Sjećanja ratnog izvjestitelja Stanka Ferića: 'Oba su pala bila je snimka jača od oružja'

U obrani Hrvatske u Domovinskom ratu zaslužni su branitelji koji su slabo naoružani krenuli u borbu protiv velikosrpskog agresora čiji je cilj bio osvajanje i etničko čišćenje dijelova Hrvatske koje je smatrao svojim te uništenje Hrvatske. Svoj doprinos u obrani Hrvatske, uz branitelje na prvim crtama bojišnice, dali su i drugi ljudi, drugih struka, zvanja i znanja koji su svojim radom zajedno s braniteljima koji su Domovinu branili oružjem, omogućili da danas, u ovoj zemlji živimo slobodno, svoji na svome. Jedni od tih ljudi bili su novinarke, novinari, fotoreporteri i snimatelji koji su na prvim crtama obrane, u opasnom okruženju, umjesto puške koristili bilježnice, olovke, fotoaparate i video kamere. U ratu kada foto opreme i fotografskih materijala – filmova, foto papira i nužnih kemikalija gotovo da i nije bilo, a fotografija je postajala jednako snažno oružje kao i puška, fotoreporteri su se snalazili na sve moguće načine – improvizirali su, popravljali aparate u hodu i činili razna čuda da bi na svoj način branili i obranili Domovinu.

Sudjelovanje tih ljudi u obrani Hrvatske tijekom Domovinskog rata postalo je vidljivo i dragocjeno, iako su oni sami ostali nevidljivi – nema ih ni na fotografijama ratnih prizora koje su snimali. Trideset godina nakon pobjedonosnog završetka rata, taj je doprinos napokon vrednovan kao dokument trajnog značenja i trajna vrijednost slobodne i neovisne Hrvatske. Učinila je to izdavačka kuća Mozaik knjiga u suradnji s Hrvatskim memorijalno-dokumentacijskim centrom Domovinskog rata i Hrvatskim povijesnim muzejem tiskajući fotomonografiju "Domovinski rat – Priča o pobjedi" – veliki memorijalni zbornik fotografija ratnih fotoreportera iz Domovinskog rata koji je uobličen, uz redovno, i u posebno skupocjeno divot izdanje koje figurira kao svojevrsno spomen obilježje nevidljivoj, ali važnoj novinarsko-fotoreporterskoj postrojbi koja nikada nije bila formalno ustrojena, ali je de facto postojala i uspješno djelovala rame uz rame s braniteljima.

FOTO: Privatna arhiva. Stanko Ferić

'Jesmo li se bojali? Jesmo!'

Jedan od izvjestitelja koji je svoju građu ustupio u te svrhe je Slavonac iz Slavonskog Broda sa šibenskom adresom od 1986. godine - Stanko Ferić (71) koji je i danas aktivan novinar. Piše za portal Šibenik News te je urednik časopisa Volim Šibenik. Stanko je tijekom cijelog rata kao novinar izvještavao te kao fotoreporter snimao događaje s bojišta u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. "Kada je počeo rat, kada je počela velikosrpska agresija na Hrvatsku 1991. godine, javio sam se u tadašnji Zbor narodne garde i postao gardist, ali se moj status brzo promijenio. Rekli su mi da ću biti ratni izvjestitelj. To sam prihvatio znajući da sa svojim fotoaparatom i novinarskim znanjem u obrani Domovine vrijedim jednako kao i sa oružjem", započeo je Stanko koji je tada imao 33 godine.

"Osim toga, svi mi koji smo u Jugoslaviji bili na obaveznom vojnom roku u JNA, znali smo , a to su nam duboko utukli u glavu, da se bitke ne vode samo s oružjem. Tada se to tumačilo i učilo s drugih ideoloških pozicija, ali riječ je o općoj stvari za sve ratove. Dakle znali smo da se rat osim oružjem - vodi i informiranjem. Uostalom kada je JNA napala Hrvatsku prvo što je rušila bili su radijski i televizijski odašiljači, najprije je udarila na sredstva informiranja znajući koliko su ona važna i koliko su snažno oružje informacije i jednako tako dezinformacije", priča nam Stanko koji je ratni izvjestitelj postao u lipnju 1991. godine, a do tada je radio kao dopisnik iz Šibenika za Večernji list.

