Šeparović: S papinim blagoslovom i molitvom krenuli smo po priznanje Hrvatske

Profesor Šeparović prisjetio se kako su on i članovi njegovog kabineta morali nastupati u svijetu pod krajnje nepovoljnim uvjetima. "Svijet nam je uglavnom bio nesklon, a istovremeno smo imali i nametnuti agresivni rat koji nam je oduzeo jednu trećinu teritorija", rekao je profesor Šeparović i podsjetio kako je Hrvatska nakon 15 stoljeća, bila pred šansom da ostvari san o slobodi vlastite države, ali i da se situacija činila bezizglednom.

"Glas svake države je važan, a golemi dio čovječanstva nije zna ništa o Hrvatskoj. Snažne grupacije bile su izraziti i otvoreni protivnici: planetarno umrežen Sorošev anacionalni liberalizam, autori versajskog dogovora koji su stvorili Jugoslaviju, 'pravoslavna vertikala' (Moskva, Beograd, Atena...), pokret nesvrstanih i drugi, ali opasni su bili izrazito neprijateljski pojedinci kao napr, britanski ministar Douglas Hurd, Čeh Jirži Dinstbier i nadasve prijetvorni Slovenac Dimitrij Rupel, koji je  nakon mojih posjeta pojedinim državama dolazio 'objašnjavati' kako treba priznati Sloveniju , ali ne i Hrvatsku, koja nema kontrolu svoga teritorija. Nedavno se uključio u današnju agresiju na hrvatsko more", rekao je naš sugovornik.

"Krenuo sam na put oko svijeta, dug devet mjeseci i 12  dana, s punim prezirom prema frazi jalovih političara kako je 'diplomacija umijeće mogućeg'. Upravo suprotno moj je moto bio 'diplomacija je umijeće da se mogućim nametne svoj cilj'", rekao je profesor Šeparović i dodao: "Nisam mogao stati jer u Domovini su ginuli dobri ljudi, spremni na najveću žrtvu. Kao što su naši dragovoljci išli u obranu Domovine s krunicom oko vrata, ja sam za svoja putovanja imao Papin blagoslov: 'Molit ću se za dragi hrvatski narod!'"

Profesor Šeparović  napominje kako smo tada u svijetu smo imali malo prijatelja, puno neutralnih i gomilu protivnika."Nekolicinu prijatelja pretvorili smo u prave saveznike, neutralne sam uvjeravao u naša prava na državnost, a neprijatelje nastojao neutralizirati. I onda se dogodilo – prvi put u povijesti, Vatikan je novu državu priznao među prvima, prvi a ne zadnji, kako je to inače bilo uobičajeno. Priznala nas je Litva, slijedio je moj prijatelj Hanibalson s malog Islanda, pa Ukrajina i cijela Europska Zajednica", prisjeća se naš sugovornik. 

"Među protivnicima međunarodnog priznanja bile su tada velike sile i sve stalne članice Vijeća sigurnosti. SAD, Velika Britanija i Francuska bile su protiv našeg priznanja. Otpor smo imali u vladama koje su vodili socijalisti i socijalistička internacionala koji su smatrali Jugoslaviju svojom bliskom prijateljicom i imali prijateljske odnose s Beogradom u to vrijeme", prisjeća se naš sugovornik. 

Zvonimir Šeparović se prisjetio i kako je tadašnji socijalistički kancelar Austrije Franz Vranitzky bio vrlo nesklon prema ideji samostalne Hrvatske. "Alois Mock, koji je bio jako veliki prijatelj Hrvatske i pristaša njene samostalnosti, bio je tada ministar vanjskih poslova Austrije, ali upravo zbog Vranitzkyja nije uspio ishoditi rano priznanje Hrvatske", rekao je. 

Naš sugovornik prisjeća se kako su u Mađarskoj koji su podupirali hrvatsku samostalnost i htjeli nas priznati, ali kako to nisu učinili zbog straha za pola milijuna Mađara koji su živjeli u Vojvodini, a tada bi se našli u srpskim rukama. 

"Činjenica je da se naše diplomatsko priznanje dogodilo protiv volje većine ključnih europskih i svjetskih čimbenika", prisjeća se profesor Šeparović i dodaje kako je hrvatska diplomacija uspjela uz pojačani angažman saveznika. "Sveta Stolica i Njemačka su vodili međunarodnu akciju za naše priznanje. Pridobili smo prijatelje kao što je to bio ministar Alois Mock iz Austrije, Hannibalsson iz Islanda i još neki", rekao je za Direktno tadašnji ministar vanjskih poslova. 

