Sa samo 19 godina je otišla u obranu Vukovara: 'Do zadnjeg dana nisam vjerovala da ćemo pasti'

Jedna je od prvih dragovoljki u Vukovaru, a prošla je razne crte bojišnice, od Sajmišta do Borova naselja gdje je dočekala slom obrane. Predala se zajedno sa suborkinjom Mirom koja je odvedena u logor, dok je Beti odvedena u Srbiju. U Hrvatsku je prebačena preko Bosne i Hercegovine zajedno sa skupinom djece.

Beti se prvo prijavila u Štab Teritorijalne obrane kod Tomislava Merčepa bez znanja roditelja, a zatim u 4. bojnu 3. A brigade Zbora narodne garde. Dobila je uniformu koja joj je bila prevelika, a cijeli rat je prošla u jednim tenisicama. Doma se nije vraćala kako ne bi ugrozila roditelje jer su Srbi saznali da su ona i brat u gardi. Kasnije su oca i majku odveli u zatočeništvo gdje su bili maltretirani. S bratom se dogovorila da se ne žele vidjeti jer bi onda pazili samo jedno na drugo pa su se vidjeli tek četiri puta tijekom cijele bitke za Vukovar.

"Dečki su bili zaštitnički nastrojeni prema nama curama. Uvijek su se trudili donijeti nam higijenske potrepštine. Jako teško je opisati taj osjećaj zajedništva koji smo imali u tom paklu. To nikad više nisam doživjela", kazala je te ispričala kako je čak i otišla u Vinkovce, ali se nakon par dana vratila kroz kukuruze u Vukovar jer ih nije mogla napustiti.

FOTO: Screenshot/YT

'Heroji su svi koji su ostali'

"Do zadnjeg dana dok nas nisu zarobili nisam vjerovala da ćemo pasti. Kad ste stjerani u kut i kad više nemate gdje preostaje vam samo da probate ili poginete", prisjetila se Beti te istaknula da su heroji svi koji su ostali u Vukovaru. "To je trebalo izdržati. Svaki dan je bila samo krv. Na kraju u Borovom selu kad su nas odvodili nisam imala gdje hodati od svega", dodala je Beti.

Kazala je kako je na moral najviše utjecalo to što su morali štedjeti streljivo jer nisu imali ni naoružanja ni streljiva: "To nas je ljutilo, a oni su pucali po nama do mile volje jer su imali svega i svačega". Prisjetila se kako je sve učila u hodu i kako su se prilagođavali na sve situacije. 

"Mene je spasilo to što sam izgledala mladoliko i još sam tada imala 45 kila pa sam se uspjela ubaciti među djecu. Imala sam i iskaznicu s mjestom rođenja u Francuskoj i punim imenom, a svi su tražili Beti. Ubacili su nas u autobuse i odvezli u Novi Sad, a Miru sam skrivala ispod deka dok ju nije odala jedna žena nakon čega su je odveli u zarobljeništvo", kazala je Beti.

Smirila se tek kada je vidjela Tuđmanovu sliku

Priznala je kako je dugo razmišljala o tome kako se izvukla. Pripisala je to i tome što su Srbi bili toliko krvožedni da su se samo pokušavali dočepati nekog od zapovjednika ili HOS-ovca pa su se većinom fokusirali na muškarce. Prisjetila se i susreta s Arkanom u Borovom selu gdje je tražio snajperiste.

"Tada sam vidjela da čovjek može biti najgora zvijer. Samo čovjek može ubiti iz obijesti", istaknula je. Kada su ih oslobodili mislila je da je prevara sve dok nije vidjela sliku Franje Tuđmana, tek je onda shvatila da je na hrvatskoj strani. Kazala je kako joj je bilo prirodno nastaviti biti u uniformi. 

Medicinska sestra Marija predvodit će Kolonu sjećanja: 'Nicoliera sam vidjela par puta'

"Žalim što za ovu mladež nema vojnog roka, to je velika šteta. Kroz vojsku puno toga naučiš, postaneš čvršći. Biti vojnik je jedan drugačiji način života i razmišljanja nego biti civil", istaknula je tada u podcastu. U civilu se nije odmah snašla te joj je nekoliko mjeseci nedostajalo jutarnje postrojavanje i himna. "Divim se prijateljima koji su se vratili živjeti u Vukovaru. Ja ne bih mogla, teško mi je prisjećati se svega", kazala je na kraju podcasta.