Ali, kako biti ratni izvjestitelj, fotoreporter? To se nije učilo u školama, na fakultetima na odsluženju vojnog roka? Nije bilo nikakvog znanja, nikakvog iskustva. Ipak, hrabro se išlo svugdje gdje je bilo potrebno. "Ideš i to je to. Nitko se nije bunio. Jesmo li se bojali? Jesmo. Bilo je kolega koji su umirali od straha i dobivali proljev, ali su ipak išli i obavili sve što treba. Snalazili smo se svakako. Rat nas je zatekao nespremne. Nije bilo zaliha foto materijala. Falilo nam je filmova, a trebalo je snimati. Dobili smo nešto od fotoamatera, a u najvećoj krizi – ništa, razbiješ staklo na kiosku, pokupiš filmove i ostaviš poruku s imenom i prezimenom pa kasnije platiš materijal i nadoknadiš štetu. Nije bilo ni one opreme kakva se na televiziji vidi na ratnim reporterima koji izvještavaju s ratišta. Ja sam kacigu s natpisom PRESS i pancirku dobio 8. kolovoza 1995. godine, dan nakon završetka oslobodilačke VRO 'Oluja'. Na te 'sitnice' tijekom rata nismo ni mislili", prepričava nam Ferić situaciju na koju apsolutno nitko nije bio spreman. 

FOTO: Stanko Ferić/ Bosanska Posavina, 1992. godina

Fotografija kao važan element obrane

"U to vrijeme su redakcije novina postale ratne redakcije, a novine ratni bilteni. Uz to postojali su i drugi informativni kanali i sredstva, pa smo mi izvjestitelji s prvih crta bojišnice osim matičnim redakcijama slali svoje materijale i svima drugima te državnim institucijama koje su vodile obranu Hrvatske te svima onima koji su mogli pridonijeti obrani i pobjedi nad neprijateljem jer je bilo važno da se istina o stradanju i agresiji prenese do svih onih koji mogu pomoći Hrvatskoj, ali i da se hrvatski narod ohrabri, da bude siguran u pobjedu, da zna da postoje branitelji, da postoji Hrvatska vojska, da se možemo obraniti i pobijediti", govori Stanko kako je izvještavanje tada izgledalo i koja mu je bila primarna svrha. Pisana riječ i posebno fotografije, jer one govore više od bilo kojih riječi, bili su jako važni elementi obrane, mobilizacije, snage, morala i konačno pobjede nad neprijateljem. Novine su se tada tiskale u puno većem broju primjeraka nego danas. Jako je bio važan u pravo Večernji list, najtiražnije novine toga doba koje su se osim u Hrvatskoj tiskale i distribuirale u vodećim europskim državama kao i neke visokotiražne revije poput Arene. U doba kada nije bilo interneta, društvenih mreža i tehnologije, uz radio i televiziju, novine su bile jedino sredstvo koje je omogućavalo da istina ugleda svjetlo dana i izvan Hrvatske koja je gorjela u paklu rata.

"Fotografije koje smo mi ratni fotoreporteri snimali na prvim crtama bojišnice i mjestima najtežih stradanja Hrvatske i hrvatskog naroda, objavljivane su u svim mogućim nacionalnim, regionalnim i lokalnim novinama koje su uspijevale izlaziti pa i onim tiskovinama za koje se nikada ne bi moglo pretpostaviti da će postati ratni bilteni kao recimo reviji 'Sam svoj majstor',magazinu televizijskog programa 'Studio' ili 'Vikendu' tjedniku za odmor, rekreaciju i izlete. Slikama i informacijama hranili smo televizije, radijske postaje pa čak i crkvene listove. Smisao svega išao je u tri smjera. Prvi cilj bio je da se širi istina o agresiji, u kojoj mjeri ljudi stradaju i koliko su okrutne namjere agresora. Drugi cilj je bio da naš narod shvati da postoji vojska i policija, da smo spremni i kadri obraniti se. Treći cilj je naravno bio demoralizirati neprijatelja, pokazati mu da nismo goloruki i da nismo janje za klanje kako su mislili",  kaže Stanko te dodaje da je novinara i fotoreportera bio veliki broj, ali na žalost ne postoje službeni podaci o njima kao ni registri ratnih izvjestitelja. Funkcionirali su u sustavu obrane, ali često sami po svom nahođenju.

