Rat u BiH počeo je agresijom na Hrvate, u sklopu napada na Dubrovnik

Tijekom rujna i listopada 1991., u središnjoj Bosni, Hrvati su više puta, slabo ako i uopće naoružani, nekad samo tijelima zaustavljali konvoje JNA. Korpusi pristigli u Hercegovinu bili su glavni dio snaga koje su 1. listopada 1991. napale Dubrovnik, uništivši pritom 22 hrvatska sela i naselja u južnoj Hercegovini, među njima i selo Ravno.

Na sjednici Vlade SR BiH održanoj 9. listopada 1991., BiH je odlučila ostati neutralna u sukobima koji su započinjali na prostorima bivše Jugoslavije. Na sarajevskoj televiziji Alija Izetbegović, tada je izjavio: "Zapamtite, ovo nije naš rat. Neka ga vode oni koji žele da ga vode. Mi ne želimo taj rat".

Izetbegovićeva politika prema Hrvatskoj tada i njegov odnos prema hrvatskoj politici i borbi za nacionalnu slobodu i državnu suverenost, ponajbolje oslikava njegovo lobiranje protiv međunarodnog priznanja Hrvatske. Američki veleposlanik Warren Zimmerman napisao je kako mu je krajem listopada 1991. Alija Izetbegović rekao da Zapad ne smije priznati Hrvatsku te izrazio želju za dobrim odnosima s JNA, za koju je čak rekao da je u BiH "dobrodošla".

Početak rata bila je agresija na Hrvate

Nakon izjave Alije Izetbegovića, Hrvatima nije preostalo ništa drugo nego da se sami organiziraju. U noći između 18. i 19. rujna 1991. godine rezervisti JNA iz sastava tzv. Podgoričkog korpusa, u sklopu napada na Dubrovnik, otpočeli su s opkoljavanjem sela Ravnog. S ciljem stvaranja povoljnih preduvjeta za granatiranje hrvatskih enklava u istočnoj Hercegovini, uključujući i Ravno, otpočeli su s ukopavanjem teškog topništva u blizini sela Galičići, Veličani i Zavala u Popovom Polju.

Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogućnost republičkog rukovodstva BiH da spriječi JNA u uporabi područja BiH kao poligona za napad na Hrvatsku. Tek poslije,  kad je i Alija Izetbegović shvatio da sukob postaje i bošnjački, od pripadnika Teritorijalne obrane osnovana je Armija BiH.

Armija BiH bila je instrument stvaranja islamske države na Balkanu 

Iako je najavljivana kao vojska Bosne i Hercegovine koja je trebala biti multinacionalna i služiti obrani svih naroda u BiH od srpskog agresora, Armija BiH ustrojena je kao oružana komponenta bošnjačko-muslimanskog naroda pa se tako u ratu i ponašala. Kao oružana sila muslimansko-bošnjačkog naroda etnički je očistila mnoge gradove i sela od Hrvata.

Da je Armija BiH korištena kao instrument islamizacije društva dokaz je i to da je 1993. godine Alija Izetbegović, pozdravio njemu u čast postrojeni 3. Korpus u Zenici, islamskim vjerskim pozdravom Es'selam al'leikum. 

Vjerskim pozdravom te primanjem međunarodnih borbenih jedinica iz islamskog svijeta Armija BiH postala je isključivo vojska bošnjačkog naroda koja je imala jedan cilj, a to je stvaranje unitarne Bosne i Hercegovine u kojoj bi bošnjački narod imaop većinu i upravljanju.  

Prvi sukob s Hrvatima započeli pripadnici Armije BiH

Prvi otvoreni sukob Armije BiH i HVO-a dogodio se u Novom Travniku 18. listopada, kada je zapovjednik 7. muslimanske brigade Semir Terzić otvorio vatru na pripadnike HVO-a. 7. muslimanska brigada poslije je postala poznata po el-Mudžahid jedinicama u svom sastavu čiji su pripadnici vojnim zarobljenicima i civilima odsjecali glave, kao što to rade i pripadnici al-Qaide i ISIL-a te Boko Harama, što je dokumentirano i na Haškom sudu. 

Bakir Izetbegović tako je nedavno u medijima izjavio kako su zločini islamskih ratnika, mudžahedina, koju su se tijekom rata u BiH borili na bošnjačkoj strani, bili individualni za razliku od 'udruženog zločinačkog pothvata' kojega je 'doslovno predvodio prvi predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman'.

Muslimanske ofanzive 

Kroz četiri muslimanske ofenzive Armija BiH pokušala je, usprkos svim dogovorima između bošnjačkog i hrvatskog vodstva pod patronatom međunarodne zajednice, na teritoriju koji je držala kontrolom ili vojno preuzimala, izvršiti ili je izvršila etničko čišćenje nad hrvatskim stanovništvom.

