tko je naručitelj?

S. Đureković, 32. obljetnica ubojstva: jedan sudionik osuđen, dvojici sude

Autor

Direktno.hr

Stjepan Đureković, hrvatski emigrant, rođen je u Bukovcu kraj Petrovaradina 1926. a ubijen u Wolfratshausenu, 28. srpnja 1983.
28.07.2015. u 13:24
Ispiši članak

Tijekom Drugog svjetskog rata Đureković je izbjegao službu u oružanim snagama NDH i pridružio se partizanima, gdje postaje član Komunističke partije.

Diplomirao je 1951. godine iz gospodarskih znanosti na sveučilištu u Beogradu, a 1954. postao je komercijalni direktor tvornice u Osijeku i 1956. godine prešao je u rafineriju ulja u Sisku koja je 1964. godine postala sastavni dio INE.

Napredovao je do visokih položaja unutar INE, gdje je bio jedan od direktora, a početkom osamdesetih zbog svoga posla održavao je sastanke s članovima Saveznog izvršnog vijeća SFRJ.

Jugoslavenske vlasti je zabrinjavala mogućnost Đurekovićevoga svjedočenja zbog malverzacija u Ini, a Đureković je emigrirao 1982. u Njemačku, gdje se je uključio u hrvatski nacionalni odbor.

UDBa je, prema navodima iz presude Krunoslavu Pratesu za ubojstvo Stjepana Đurekovića, u razdoblju od 1950. do 1990. godine samo u Njemačkoj likvidirala 67 hrvatskih političkih emigranata. Od 1970. do 1990. godine, u Njemačkoj su ubijena 22 hrvatska politička emigranta.

Republika Hrvatska nije do danas obavila nikakve istražne radnje u svezi sa spomenutim ubojstvima.

Prvi sudski proces za ubojstvo jednog hrvatskog emigranta vođen je na Visokom zemaljskom sudu u Münchenu. Krunoslav Prates je 16.07.2008. godine proglašen krivim i osuđen na doživotni zatvor za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

U procesu protiv Pratesa pred Visokim zemaljskim sudom u Münchenu sudili su: Prof. Dr. von Heintschel-Heinegg, predsjedavajući sudac Visokog zemaljskog suda u Münchenu Dr. Schneider i Dr. Dauster, suci Visokog zemaljskog suda u Münchenu

Glavna sudska rasprava počela je 08.03.2006 godine a 18.05.2006 godine odlukom Sudskog vijeća obustavljena je zbog opstrukcije istrage od strane hrvatskih pravosudnih organa. Prates je pušten na slobodu.

Sudsko vijeće je 29.01.2008 godine ponovno izdalo uhidbeni nalog, a 31.01.2008 Prates biva uhićen i od tada se nalazi u zatvoru München-Stadelheim.

Tko je hijerarhijski bio odgovoran za likvidacije emigranata

13.05.1983 godine je Mika Špiljak postao predsjednik jugoslavenskog predsjedništva. Od sredine 60-tih Špiljak je bio član centralnog komiteta KPJ. Špiljak je također od 1984 do 1986 godine bio šef KP SRH.

Stane Dolanc je od 1982. do 1984. godine bio ministar unutarnjih poslova Jugoslavije. Politički vođa SDBa je u to vrijeme bio Srđan Andrejević.

Stanko Čolak je od 1980. do travnja 1983. godine bio šef odjeljenja II beogradskog SDBa. Stanko Čolak je od travnja 1983. godine postao posebni savjetnik ministra Dolanca.

Čolakov nasljednik je postao Ivan Lasić. On je na toj funkciji ostao do umirovljenja 1986. godine. Lasić je potpisao dokumet za likvidaciju Đurekovića. Ivan Lasić je istovremeno bio suradnik tajne službe, koja oficijelno nije postojala.

1982 godine Marijan Cvetković je postao predsjednik predsjedništva SRH.
Milutin Baltić postaje njegov nasljednik od rujna 1983.godine.

Pavle Gaži je 1982. godine bio ministar unutarnjih poslova SRH. Njemu je hrvatski SDS bio direktno podređen.

Zdravko Mustač je od 1982. do 1986. godine bio politički šef hrvatskog SDSa. Pored toga bio je jedna od vodećih osoba tajne službe. Mustač je 1986. godine unaprijeđen i postaje politički vođa beogradskog SDBa.

Josip Perković je bio šef odjeljenja II (neprijateljska emigracija) hrvatskog SDBa od rujna 1979. do jeseni 1986. godine. Prije službe u Zagrebu, Perković je bio šef regonalnog centra hrvatskog SDSa u Osijeku.

