ROBERT ŠILIĆ-RORA Visoki, crni, ponosni Hercegovac, HOS-ov bojovnik i ratnik, stručnjak za eksplozive

Robert Šilić, za obitelj i prijatelje iz mladosti – Rora, rođen je u Konjicu 13. rujna 1967. godine kao drugi od troje djece Zore rođ. Žilić i Franje Šilića. Obitelj je do Robertove sedme godine živjela u selu Radešinama, a potom se preselila u novoizgrađenu obiteljsku kuću u mjestu Polje Bijela.

Osnovnu školu pohađao je u OŠ ''Zvonimir Belša Nono'', koja danas nosi ime Javna ustanova Druga osnovna škola Konjic. U Konjicu je završio Mašinsko tehničku školu, smjer – strojarski tehničar, nakon koje odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, u Leskovac, a potom u Vranje, Srbija. Tijekom djetinjstva i mladosti, pokazat će se kao vrlo odgovoran u školi, ali i vrstan sportaš. Trenirat će karate i streljaštvo, a kao dizač utega, kategorija junior do 100 kg, na republičkom prvenstvu Bosne i Hercegovine, osvojit će drugo mjesto.

Oni koji su ga poznavali u mladosti  prisjetit će se kako je rado odlazio na ribarenje u kanjon Neretve, a o Robertu, planinaru, i danas će se pričati priče.

Njegov mlađi brat Miro, prisjetit će se:

''Danas je teško zamisliti kako je kao dječak od petnaest, šesnaest godina, odlazio po snijegu sam u planinu i da se i po pet dana nije vraćao kući. No uvijek, kada bi rekao za koliko će se dana vratiti, bio bi točan. Osim jedan put. Na Prenju je naišao na supružnike iz Austrije koji su se izgubili u planini, pokazao im je put do planinarskog doma, a oni su ga zadržali s njima još tri dana. Iako su roditelji podigli uzbunu, svi su ih uvjeravali kako je Robert dobro. I bio je''.

Miro Šilić naglasit će kako je Robert kao stariji brat bio izrazito brižan te da je njega i sestrinu djecu obožavao. Budući da je njihova majka radila u tvornici municije ''Igman'', vrlo rano ga je počelo zanimati oružje, a nakon odsluženja vojnog roka u pješaštvu, specijalnost protuoklopna sredstva, steći će znanje koje će mu kasnije omogućiti da u prvim postrojbama HOS-a postane instruktor za minsko-eksplozivna sredstva i protuoklopnu borbu.

Godine 1987., u potrazi za poslom Robert će šest mjeseci boraviti u Švedskoj, potom će se vratiti u BiH te nakon nekoliko mjeseci otići u Australiju. Iz Australije, gdje se povezao s emigracijom, vratit će se 1989. i otići u Austriju.

Miro Šilić će ispričati:

''Od Roberta sam bio mlađi osam godina i otac i on nisu preda mnom htjeli razgovarati o ozbiljnim stvarima. Ipak, radoznao, nastojao sam čuti o čemu razgovaraju. Robert je tati rekao da će se Hrvatska uskoro odcijepiti, čak je pogodio i koje će države prve priznati njenu samostalnost. Otac se zabrinuo zbog takvih izjava i rekao mu je da ne govori to i da pazi da ga netko ne čuje.

Ipak, Robert se uključio u nabavku prvog naoružanja. Obitelj ga je sve manje viđala i sve rjeđe čula. Posljednji put je to bilo za Božić 1990., a zadnji put su ga čuli u lipnju 1991. kada je javio kako neće moći doći na svadbu bliskog rođaka''.

Iz ratnog puta Roberta Šilića, Robija – kako su ga zvali suborci, a neki su ga poznavali i po prvom nadimku ''Armbrust'', ostat će zapisano:

''Robert Šilić obučavao se u kampu HOS-a -a Sloveniji, a u obučnom kampu Hrvatskih obrambenih snaga u Bosiljevu bio je instruktor. Šilić je bio stručnjak za eksplozive i obučavao je vojnike u taktikama borbe protiv oklopnih snaga, također je objašnjavao pravila postavljanja prepreka i mina.

