Sajmište, krvavo Sajmište

Jedan od najtežih dana tijekom Bitke za Vukovar, svakako je bio 14. rujan 1991. godine, a stanovnici Sajmišta i branitelji toga dijela grada, upisat će ga crnim slovima. 

Naredna četiri dana za njih je započela agonija koja se nastavila sve do sloma obrane Vukovara, a ono što je uslijedilo nakon toga, osobito u prostoru trgovačkog poduzeća "Velepromet" pretvorenog u koncentracijski logor u kojemu su dovođeni, zlostavljani i ubijani nesrbi i prije potpune okupacije, nazvali bi "paklom na kraju grada". 

Sveopćem napadu koji je toga dana započeo na Vukovar iz svih smjerova, Borova Sela, Trpinje, Bršadina, Šida, te artiljerijom s druge strane Dunava, prethodilo je bombardiranje i raketiranje avionima.

Žestokom napadu prema Sajmištu pridružili su se i tenkovi i pješadija koju su najvećim dijelom činile srpske paravojne formacije te domaći, pobunjeni Srbi, sa svojih položaja između sela Negoslavci i Petrovaca. Jedan dio Sajmišta branile su postrojbe koje će kasnije biti integrirane u 204. vukovarsku brigadu, a dio Sajmišta između petrovačkog i negoslavačkog puta, branili su pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-e, pod zapovjedništvom Ivice Arbanasa. 

Bokove prema Petrovoj Gori i s druge strane, prema tadašnjoj kasarni, čuvali su branitelji pod zapovjedništvom Petra Kačića i Josipa Tomašića Ose. 

Iako su bili malobrojniji i slabo naoružani, branitelji su pružali žestok otpor, no nakon nekog vremena, pod silinom napada, bili su prinuđeni na povlačenje. Neprijateljske snage iz Petrovaca spojile su se s onima na Petrovoj gori, a one iz Negoslavaca, s neprijateljima  koji su se nalazili u kasarni. Veliki dio branitelja našao se u potpunom okruženju, pa su unatoč pozivima na predaju, kroz minska polja krenuli u proboj između Petrovaca i naselja Petrove Gore, a potom prema Bogdanovcima. Pri tome se jedan pripadnik bojne s Opatovca, Zoran Svitlanović, odvojio od grupe i nestao, a trojica su pripadnika te bojne zarobljena. 

Naime, u  gotovo bezizlaznom položaju u središnjem dijelu između negoslavačkog i petrovačkog puta, četiri gardista koja su naposljetku ostala sama, pokušavajući se probiti iz okruženja, misleći kako se radi o braniteljima, kobnom pogreškom uputila se prema kući u kojoj su se nalazile paravojne neprijateljske jedinice i tamo je zarobljena. 

Slavko Turkalj, jedini od četvorice gardista koji se uspio spasiti ispričat će detalje njihova zarobljavanja: "U tom trenutku začuo se povik: 'Diži ruke!'. Uspravio sam se i podigao pogled prema toj grupi. Oni su stajali na verandi i gledali prema nama, a jedan koji je imao bijeli povez oko glave ugledao je u tom trenutku i mene i viknuo: 'I ti, diži ruke, opkoljeni ste!'. Bio je to pravi šok, tek tada mi je doprlo do glave da su to četnici... U trenutku mi je jedna misao proletjela kroz glavu: 'Pa zašto ja stojim tu?' Gotovo nagonski sam se okrenuo i potrčao prema starom kamionu i zamaknuo iza njega...".

Zarobljeni su, a potom i ubijeni, gardisti Milan Ostrun-Kićo, Stjepan Gajčević i Ivan Janko - Cigo. Prilikom zarobljavanja, Milan Ostrun imao je kod sebe motorolu koja mu je oduzeta i to je bilo prvi puta da su pripadnici neprijateljske vojske stupili u vezu s braniteljima. Nažalost, iskoristili su je kako bi ispričali surove detalje kako su i na koji način mučili te nakon toga svirepo ubili Ivana Janka vežući ga razapetog za željeznički vagon, a potom pucajući u njega iz tenka. O sudbini ostalih zarobljenih nije se znalo, premda je ona bila izvjesna. 