FOTO: Stanko Ferić. VRO Maselnica

Išlo se često na vlastitu odgovornost

"Pokrivao sam tijekom rata puno terena, od šibenskog ratišta, Dalmacije i Like do Bosanske Posavine, Slavonije, Mostara, Hercegovine, srednje Bosne. U početku, odnosno prve dvije godine rata, nije bilo nekog čvrstog sustava. Išlo se tamo gdje se moralo ići. Znalo se što se zbiva i što treba raditi. Išlo se na osobni rizik i odgovornost, samoinicijativno ili na uputu redakcije za koju se radilo. Kasnije kada je završen ustroj Hrvatske vojske kao vojske, išlo se na teren i ciljano po zapovijedi i na zahtijev. Nikakvih pogovora i prigovora nije bilo", kaže nam sugovornik. 

"Bilo nas je puno. Hrvatska još dobro pamti neke poput Branka Vrbošića, Mate Piškora, Franje Samardžića, Denisa Latina, Silvane Menđušić, Gordana Lederera... bili smo jedna postrojba koja nikada nije okupljena, ali je besprijekorno, hrabro i učinkovito funkcionirala. Poslije rata, nakon pobjede ratni izvjestitelji i fotoreporteri nisu dobili nikakav, većina njih ni neki počasni braniteljski status. Bila je neka inicijativa da se ratnim izvjestiteljima i fotoreporterima prizna braniteljski ili barem počasni braniteljski status, ali to nije bilo uvaženo i prihvaćeno", tvrdi novinar i fotoreporter dodajući: "Nije to toliko važno. Bitno je da smo mi svoj posao odradili, a kako smo ga i koliko dobro smo ga odradili sudjelujući i dajući doprinos obrani Hrvatske, vidi se - doduše tek nakon 30 godina, ali nema veze - u ovoj dragocjenoj fotomonografiji koja je izašla i hvala Bogu da je jer ovo je prvi put da se sabrano na jednom mjestu vidi što smo radili i koliko je to vrijedilo tada, u ratu, ali i koliko kao dokument vrijedi i znači danas i koliko će vrijediti ubuduće kao baština, kao spomenik – ne nama koji smo to stvarali nego Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i Hrvatskoj", kaže nam Stanko koji ni sam ne zna koliko je fotografija tijekom rata snimio.

"Nije se brojilo. Slalo se i dijelilo gdje god je trebalo biti objavljeno. Puno je toga izgubljeno, propalo. Agresija na Hrvatsku, Domovinski rat bio je zadnji analogni rat. Nije bilo digitale, interneta, elektroničke pošte... Sve se radilo analogno, i još uvijek u crno-bijeloj tehnici. Filmova u boji je bilo, ali ne i novina pa se još radilo s BW filmovima. Nije ih bilo dovoljno, do filmova se teško dolazilo pa se često film od 36 snimaka solidarno dijelio na dva pa i tri dijela da bi svatko imamo 'streljiva' za rad. Teško je bilo i razvijati filmove i fotografije. Trebalo je naći malo mraka, bilo gdje, pod stubištem, u ruševinama, u WC-u, da pa i gepeku automobila. Redakcijama su se uglavnom slali isječci negativa. Do Zagreba i drugih gradova s bojišta su stizali ponajviše zahvaljujući hrabrim vozačima autobusa. U takvim uvjetima puno je materijala izgubljeno, nepopravljivo oštećeno ili naprosto bačeno. Uspio sam spasiti dobar dio svojih negativa i fotografija – nekoliko tisuća snimki - koje sam uspio i digitalizirati te ih pohraniti u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Pomogao sam i u prikupljanju fotografija iz Domovinskog rata koje su snimili drugi fotografi poput Joška Čelara i Radovana Gogera. Neki od njih napravili su fenomenalan posao, a nisu čak pripadali niti jednoj redakciji", priča nam Stanko o tome kako su se snalazili u tim vremenima. 

