Sin prve žrtve Škabrnje progovorio o oprostu: 'Bog blagoslove veže uz križ'

Stanko Duje Bilaver bio je prva žrtva srpskih napada na Škabrnju, a poginuo je od granate prevozeći oružje za postrojbe u Zadru u ranim jutarnjim satima 6. listopada 1991. Njega se u razgovoru za Glas Koncila prisjetio njegov sin Ante Bilaver. "Od malih nogu u dane kada se prisjećamo Domovinskoga rata osjećam da svi ti događaji nadilaze moje shvaćanje; osjećam vlastitu malenost gotovo kao pred otajstvom koje ne mogu proniknuti. U te dane intimnije ulazim u razmatranje i razgovor s Bogom: pokušavam se nasloniti na Isusove grudi i upitati ga što on misli o svemu tome i što ja mogu učiniti za njega, za naš narod, za samoga sebe", kazao je.

Bilaver je istaknuo kako je u Škabrnji proveo samo prve tri i pol godine života. "Odlazio sam onamo redovito tijekom djetinjstva, kada mi je majka još bila živa, i dijelio svakodnevicu s rodbinom i obiteljskim prijateljima, slaveći i radeći na zemlji. To mi je omogućilo da se identificiram sa Škabrnjom toliko da je i danas navodim kao mjesto odakle dolazim. Kada to spomenem u razgovoru s ljudima, uglavnom znaju što se ondje dogodilo i uzvraćaju s mnogo empatije i razumijevanja", rekao je.

Prisjećajući se svoga oca kazao je da nema nijednu živu uspomenu na njega. "Poznajem ga samo sa slika i iz priča. I uspomena iz rata imam vrlo malo, ali one koje su preostale duboko su mi se urezale. Sjećam se sirena na koje bismo bježali u podrum kada smo živjeli kod strica u Zadru, iščekujući hoće li Srbi prodrijeti u grad ili ne će. No Bog se pobrinuo da ni ti trenutci ne prođu bez ljepote. Baš sam u to vrijeme stekao prijatelje koji su uza me i danas", poručio je.

FOTO: Jure Miskovic / CROPIX

'Bog blagoslove veže uz križ'

U intervjuu je nadalje poručio kako očevu smrt promatra ponajprije kroz prizmu njegove ljubavi prema domovini i obitelji koje je htio zaštititi i prema velikim idealima i snovima koje mu je Bog stavio na srce. "I Sveto pismo objašnjava nam da je njegova žrtva – kao i žrtva svih branitelja Hrvatske – čin najveće ljubavi. Nema sumnje da Bog tu ljubav uzima kao sjeme nečega novoga, lijepoga, dobroga, istinitoga, kao sjeme razvoja kraljevstva Božjega", kazao je. Upitan koliko se i kako borio oprostiti onima koji su naudili njegovoj obitelji, kazao je: "Možda će zvučati iznenađujuće, ali nikada se nisam borio s tim".

Istina koju Hrvatska nikada neće zaboraviti: Danas se s pijetetom sjećamo Škabrnje

"Moj gubitak postao mi je stvaran tek s godinama odrastanja. Oblikovale su me rane traume rata, ali možda su me još više oblikovale kasnije povrjede ljudi koji su mi bili bliski. A i u mom iscjeljenju nerijetko su veću ulogu od moje obitelji, prijatelja, zajednice i Crkve imali oni koji su mi činili zlo. To je paradoks kršćanstva: Bog blagoslove vezuje uz križ. Primio sam blagoslov da ne zamjeram onima koji su mi učinili zlo, već im želim da i sami uđu u blagoslov. No često sam sretao ljude koji su se mučili s iscjeljenjem, praštanjem i pomirenjem. Mnogi – osobito oni ranjeni ratom poput branitelja, udovica i djece poginulih i nestalih – od boli nikada i ne uspiju pronaći taj put, kojim tek započinje ono čudesno i prekrasno", istaknuo je.