Također, kada je tijekom općeg napada 14. rujna, JNA potpomognuta četnicima i domaćim Srbima probila prvu crtu obrane i ušla na Sajmište iz smjera Petrovaca, zarobljeni su i roditelji pripadnika 4. bojne 3. gardijske brigade Harija Garvanovića, Blaženka i Dragutin Garvanović. Petnaestak dana su bili pod nadzorom u svojoj kući, a onda je jedan dan, prema iskazu preživjelih svjedoka, na ulici stao transporter kojim su odvezli Blaženku. Sutradan su transporterom došli i po Dragutina, njegovo tijelo ekshumirano je iz masovne grobnice u Berku. Posmrtni ostaci Blaženke Garvanović još uvijek nisu pronađeni. 

Dana 14. rujna 1991. godine, budući da su stanovali neposredno uz vukovarsku ''kasarnu'', zarobljeni su i roditelji branitelja Drage Križana, pripadnika vojne policije nakon sloma obrane grada ubijenoga na Ovčari, Jozo i Kata Križan. Prvo su odvedeni u ''kasarnu'' gdje su četiri dana bili zlostavljani, a tamo je Kata supruga vidjela i posljednji put, u prolazu, dok su ga pretučenog vodili s rukama vezanim na leđima. Nakon toga, Jozo Križan je odveden u Negoslavce na prisilni rad, a potom je ubijen i zakopan u Berku, gdje je i ekshumiran. Kao datum njegova ubojstva vodi se 9. listopad 1991. godine. Tu zločinački niz nije prekinut. 

Sutradan, 15. rujna, u jutarnjim satima, postalo je jasno kako se položaj kod Kuginog groblja neće održati. Četnici i JNA nadirali su nezaustavljivo pa su se branitelji povlačili prvo prema Vuteksu, a potom prema vrhu Preradovićeve ulice. Točno nasuprot položaja, u kući obitelji Radić, pred očima roditelja, supruge i djece, ubijen je branitelj Stjepan Radić koji nije želio ostaviti obitelj koja se nije stigla evakuirati. 
Budući da se sve odvijalo velikom brzinom, Stjepan Radić spustio se u podrum obiteljske kuće gdje su bili članovi njegove uže obitelji i njegova strina, njih ukupno šestoro. Supruga Mirjana prisjetit će se kako je jedan Stjepanov suborac automobilom još dojurio do njih i pozvao Stjepana da "ne bude lud" i ide s njim, ali Stjepan nije želio napustiti obitelj, budući da ih nije sve mogao povesti.

Ubrzo, oko deset sati ujutro, obiteljska kuća Radićevih opkoljena je, a oni koji su se nalazili u tome trenutku u podrumu, pozvani su na predaju pod prijetnjom kako će u suprotnom u podrum biti bačena bomba.

"Nemojte, tu su mi djeca", povikao je Stjepan i prvi, s podignutim rukama krenuo iz podruma. Čim se pojavio na izlazu iz podruma, u trenutku kada je ponovio kako su mu djeca u podrumu te se okrenuo unatrag kako bi, najvjerojatnije pozvao svoje da izađu, začuo se rafal, kojim ga je, dojučerašnji susjed iz ulice, pogodivši ga u potiljak, ubio na mjestu. Budući da je stajao na posljednjoj stepenici, Stjepanovo tijelo skotrljalo se u podrum pred noge njegovoj supruzi, djeci i roditeljima.

Iako nema cjelovitog popisa stradalih na Sajmištu, u samo dvije ulice, tadašnje Augusta Cesarca i Ulice Sajmište, zvjerski je ubijeno tridesetak civila. Ukupno, u tome je razdoblju ubijeno 87 osoba koje su imale prebivalište na Sajmištu, među njima 12 bračnih parova, među kojima su samo neki supružnici Dugan, Sučić, Martinović itd.

Prema iskazima svjedoka, između 15. i 17. rujna, na adresi Sajmište 146, u neposrednoj blizini Veleprometa, na kućnom pragu, ubijen je i civil Danko Zeljko. Umotan u plahtu, sahranjen je u vlastitom dvorištu, a tijekom okupacije, njegovo tijelo premješteno je u masovnu grobnicu na Novom groblju. 

Dio ubijenih pronađen je u masovnoj grobnici u Novoj ulici, na kućnom broju 28, gdje su bili ubačeni u bunar dubok 15 metara. 

Nakon gubitka položaja, branitelji su formirali novu crtu obrane duž obilaznice, odnosno današnje Duge ulice, prema Dalmatinskoj ulici i vojarni, te su navedene položaje branili sve do potpunog sloma obrane grada. Ipak, u periodu od 14. – 17. Rujna 1991. godine, srpske paravojne snage i četnici, predvođeni domaćim pobunjenim Srbima, počinili su teške zločine za koje, uglavnom, do danas nitko nije odgovarao.