FOTO: Stanko Ferić. Novinarke u oslobođenom Kninu 1995. godine

Snimka 'Oba su pala' jača od ijedne puške

"Osim nas novinara i fotoreportera iz novinskih redakcija i kuća koje su nastavile funkcionirati u ratnim uvjetima, među fotoreporterima bilo je i kolega koji su bili zaposleni u poduzećima, tadašnjim radnim organizacijama i raznim SOUR-ima koji su imali svoje interne novine. Kada su ta poduzeća propala, poput primjerice šibenskog TLM-a, oni su ostali bez posla. Neki su otišli u gardu i sa sobom ponijeli fotoaparate, a neki su se jednostavno uključili, sami išli na bojišnicu i snimali. Ti ljudi su napravili fenomenalne stvari koje tada nisu išle u toliko u medijski prostor, ali su danas dragocjeni dokumenti", kaže Ferić na što smo ga pitali je li jedan od takvih primjera legendarni snimak 'Oba su pala'?

"To je jedna posebna priča. Fantastičnu, moralno i mobilizirajuće neprocjenjivo vrijednu snimku rušenja neprijateljskog zrakoplova nad vojarnom Zečevo kod Rogoznice, snimili su dečki iz Televizije Vodice. Bila je to jedna od prvih lokalnih televizija u Hrvatskoj koju je pokrenuo legendarni filmski snimatelj i fotograf Šime Strikoman s entuzijastima iz Vodica. Kada je počeo rat Vodičani su snimili fenomenalne materijale, a među njima i prizor rušenja bojnog zrakoplova nad Zečevom i uzvik: 'Obadva, obadva, oba su pala!'. Taj snimak je digao moral, a s druge strane neprijatelju nije bilo svejedno jer gle 'neki tamo ruše srpske avione'. Taj snimak bio je jači od ijedne puške", priča nam Stanko pozadinu legendarne snimke koja se i danas vrti po društvenim mrežama kao trajni podsjednik na junaštvo i zajedništvo. 

"Kada već govorimo o TV Vodice i pothvatima vodičkih snimatelja treba reći da smo mi fotoreporteri monografijom 'Domovinski rat – Priča o pobjedi', a posebno njenom divot inačicom dobili neku satisfakciju i priznanje. To je dobro i lijepo, ali izvan fokusa, u sjeni anonimnosti ostali su i dalje mnogi drugi koji su se kao novinari i snimatelji borili za Domovinu. Spomenuli smo Vodice i TV Vodice, ali još su veća priča kolegice ratne izvjestiteljice. Kod nas u Šibeniku bilo ih je devet. One bile čudo hrabrosti, borbenosti i odanosti Domovini. O pothvatu novinara i novinarki Radio Drniša u prognaništvu da se i ne govori. Bilo je među nama i novinara srpske nacionalnosti koji su sjajno radili i dali više nego dragocjen doprinos obrani Hrvatske", govori Ferić ponosno o kolegicama i kolegama. 

FOTO: Stanko Ferić. Djeca u Bosanskom Brodu 1992. godine

Turisti u Vodicama izvirili iz brodica i gledali Tuđmana

O pričama s terena, kako kaže naš sugovornik, mogao bi se do sutra, a ispričao nam je tek neke od situacija koje su mu se urezale u pamćenje. "Godine 1992. predsjednik Franjo Tuđman posjetio je prvu hrvatsku obalnu topničku bitnicu 'Ruža Hrvatska' na otoku Žirju. Na Žirje u posjet herojima, Tuđman je išao brodom koji je isplovljavao iz Vodica. Sigurnosne mjere bile su rigorozne. Policija i predsjednikovo osiguranje su zatvarali ulice i budno pazili na njega. Rat je bio u punom jeku, a Vodice su svakodnevno strahovito stradavale od topničkih i raketnih udara agresora. Osiguranje je sve držalo na oku, a u žurbi je čak i neke novinare koji se nisu ranije najavili zatvorilo u tuš kabine sanitarnog čvora u Marini Vodice. I tada se dogodilo nešto zbilja bizarno. Dok je predsjednijk Tuđman ulazio u brod kojim će otploviti do Žirja, iz brodova na vezu u marini počeli su izlaziti turisti, nautičari. Zanimalo ih je što se to događa. Brodove u marini nije se provjeravalo, ma tko bi pomislio da netko u Vodicama 1992. godine pod kišom granata na korak od prve crte bojišnice, odmara i plovi? Prizor je prizor bio komičan, ali je otkrivao i jednu važnu stvar u Domovinskom ratu - čak su i turisti bili uvjereni da će Hrvatska pobijediti", prepričava Stanko zanimljivu situaciju s terena. 

