JNA uniformama guraju puškama, dok se s plastičnim vrećicama u rukama, jedva kreću kroz ulice razorenog grada'', prisjeća se dalje potreseno Vesna Škare-Ožbolt.

I dodaje: ''Svaki građanin sjeća se pijanih vojnika JNA i pripadnika drugih paramilitarnih grupa koji su, staklenih očiju, sa zapuštenom bradom i u prljavim vojničkim odorama, urlali po ulicama grada: 'Slobo šalji salate, bit' će mesa, klat ćemo Hrvate' .

Vukovar je jedini grad u RH koji je, tijekom rata, doslovce ubijen, toliko da je čak i Peter Galbraith, tada veleposlanik u Republici Hrvatskoj - a koji je inače, jako inzistirao na multikulturalnosti i etničkom 'miksu' po uzoru na SAD – bio do te mjere zaprepašten razmjerima destrukcije da je, po povratku u Zagreb, potpuno 'nediplomatski' javno izjavio kako je 'uništenje Vukovara ratni zločin najvišeg stupnja' te da je njemu, kao čovjeku, 'ideja da vojska ide sustavno uništavati jedan grad naprosto nepojmljiva''.

Odbijena je hrvatska ruka pomirbe

Škare-Ožbolt navodi i fakt koji je djelomično čak i nepoznat javnosti, a posebice današnjim mladim generacijama:

''Mnogi hrvatski građani srpske nacionalnosti možda niti ne znaju da je Hrvatska Srbiji pružala ruku pomirbe, čak i u vrijeme dok je JNA rušila Vukovar; konkretno, dana 14. studenoga 1991., predsjednik Tuđman na sastanku u Uredu Predsjednika, zabrinut zbog sporadičnih ekstremnih ponašanja s hrvatske strane, odlučno je rekao da će se suprotstaviti svima onima koji govore 'da ne može niti jedan Srbin ostati u Hrvatskoj'.

Nadalje, mnogi ne znaju niti to da je predsjednik Tuđman već kod donošenja prvog Zakona o oprostu od kaznenog progona i postupka za kaznena djela počinjena u oružanim sukobima i u ratu protiv Republike Hrvatske, od 25. rujna 1992. naredio obustavljanje postupka protiv 150 Srba te pomilovao 94 građana srpske nacionalnosti, pravomoćno osuđenih zbog oružane pobune protiv Hrvatske. A amandmanima na kasniju verziju istog Zakona od 20. rujna 1996. godine, dodatno se išlo na ruku srpskoj manjini''.

Zato mislim da treba podsjećati hrvatske građane svih nacionalnosti na važnost i veličinu geste koju je učinio predsjednik Tuđman - a s njim i sve hrvatske žrtve - pruživši ruku pomirenja a sve kako bi se rat okončao mirnim putem te da ne bude više mrtvih ni s 'naše', ni s 'njihove' strane.

Proces mirne reintegracije još traje

I na kraju, Vesna Škare-Ožbolt kaže: ''To je nešto što bi posebno trebalo učiti mlade, to je zadaća njihovih obitelji. Ali, i hrvatskih političara, želimo li da sav trud uložen u mirnu reintegraciju Podunavlja ne bude bačen u vjetar.

Valja naglasiti da proces mirne integracije još uvijek traje, on se gradi svakim danom i za njegov uspjeh odgovorni su svi građani ovog grada; i Hrvati i srpska nacionalna manjina. Svaki neprimjereni eksces, s koje god strane dolazio, samo će usporiti revitalizaciju ovoga grada, i onu emotivnu, ali i onu ekonomsku''.