Rezultat Mesićeva 'najčasnijeg događaja' na ovim prostorima bilo je etničko čišćenje Hrvata i muslimana

Već tradicionalno, skupu je nazočio bivši hrvatski predsjednik Stjepan Mesić, a podršku je dao i povjesničar 'opće prakse' Hrvoje Klasić, koji je u ime antifašista Siska pitao je li normalno društvo u kojem se ulice imenuju po ustaškim političarima, u kojem se dižu spomenici ustaškim vojnicima i u kojem se na sportskim terenima viču isključivo ustaški pozdravi. Isto tako, mi možemo postaviti pitanje, je li normalno društvo koje 28 godina nakon što ima svoju državu, mirno promatra kako ostaci iz bivše države i dalje neometano slave događaj koji po svom karakteru nije ono što navedeni tvrde.

Zapravo, tužno je da jedini koji javno prosvjeduje kako bi upozorio da je  riječ o povijesnoj laži Dražen Keleminec i njegov A-HSP koji je i ove godine u Srbu organizirao kontraskup, ističući da to nije bio nikakav antifašistički ustanak nego da je riječ o 'četničkom derneku' u kojem su stradali hrvatski civili i svećenici.

Stjepan Mesić ove godine nije održao govor (valjda nije imao inspiracije), ali je zato novinarima opisao prosvjednike kao 'mizernu skupinu izgubljenu u prostoru i vremenu koja ne shvaća kako je ustanak 1941. bio najčasniji događaj na ovim prostorima'. Stoga su Keleminec i njegovi još dobro prošli jer ovoga puta nisu (barem javno) prozvani ustašama i fašistima jer se usuđuju dirati u režimske istine propale države.

Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac otkrio je kako su na obilježavanje skupa i ove godine zvali predstavnike Sabora, Vlade i predsjednicu, ali da neki 'očito smatraju da se antifašizma dovoljno sjetiti samo jednom godišnje na obilježavanju u Brezovici'. Uistinu pored tolikih 'fašista' u zemlji, antifašizam bi se trebalo slaviti svaki dan.

"Tvrditi da godine 2018., više od sedam desetljeća nakon svršetka Drugoga svjetskog rata, u Hrvatskoj ili bilo gdje drugdje na svijetu postoje antifašisti, a sukladno tome i fašisti, suludo je i izvan pameti. Kod nas postoje doduše samozvani antifašisti, no to su uglavnom apologeti propaloga komunističkoga režima i njima ljubljene Jugoslavije. Kada je sve to propalo početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, pa je u hrvatskoj državi postalo neprihvatljivo nastupati u ime tih ideala, spas je pronađen u redukciji tih pojmova u pojmu antifašizma", fenomenalno je predstavnike antifašizma u Hrvatskoj 'dijagnosticirao' povjesničar dr. sc. Mario Jareb s Hrvatskog instituta za povijest u razgovoru za Direktno.

U tom razgovoru pitali smo ga i je li ustanak u Srbu jedna od povijesnih krivotvorina koju su pisali Titovi 'povjesničari'. No zbog dužine intervjua to pitanje i odgovor tada nismo uvrstili.

Pa kako ne bi ispalo da karakter ustanka u Srbu dovode u pitanje samo 'mizerne' skupine na čelu s Kelemincom kako ih je Mesić 's visoka' nazvao, a tako očito misli i o svima koji danas dovode u pitanje jugoslavenske 'istine'; ovim povodom objavljujemo i karakterizaciju ustanka u Srbu od jednog uglednog povjesničara koji ne pripada onima 'opće prakse', a  kojima je ideologija važnija od povijesnih činjenica i koji su  najglasniji u hrvatskom javnom prostoru; nego se u svom znanstvenom radu bavi upravo poviješću NDH-a.

Stoga objavljujemo pitanje i odgovor koji nam je za potrebe spomenutog intervjua dao povjesničar dr. sc. Mario Jareb.

Puno je povijesnih krivotvorina nametnuto u bivšem režimu, pripada li njima i ustanak u Srbu?

Svakako, to nije bio nikakav Dan ustanka naroda Hrvatske, pod kojim se nazivom obilježavao do godine 1990., nego ustanak srpskoga stanovništva na tromeđi istočne Like, sjeverne Dalmacije i jugozapadne Bosne protiv ne samo vlasti NDH nego i cjelokupnoga hrvatskoga i muslimanskoga stanovništva na tome području.

Rezultat je bilo etničko čišćenje i brojna ubojstva Hrvata i muslimana na područjima na kojima su zavladali ustanici. Oni su se inače tako i nazivali, ustanici, a uz to još i gerilci, a ne partizani kako je inače KPJ (Komunistička parija Jugoslavije) predvidjela još i prije negoli je izbio taj ustanak. U ustaničkom vodstvu komunisti su činili tek jedan dio, a uz njih su tu još bili pripadnici prijeratnih srpskih i jugoslavenskih režimskih stranaka i udruženja – primjerice jugosokoli i četnici te Srbi časnici i dočasnici jugoslavenske kraljevske vojske i oružnici.

Jedan od vodećih vojnih zapovjednika ustanika u početku bio je jugoslavenski bojnik Boško Rašeta. Kasnije su se njegovi ljudi hvalili kako su upravo oni ubili hrvatskog komunistu Marka Oreškovića Krntiju, koji je inače po dolasku među ustanike u kolovozu 1941. krio svoj identitet da ga ustanici ne bi prepoznali kao Hrvata. Spomenuti je Rašeta kasnije bio jedan od četničkih zapovjednika u Lici.

Ukratko se može reći da je uz nešto komunista u vodstvu ustanka bilo puno onih koji su zagovarali ono što je kasnije postalo poznato pod pojmom četništva. Nije neobično što su četnici tada, a i kasnije, taj ustanak smatrali svojim te su neki od njih kasnije optuživali komuniste da su im ga oteli. Inače je u ljeto 1941., veći dio vodstva ustanka zagovarao suradnju s Talijanima, o čemu govori i Otrićki sporazum između njih i ustanika, a među onima koji su ga sklopili bio je član KPJ i kasniji general JNA Đoko Jovanić.

Toliko o ustanku u Srbu kao 'najčasnijem događaju na ovim prostorima', a s obzirom na ustrajnost prikrivanja njegova prava karaktera, o njemu ćemo svakako još podrobnije pisati, a sugovornici će nam biti relevantni hrvatski povjesničari koji nisu opterećeni jugoslavenskom historiografijom i koji povijesti pristupaju kao znanstvenici, a ne kao ideolozi i promotori komunističkih krivotvorina.