SALVADOR RIMAC Priča o heroju kojemu još nisu izmijenili ni pogrešno napisanu godinu rođenja, a ako postoje anđeli, on je jedan od njih...

O Salvadoru Rimcu, pripadniku MUP-a zločinački ubijenom na Ovčari nema puno podataka. Tek je jedna od neispričanih  tragičnih sudbina Domovinskog rata i ratnoga Vukovara. Ako bi netko uporan o Salvadoru poželio saznati više tražeći po bespuću interneta, pronašao bi šture generalije i na različitim popisima ubijenih, uz njegovo ime pogrešno upisanu godinu rođenja koju obitelj bezuspješno pokušava ispraviti, a po kojoj bi se činilo kako je lijepi mladić na do sada jedinoj dostupnoj fotografiji, čak deset godina stariji.

''Godina 1960. kao godina Salvadorovog rođenja stoji u brojnim iskazima i dokumentima, čak i na pločici u vukovarskoj bolnici, više puta smo uzalud urgirali da se barem tamo promijeni. Možda se to nekome čini kao nevažan propust, ali nama i takva sitnica puno znači'', reći će obitelj.

I tu prestaju dostupne informacije o jednom omiljenom policajcu, kolegi, suborcu i ratnom prijatelju. A njegova priča puno je više od imena i pogrešno napisane godine.

Miran, a tako poseban dječak...

Salvador Rimac, mladić neobičnog imena, rođen je 6. studenoga 1970. godine u Vukovaru kao stariji od dvojice sinova Slobodanke rođ. Janić i Slavka Rimca. Pohađao je OŠ ''Braća Đurđević'', na mjestu današnje Ekonomske škole Vukovar, a potom u zgradi vukovarske gimnazije srednju poljoprivrednu školu, smjer stočarski tehničar.

Miran, no društven mladić, godinama će plesati folklor u ondašnjem poznatom KUD-u ''Maksim Gorki'' s kojim će proputovati gotovo cijelu bivšu državu, ali i dobar dio Europe. Prijatelji iz mladosti sjetit će ga se isključivo uz riječi hvale, a poznanica s folklora će to potvrditi:

''Salvador je bio poseban. Teško je to sada objasniti. Svuda prisutan, a nenametljiv. Drag dečko, nasmijan, nikada neumjestan, volio je šalu, ali to je uvijek bilo s mjerom''. 

Nakon srednjoškolskog obrazovanja, Salvador Rimac odlazi u JNA, u mornaricu, na Muzil u Pulu. Nakon odsluženja vojnog roka u ondašnjoj državi te demokratskih promjena u Hrvatskoj, u srpnju 1990. godine prijavljuje se na tečaj za Prvog hrvatskog redarstvenika. Kao pripadnik te postrojbe sudjeluje u suzbijanju pobune dijela srpskog stanovništva na Banovini i svim drugim pred njih postavljenim zadaćama.

Početkom listopada iste godine, Salvador s drugim pripadnicima PHR dobiva raspored u Vukovar gdje u početku radi kao policajac pozornik, a potom biva raspoređivan na odgovornije dužnosti.

Umirovljeni policajac Marko Prgomet, prisjetio ga se riječima:

''Dobar i kao kolega na poslu u policiji, ali i kao čovjek. Da postoje anđeli na zemlji, on bi davno postao još za života, svojom dobrotom, uz to uvijek dobre volje. Moram spomenuti događaj kad se autom zaustavio i pokazao mi dvije rupe,  propucana šajba i leptir mislim pokraj vozača. Kolega koji je došao u ispomoć nijemo je gledao, a Salvador mi namigne i u šali kaže kako će opet preko četničke Petrove gore ići u patrolu…Takav je bio, hrabar, ali šaljivdžija i nasmijan''. 

'Tako fin, tako mlad, tako uljuđen'...

Njegova majka ispričat će:

''Salvador je bio miran, gotovo tih, nikada čovjek ne bi pomislio kako će uzeti oružje u ruke''.