U Zagrebu, u sastavu HOS-a, sudjelovao je u zauzimanju vojarni JNA 'Borongaj' i 'Maršalka'. Na vojarni 'Borongaj', pozvao je vojnike JNA da se predaju, prijeteći da će zgradu raznijeti i uništiti je do temelja. Također se borio u Bariloviću, Mejaškom selu te u Topuskom.

Nakon ubojstva i pogreba načelnika Ratnog stožera HOS-a Ante Paradžika, Šiliću je povjereno zapovjedništvo vukovarske satnije HOS-a s kojom je 26. rujna 1991. otišao za Vukovar. Vukovarska satnija HOS-a, koja je bila obučena u Sloveniji i Bosiljevu, borila se osim u Vukovaru i u Bogdanovcima''. 

Miro Šilić će ispričati:

''S obzirom na to da se brat nije dugo javio, otac je ostao u šoku kad je na televiziji čuo njegov glas kako poziva JNA na predaju. Probao je preko jednog rođaka saznati gdje se Robert nalazi, ali nije u tome uspio. Znali smo da je negdje na bojištu, ali smo se nadali kako nije baš u Vukovaru…''. 

Krajem rujna 1991. godine pod zapovjedništvom Roberta Šilića, u obranu Vukovara uključilo se 58 pripadnika Hrvatskih obrambenih snaga.

Od 58 pripadnika HOS-a koji su pristigli na vukovarsko ratište (od kojih je 14 ostalo braniti Bogdanovce), među preživjelima samo sedam nije bilo teško ili lakše ranjeno, a 25 ih je poginulo ili nestalo. 

O svome zapovjedniku, Damir Markuš Kutina, posvjedočit će:

''Robert Šilić je bio ekspert za eksploziv. Jednom mi je prilikom objašnjavao protutenkovsku minu. Držao ju je i objašnjavao kao da govori o djevojci, takvu pažnju i znanje nisam doživio osim s njim. Konjic, mjesto o kojem je s ljubavlju pričao, mjesto odrastanja i mjesto koje je često spominjao, da ga ne bi mi ostali slučajno zaboravili, mjesto je koje je dalo heroja, o kojem mi preživjeli možemo svjedočiti.

Treba imati hrabrosti stati ispred tenka primjerice, nišaniti i riskirati hoće li on biti brži, ali od njegovog pogotka se ne ostaje živ. Robi je puno puta to izveo, što u Bogdanovcima, što u Vukovaru''. 

Prvi puta, Robert Šilić ranjen je 16. listopada 1991. u tadašnjoj Kraševoj ulici. Ivica Arbanas, zapovjednik 4. bojne 3gbr. i 1. bojne 204. brigade, i Robert Šilić s RPG-om, krenuli su u ispomoć na Vatrogasni dom gdje se nalazio i Ivan Anđelić, jer su se transporteri krenuli prema gradu. Od gelera granate koja je pala u neposrednoj blizini, Šilić je višestruko ranjen u obje noge, no nakon previjanja, ostao je na položaju sa svojim suborcima i dalje pružajući žestok otpor neprijatelju.

Dana 11. studenog 1991. dok su se odvijale posljednje, očajničke bitke na Sajmištu, među brojnim ranjenim braniteljima bili su i pripadnici HOS-a Ivan Krajinović Ićo i Željko Herceg - Đero. Vozilo koje je već odvezlo ranjenike, nije se vraćalo, kasnije će se saznati kako je i vozač bio teško ranjen, pa su Robert Šilić i Silvana Mijić krenuli prema centru vidjeti što se s  vozilom koje su nestrpljivo čekali, dogodilo.