Jedna znakovita, a polao crnohumorna situacija dogodila se netom nakon oslobođenja Knina 1995. godine. "Kolega Ante Granik, njegov snimatelj i ja pratili smo šibenskog biskupa Badurinu na putu u oslobođeni Knin. Biskup je odmah po ulasku u grad ušao u samostan sv. Ante, koji je za vrijeme okupacije bio pretvoren u vojnu spavaonicu i skladište. Na tabli iznad vrata kroz koja je biskup ušao u samostan ćirilicom je bilo pisalo 'Useljeno'. Unatoč opasnosti, biskup je smireno, pušeći cigaretu, prošao kroz ta vrata, i ušao u samostan pun sanduka sa streljivom i eksplozivom, a po podu je bilo razbacanog oružja i streljiva. Dok je prolazio, biskup je mirno nogom odgurivao ručne bombe i streljivo ne pokazujući ni najmanji strah", prepričava Ferić taj prizor hrabrosti biskupa Badurine u krajnje opasnoj situaciji. "Smiješno je bilo i u Mostaru. Nas nekoliko kolega snimali smo ratni Mostar. Kada smo obavili posao trebalo nam je mraka da razvijemo filmove, ali ništa prikladno nije bilo pri ruci. Dosjetili smo se mraka u gepeku automobila. Jedan od kolega ušao je s filmovima i kemikalijama unutra, mi smo ga zatvorili i otišli na piće u neki birc. Tamo smo se razgalili, raspričali i – zaboravili na kolegu u gepeku", govori nam kroz smijeh još jednu situaciju koja je na kraju, na sreću, dobro završila. 

"S kakvim smo se problemima suočavali pri izvještavanju dobra je priča i tomu kako sam Radio Šibeniku javio da je srušen Stari most u Mostaru. Imao sam tada onaj rani golemi mobilni telefon koji je radio na baterije veličine opeke. Tim mobitelom nazvao sam Radio Šibenik i zatekao u studiju kolegu Mirka Sekulića. Kažem mu: 'Pusti me u eter, imam ekskluzivu, ali me u razgovoru ne smiješ pitati tko i zašto'. Mirko me pusti u eter i ja priopćim slušateljima Radio Šibenika da je srušen Stari most. On je, naravno, kao pravi novinar trebao postaviti pitanja tko, zašto kako..., ali nije smio pa je zanijemio. Prekinuli smo vezu, a tada je počela nova nevolja – policija je tražila tko ima mobitel, tko javlja, zašto javlja... Nije bilo ugodno". 

FOTO: Stanko Ferić. Biskup Badurina u Kninu 1995. godine. 

Kako se glas Siniše Glavaševića čuo u Šibeniku

"Bilo je i nekih zbilja neobičnih pothvata,  agilni i borbeni Radio Šibenik htio je po svaku cijenu dobiti informacije iz Vukovara koji je teško stradavao i kojeg je agresor sustavno razarao. Izravna veza bila je nemoguća. Kolege s Radija Šibenika dosjetile su se kako bi se to moglo izvesti. Sa svog telefona nazvali su moju redakciju Večernjaka u Zagrebu, tajnica Večernjaka je s drugog telefona nazvala dopisništvo u Osijeku i približila telefonske slušalice tako da su se dodirivale mikrofon i zvučnik u njima, isto su napravili u Osijeku kada su dobili vezu s Radio Vukovarom. Tako se Siniša Glavašević javio u eter Radio Šibenika izravno iz Vukovara", govori Ferić o tome kako su se novinari i urednici tada trudili i snalazili da se čuje istina, preko cijele Hrvatske. 