Tako je general Armije BiH Rasim Delić, godinu dana nakon početka vojnog sukoba HVO-a i Armije BiH, rekao: HVO je eliminiran s područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu s centrom u Travniku. Iz svih tih mjesta izbjegli Hrvati su izgladnjeli, ranjeni, iz svojih spaljenih domova često pješice i preko srpskog teritorija upućeni prema općinama koje je kontrolirao HVO. 

S protekom vremena vidljivo je kako su plan i strategija djelovanja Armije BiH mogla biti razrađena samo u Glavnom stožeru Armije BiH pod rukovodstvom njegova načelnika, Sefera Halilovića, u Sarajevu, a kasnije i u Zenici, u zapovjedništvu 3. korpusa ARBiH.

Poslije, izbijanjem totalnog bošnjačko-hrvatskog rata, zacrtani cilj bio je preko Bugojna i Mostara prodrijeti dolinom Neretve prema Neumu ili Pločama, kako bi Bošnjaci dobili izlaz na Jadransko more, a Hrvate protjerati ili nagurati na samo 17 posto teritorija BiH.

Republika Hrvatska je cijelo vrijeme sukoba primala izbjeglice iz BiH muslimanske vjeroispovijesti, dok je u isto vrijeme Armija BiH činila pokolje u Lužanima, Busovači, Lašvanskoj dolini, Konjicu, Zenici, Travniku, Trusini, Travniku, Vitezu, Kaknju, Jablanici, Bugojnu, Mostaru, Žepču, Uzdolu, Zavidovićima, Varešu, Fojnici i mnogim drugim manjim mjestima. 

"Ukupno su pripadnici Armije BiH ubili 1051 civila, od tog broja 121 dijete i još 644 zarobljena vojnika HVO, što je sveukupno 1695 nevinih žrtava dok nije bilo ratnih sukoba", naglasio je general HVO-a Zlatan Mijo Jelić u nedavnom razgovoru za Direktno te naglasio kako za te zločine nije nitko odgovarao. 

"Rasim Delić, zapovjednik Armije BiH, dobio je samo tri godine zatvora, zapovjednik 3. korpusa Armije BiH, Enver Hadžihasanović dobio je samo tri i pol godine zatvora, zapovjednik 7. muslimanske brigade Asim Kubura, koja je u svom sastavu imala zloglasne jedinice el-Mudžahid, dobio je samo dvije godine zatvora, a na teret im se stavljaju mnogobrojni zločini nad civilnim stanovništvom te otvaranje konclogora i pogubljenje zarobljenih pripadnika HVO-a u mjestima Travnik, Bugojno, Zenica, Kakanj i Vareš", rekao je Jelić.

Tijekom muslimansko-hrvatskih sukoba više od 1600 Hrvata izgubilo je život u ratnim zločinima (onako kako međunarodna zajednica definira ratni zločin). Među onima koji su život izgubili u masovnim zločinima bilo je i 1088 civila. Za vrijeme sukoba Armije BiH i HVO-a s područja Federacije, a iz općina u kojima se ratovalo, izbjeglo je ili prognano 144.000 Hrvata. U tom broju nisu obuhvaćeni Hrvati izbjegli iz Sarajeva i nekih drugih mjesta u kojima nije bilo izravnog ratnog sukoba. Opće je prihvaćeno da je iz Lašvanske doline izbjeglo ili prognano preko 66.000 Hrvata.

Budućnost hrvatskog naroda u BiH

Nakaradnom politikom etničkog čišćenja najviše su pretrpjeli Hrvati. Bošnjaci i Srbi Hrvate su planirali ograničiti na samo 17% teritorija Bosne i Hercegovine. BiH Hrvati valjda su trebali nekome drugome ostaviti svoje katedrale, crkve, samostane, groblja, dvije bogoslovije, dva sjemeništa, grobove predaka iz vremena hrvatskih kraljeva, kneževa i banova, svoje spomenike kulture koje baštine od vremena doseljenja Hrvata.

Prema nekim statističkim podacima napravljenim nakon rata vidljivo je kako su u tuzlanskoj općini, prema zemljišnim knjigama, Hrvati bili vlasnici 55% zemljišta, a u travničkoj općini čak 70%. Sve to govori da je međunarodna politika dozvoljavanja etničkog čišćenja za Hrvate politika nasilja. Njene posljedice porazne su za Hrvate u Bosni i Hercegovini.  U ratnom sukobu HVO-a i Armije BiH, etnički su od Hrvata očišćena mjesta Vareš, Kakanj, Maglaj, Zavidovići, Bugojno, Zenica, Travnik, Konjic i Jablanica.