Po navodima iz presude Pratesu, u Njemačkoj je 1983. godine (kada je ubijen Đureković), živjelo oko 630.000 tisuća Jugoslavena. Od toga je oko 15.000 tisuća osoba pripadalo političkoj emigraciji, od kojih je bilo 9.500 tisuća Hrvata

Motiv ubojstva (pravomoćna presuda Pratesu)

Đureković je između ostalog bio zadužen za nabavu deviznog novca iz republika bivše Jugoslavije u svrhu uvoza nafte, koje je proslijeđivao u odjeljenje „komerca" (vanjske trgovine) INE. Šef vanjske trgovine INE je bio Vanja Špiljak, sin Mike Špiljaka. Špiljak se bavio uglavnom uvozom nafte u Jugoslaviju, između ostalog preko jedne tvtke iz Milana. Špiljak je od 1983. do 1987. godine bio podpredsjednik INE, i istovremeno član upravnog odbora jedne jugoslavensko-švicarske tvrtke sa sjedištem u Zürichu. On 1987 napušta INU i radi u spomenutoj jugoslavensko-švicarskoj tvrtki sve do 1991. godine.

U vrijeme naftne krize, 1980-1982 godine, Špiljak je koristio svoju poziciju u INI za vlastito bogaćenje. Odjel u kojem je Stjepan Đureković u INI bio šef, je između ostalog imao zadatak utvrđivanja količine sirove nafte potrebne za jugoslavensko tržište. Špiljak je na slobodnom tržištu kupovao sirovu naftu u količinama koje je potraživao Đurekovićev odjel. Špiljak je pri kupnji, uz dogovor sa trgovcima, dizao cijenu sirove nafte, tako povišenu cijenu deklarirao kao kupovnu, a razliku bi trgovci u obliku provizije isplaćivali Špiljaku. Na taj način je Špiljak proneverio jugoslavenski novac u svrhu vlastitog bogaćenja.

Jugoslavenska financijska inspekcija je već početkom 1982. godine počela provoditi istrage u INI. Mika Špiljak je po svaku cijenu htio spriječiti istragu protiv njegova sina, bojao se Đurekovićeva iskaza radi njegove pozicije i poznavanja poslovanja INE. Mika Špiljak nije mogao zaustaviti istragu jer je u međuvremenu previše osoba o njoj znalo. Početkom 1982. godine Špiljak se obraća Juri Biliću, članu CK KPH, optužujući Đurekovića kao glavnog krivca za afreu u INI, tražeći od Bilića likvidaciju Đurekovića. Bilić odbija Špiljakov zahtjev obrazloženjem da nije moguće nekoga likvidirati samo zato što je pronevjerio novac. Ako je taj netko neprijatelj države, onda situacija izgleda drugačije.

Špiljak se nakon toga obraća jednom drugom članu CK KPH, čije ime nije poznato istrazi, koji ispunjava Špiljakovu želju, uključuje političkog šefa SDSa Zdravka Mustača koji dobiva nalog za likvidaciju Đurekovića. Mustač se obraća Josipu Perkoviću, šefu odjeljenja II (borba protiv neprijateljske emigracije) koji počinje sa logističkim pripremama za ubojstvo Đurekovića.

Kao prvu mjeru u pripremi za ubojstvo, Perković u proljeće 1982. godine informira Đurekovića da će, u ulozi glavnog krivca za aferu u INI, biti uhićen.

Stjepan Đureković, osvješteni hrvatski domoljub, je od početka 70-tih godina bio kritičar komunističkog režima. Pisao je kritične manuskripte („Ja, Josip Broz Tito", „Komunizam, velika prevara").

Nakon informacija o hapšenju, koje je dobio od Perkovića, Đureković u proljeće 1982. godine bježi preko Austrije u Njemačku i dolazi u München. U Münchenu stupa u kontakt sa Dr. Juanom Jelićem. Đureković izlaže Dr. Jeliću svoje namjere, objavljivanje manuskripata i aktivno sudjelovanje u emigrantskoj političkoj sceni.

Josip Perković je preko Krunoslava Pratesa, kojeg je imao na vezi od 1975. godine, bio informiran o svakom Đurekovićevu koraku. Sudskom vijeću nije bilo moguće ispitati svjedoke Zdravka Mustača i Josipa Perkovića. Hrvatska je to opstruirala, pa čak i netom prije ulaska u EU famoznim Lex Perkovićem.

Mustač i Perković su sada u Muenchenu na suđenju za sudjelovanje u ubojstvu, čeka se dovršetak procesa i nepravomoćna presuda. Izravni izvršitelji nisu suđeni.

 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.