Uz dužnost da se prenese istina bila je i dužnost da se na druge načine doprinose obrani pa su se nerijetko plasirale i lažne vijesti kako bi se obmanuo neprijatelj. "Recimo, željeli smo u eri prije photoshopa prikazati da Hrvatska ima topove, dobro naoružanu vojsku,snažnu obranu. Da bi to postigli, a skrili stvarne položaje, okretali smo slike naopako, spojili ih u laboratoriju s drugim kadrovima i pejzažima i pisali da su tenkovi snimljeni kod Unešića ili u Bosanskoj Posavini, a zapravo je bilo snimljeno negdje gdje su bili na popravku", govori Ferić o lažnim vijestima koje su služile da obmanu agresora. 

"Ni odlasci na teren nisu bili jednostavni. Ni u bližoj okolici nije bilo lako, ali bilo je zbilja zahtjevnih zadaća. Recimo, trebalo je iz Šibenika otići u Bosansku Posavinu. Put do tamo bio je naokolo skoro cijele Hrvatske; Vodice – Pag – Senj – Crikvenica – Karlovac – Zagreb – Kutina – Virovitica – Slatina - Našice – Slavonski Brod – Bosanski Brod. Doslovno tri dana jahanja s napomenom: Kada već ideš, navrati usput u Sisak", prepričava Ferić rutu kojoj nije bilo kraja, naravno uz opasnost da se više nikada ne vratite. 

FOTO: Stanko Ferić. Djeca u Mostaru 1993. godine

Na patnju djece nitko ne ostaje ravnodušan

Od teških trenutaka, svakako su najtužniji prizori patnje, smrti i stradanja, porušenih kuća i razaranja. Susreti s onima koji su ostali bez najmilijih, s obiteljima, djecom poginulih branitelja. Ipak, Stanko priznaje da ni tada ni u tim trenucima nije doživio da je nitko gubio vjeru i dostojanstvo.

"Ti ljudi, uspravni, ponosni... na njima nikada niste vidjeli malodušnost, očaj. Nedavno smo u Vodicama evo proslavili 100. rođendan jedne bake koju smo 1993. godine snimili kako se križa ispred svoje do temelja srušene kuće pogođene razornom raketom. Ona ni tada nije ostala bez ponosa i prkosa. Zazvala je Boga i zatražila oprost  zlotvorima koji su uništili njezin dom. Zebnju oko srca stezali su i susreti s djecom na zgarištima njihovih kuća, po prognaničkim sobama, po ulicama razorenih gradova. Ali djeca su rat doživljavla i proživljavala drugačije – igraju se, voze se biciklima između kratera granata, igraju tenis udarajući loptom u crne zidove ruševina i – igraju se rata drvenim puškama. Djeca žive svoje djetinjstvo, kakvo god da je ono u tom trenutku bilo", govori Stanko sa knedlom u grlu dok se prisjeća prizora djece u ratu.  "Naši ljudi odbijali su pokazati očaj, malodušnost... Čak i kada su pokapali svoje mrtve, držali su se ponosno i dostojanstveno. To se vidi i na fotografijama u fotomonografiji“, kaže nam za kraj Stanko, čiji će dio fotografija, kao i one njegovih kolega, sada ostati trajno pohranjen za sve buduće generacije — da se nikada ne zaboravi i u nadi da se nikada ne ponovi. 

@hrvatski_povijesni_muzej 📸 Kako su nastajale fotografije koje su danas trajni svjedoci Domovinskog rata? U doba kada opreme gotovo da i nije bilo, ratni reporteri snalazili su se na sve moguće načine – improvizirali su, popravljali aparate u hodu, a fotografija je postajala jednako snažno oružje kao i puška. Upravo takve priče, zajedno sa stotinama snažnih i autentičnih prizora, nosi fotomonografija "Domovinski rat – Priča o pobjedi". Izdanje je nastalo u suradnji: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, @hrvatski_povijesni_muzej i Mozaik knjiga. 👉 Pogledaj reel i saznaj kako je jedan pokvareni fotoaparat, zakrpan limom od konzerve graha i gumom bicikla, postao svjedok povijesti. 💬 Znaš li ti neke priče iz Domovinskog rata? Podijeli ih s nama u komentarima. #fyp #croatiatiktok #historytok #foru #historytime ♬ Lovely Piano - Evgeny

*Tekst je nastao u okviru projekta ''Heroji se ne zaboravljaju'' kojeg je financijski podržala Agencija za elektroničke medije sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.