Silvana Mijić će ispričati:

''Iako su granate cijelo vrijeme padale, pretpostavljam da su nas vidjeli s brda, te današnju Teslinu ulicu kojom smo se spuštali zasuli minobacačkim granatama. Robert me je gurnuo prema tlu, pa iako sam i sama bila višestruko ranjena, on je prošao puno gore. Oboje smo izgubili svijest, no ja sam se prva povratila iz nesvjestice i uspjela dozvati branitelje koji su se spuštali iz Preradovićeve ulice.

Sjećam se da je među njima bio i Stipo Šeremet koji je motorolom pozvao pomoć. Prvo su mu rekli kako nema vozila, no on nije odustajao, zvao je, inzistirao, svađao se i naposljetku je jedno vozilo došlo. Odvezli su nas u bolnicu, oboje smo odmah operirani, nažalost, nakon dva dana, Robert je podlegao ranama''.

U knjizi ''58'' HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, Damir Markuš – Kutina će zapisati:

''Nikada neću zaboraviti jauke ranjenih koji su odzvanjali podrumom bolnice, kad sam došao pogledati kako su naši ranjeni hosovci. Nije bilo adekvatnih lijekova, pa su trpjeli strašne bolove. Miris krvi (do tada nisam ni znao da krv ima miris), osjet smrti. Došavši do mjesta, kreveta, gdje je ležao Robi, zatekao sam drugog nepoznatog ranjenog čovjeka. Nije mi bilo jasno, pa sam medicinsku sestru pitao za hosovca Robija – 'Znate, onaj iz Konjica, jak, crn, Šilić se preziva'.

Gledala me kao s nekom nelagodom, i nakon kraćeg vremena rekla da je umro od posljedica ranjavanja. Okrenula se i otišla, a ja sam ostao ukopan. Više nisam čuo ranjene koji zapomažu, nisam osjetio miris krvi, smrti, nisam nikog vidio. Robija nema više, nema prvog zapovjednika, nema mi tko pričati o Konjicu, nema mi tko tako znalački govoriti o eksplozivu, nema visokog, crnog, ponosnog Hercegovca, nema bojovnika i ratnika, Robija.

Miro Šilić s tugom će ispričati:

''Bio je to 16. studeni 1991. Subota. Susjeda nam se udavala, pa je sestra iz sela u kojem je živjela s djecom došla k nama, u roditeljsku kuću. Čuo sam glasove, dječji smijeh, a onda je najednom utihnulo, pa potom plač i zapomaganje. Nisam znao što se događa, izjurio sam, jedan rođak je izjavljivao sućut. Donijeli su telegram. U telegramu koji je poslao Dobroslav Paraga, između ostaloga, pisalo je: 

''Obitelj Šilić, izvješćujemo vas da je vaš Robert kao zapovjednik jedinice HOS-a za Vukovar položio svoj mladi život na oltar domovine. Umro je nakon teškog ranjavanja u vukovarskoj bolnici dana 13. studenoga 1991. godine, vječni spomen i zahvalnost Robertu Šilić poginulom hrvatskom vitezu…''. 

Nakon mirne reintegracije, dana 6. svibnja 1998. godine, nakon ekshumacije na vukovarskom novom groblju Dubrava, Robert Šilić je identificiran te devet dana kasnije, 15. svibnja pokopan na groblju Lovrinac u Splitu.

Kada je Robert Šilić – Rora, prvi zapovjednik pripadnika HOS-a Vukovar poginuo braneći Vukovar i Hrvatsku, imao je samo dvadeset i četiri godine.

Robi, nismo te zaboravili. 

Doktorica Vesna Bosanac o Robertu:

''Tužno je i teško bilo promatrati Robertov kraj, ostao bi živ da smo u bolnici imali dovoljne zalihe krvi. Tih dana i hrvatski Vukovar umirao je zajedno sa Robertom''. 

*** Tekst je izvorno objavljen na portalu Direktno 26. studenoga 2021.