Otpore priznanju pružao je i slovenski ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel tvrdeći da Sloveniju treba priznati odmah, a ne čekati na priznanje Hrvatske, jer da mi nismo sijamski blizanci. "U posjetu NR Kini rekli su nam kako su Slovenci bili tu prije te ih uvjeravali kako Hrvatsku ne smiju priznati jer nemamo kontrolu nad našim teritorijem", prisjeća se profesor Šeparović i dodaje kako je upravo okupacija trećine teritorija bila problem kad smo tražili međunarodno priznanje. 

Šeparović napominje kako se u razgovorima rijetko zadovoljavao samo sa susretom s kolegom ministrom: "Kad god sam mogao tražio sam susret sa šefom države, a ne samo predsjednikom vlade", rekao je. "Tako sam u Emiratima bio kod kralja, a u Egiptu kod predsjednika Mubaraka, koji su na kraju naših razgovora rekli da nas od toga dana priznaju. U Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Turskoj, Islandu, Poljskoj, Čehoslovačkoj i još nekim zemljama razgovarao sam i sa šefovima država", prisjeća se profesor Šeparović i napominje kako je tada učinak uvijek jači. "Ne smije se smesti s uma da su oni tada primali ministra vanjskih poslova zemlje koja međunarodno pravno ne postoji", rekao je naš sugovornik. 

Priznanja u dijaspori

"U Latinsku Ameriku nije bilo potrebno putovati, i tamo su svoj posao obavili naši iseljenici, posebno gosp. Ivo Rojnica, koji je dobio priznanja većine zemalja Latinske Amerike. Jugoslavenska ambasada u Čileu većinski se uključila u sustave Republike Hrvatske. Na tom području je posebno radio gospodin Ante Domagoj Petrić, koji je u predstavništvu RH u Buenos Airesu bio imenovan prvim kulturnim atašeom", prisjetio se profesor Šeparović.

Jugoslaveni koji su štetili Hrvatskoj

"Veliku štetu Hrvatskoj su napravili i predstavljali su nam smetnju i ljudi kao što je bio Budimir Lončar, koji je učinio sve da se uvede embargo na oružje protiv Jugoslavije, što je služilo Miloševiću i Srbiji i JNA, koja je bila do zuba naoružana", rekao nam je profesor Šeparović. "Lončar je govorio da je on Jugoslaven i služio je Miloševiću do poslije Vukovara. Ante Marković, posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća SFRJ, nagovarao je njemačkog ministra vanjskih poslova da dade dovoljno novca Jugoslaviji 'da smiri luda balkanska plemena'", prisjeća se i napominje kako su se Ante Marković i Budimir Lončar vratili u Hrvatsku tek nakon pada Vukovara.

Šeparović podsjeća kako je najznačajniji doprinos onaj prvog predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana. "Najveće priznanje Hrvatskoj dogodilo se 22. svibnja 1992., kad se naša zastava zavijorila jednakopravna svim suverenim zemljama na East Riveru u New Yorku. Od tada imamo Hrvatsku zauvijek", rekao je.

"Međunarodnim priznanjem, posebno prijmom u Ujedinjene narode, postigli smo sve što jednu državu čini samostalnom, nezavisnom suverenom zemljom, postali smo punopravni međunarodni subjekt. U proteklih 25 godina postigli smo integraciju u euroatlantske zajednice u NATO i Europsku Uniju. Mi smo se potvrdili kao mediteranska, srednjoeuropska zemlja. Griješe oni koji nas svrstavaju u tzv. Zapadni Balkan", napominje profesor Šeparović.

Profesor Šeparović naglašava kako danas Hrvatsku vidim u velikim egzistencijalnim teškoćama. "Zemlja je opljačkana, političke elite ne brinu se o javnom dobru, proteklih godina zemlja je rasprodana, demografski ugrožena, u opasnom smo položaju zbog nadiranja izbjeglica s juga i odlaska naših mladih na Zapad. Dosegnuli smo dno. Moramo se prenuti da ne bude kasno, jer imamo demokratsku međunarodno priznatu državu, koja je sada u opasnosti. Moramo se vratiti moralnim vrijednostima, redu i radu, kršćanskim vrijednostima", rekao je za Direktno profesor. dr. Zvonimir Šeparović.