Slično će za Salvadora reći i radni kolega Vlado Iljkić: 

''Jako fin, uljuđen mladić, jednom riječju, u tim godinama pravi gospodin. Smiren i hrabar. Miljenik među prijateljima i poznanicima, a lijepo su ga gledale i djevojke. Zbog svoje finoće se činilo da je zalutao u policiju i svu tu ratnu gungulu, ali se pokazalo da je bio itekako sposoban''. 

Ubrzo se pokazalo kako su te riječi bile doista istinite.

Već 30. rujna 1991., ime Salvadora Rimca i još tri pripadnika PU Vukovar našlo se na popisu jedinica i pojedinaca koji su na prijedlog ministara obrane RH Gojka Šuška i ministra unutarnjih poslova RH Ivana Vekića pohvaljeni od strane Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana. Salvador Rimac i policajac Rudika Pucelj pohvaljeni su ''za iskazanu požrtvovnost i hrabrost u borbama protiv oklopnih jedinica jugoslavenske agresorske armije''. 

Rudika Pucelj ispričat će:

''Iako smo na ispomoć na Sajmište išli kad god i gdje god je trebalo, ova pohvala je zbog uništenog tenka na dijelu Sajmišta poznatom kao 'Koreja', ali i odbijenih napada u Kumrovečkoj ulici na Mitnici, a potom ponovo na Sajmištu na punktu kod 'Krune mesara'. U tim akcijama oštećeno je i uništeno više tenkova, a Salvador se pokazao kao iznimno hrabar''. 

Salvadorov ratni položaj bio je tzv. GRIČ VII u današnjoj Ulici Hrvatske nezavisnosti, tamo je dana 12. listopada 1991. i ranjen. Suborac i prijatelj koji se u tome trenutku nalazio neposredno ispred njega, također pripadnik MUP-a Dubravko Gvozdanović, ispričat će:

Hrabri, ranjeni ratnik bio je 'borčina'

''Iz kuće u kojoj smo bili smješteni, zajedno smo pošli na naš istureni položaj. Upravo smo se penjali uz stepenice, kada je počelo granatiranje, a u obližnji zid je udarila minobacačka granata od 120 mm. Krajičkom oka ugledao sam nečije tijelo u zraku, ali nisam znao je li to Salvador ili netko drugi. Kada sam dopuzao do skloništa, bio sam uvjeren da je ta osoba poginula, no na sreću, nije, bio je to kolega Zoran Šimić koji je, iako ranjen, baš kao i Salvador ipak uspio doći do zaklona. Obojica su bila ranjena s tri gelera, Salvador u lakat, pod pazuh i u nogu''. 

Rudika Pucelj prisjetit će se:

''Salvadora sam zadnji put vidio na njegov rođendan dana 6. studenoga. Kolege i ja smo se namučili kako bismo nabavili Salvadorovoj majci materijal za jednostavni kolač. Ipak, uspjeli smo i imao je tortu za svoj dvadeset i prvi rođendan. Nakon toga, više nismo mogli dolaziti, nije bilo vozila, a i sve je teže bilo dolaziti u centar. To je bio naš posljednji susret. Salvador je bio hrabar i borčina. Svatko će to reći''. 

Nakon sloma obrane grada, Salvador Rimac zarobljen je u vukovarskoj bolnici i deportiran na farmu Ovčara gdje je s ostalim zarobljenim braniteljima i ranjenicima mučen, a potom strijeljan i zakopan u masovnoj grobnici. Sa Salvadorom, među drugim ranjenicima, zarobljen je i Salvadorov ujak, majčin brat Mihael Janić, a njegovo je tijelo također, nakon mirne reintegracije ekshumirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Nakon identifikacije na Zavodu za sudsku medicinu na Šalati u Zagrebu, dana 25. veljače 1997. godine, Salvadorovi posmrtni ostaci pokopani su na gradskom groblju Miroševac, a na posljednje počivalište ispratilo ga je više od tri tisuće ljudi. Oproštajni govor pročitao je njegov prijatelj i suborac Rudika Pucelj.

Kada je nakon ulaska pripadnika JNA i četnika u vukovarsku bolnicu kao ranjenik zarobljen, deportiran na stratište Ovčara gdje je mučki ubijen, Salvador Rimac, sin i brat, imao je samo 21 godinu.

Salvadore, nismo te zaboravili.