Putin se patološki boji Ukrajine unutar EU jer bi to moglo rezultirati spoznajom koliko je trula njegova kleptokracija

Kako vrijeme odmiče i pitanja se sadržajno mijenjaju. Što je Rusima krenulo naopako, je li u pitanju neočekivano jak otpor ili možda previše povjerenja u vlastite snage koje, očigledno, nisu kadar niti su organizirane kako se mislilo? Je li Putin prevario vlastiti narod? Jesu li saveznici mogli učiniti više, je li Ukrajina žrtvovana zbog pogrešne pretpostavke kako Rusi ipak neće napasti? Hoće li sankcije nanijeti štetu Rusiji i ima li Moskva dovoljno snage da dugoročno umanji njihove efekte? S obzirom na to da je Europa ovisna o ruskom plinu i nafti, treba li, i je li uopće moguće, pozvati na globalnu zabranu uvoza ruskih energenata, kakva bi bila cijena tog poteza? Kakve će biti globalne posljedice i koliko će se promijeniti svijet u kojem živimo?

Mnoštvo je otvorenih pitanja. Čini se kako u ovom trenutku ne postoji osoba koja bi mogla relevantno odgovoriti na većinu, no činjenica je kako se u koprcanju i međusobnom nadmudrivanju Rusija malo po malo gura prema Aziji. Kakve aspiracije po tom pitanju ima Kina, hoće li svoj interes, tj. značajnu vanjsko trgovinsku razmjenu, dovesti u pitanje zbog Rusije, ili će nastaviti ekvilibrirati između jednih i drugih, ostaje za vidjeti. Analitičari smatraju tek "kako bi po tom pitanju moglo biti iznenađenja".

Ukrajinci kao topovsko meso

Predsjednik Biden ne očekuje prekid neprijateljstava, ponavlja sintagmu o "dugotrajnom i teškom ratu", Putina opetovano etiketira kao "ratnog zločinca", a prilikom nedavnog posjeta Poljskoj to je ponovio. "Očekujem dugotrajnu borbu", rekao je, na što su mu zlobnici predbacili "ne valjda do posljednjeg Ukrajinca". Kasnije je američka diplomacija pokušavala peglati te infantilne parabole, no Biden ostaje pri svome. Može se zaključiti kako američki predsjednik zna što hoće, za razliku od francuskog, koji se trudi održavati kontakt s Putinom, dok s druge strane ne komentira previše američke poteze, tek nedavno je ozbiljnije istupio kazavši kako želi "bez rata zaustaviti rat koji je Rusija pokrenula u Ukrajini", i da za postizanje tog cilja "ne treba eskalacija ni riječima niti akcijama". Što god to značilo.

Kada se sve zbroji čini se kako je jedina ozbiljna osoba na svijetu koja, svjesna činjenice da nove milijarde dolara oružja Ukrajini znače novi rat, a ne novi mir, papa Franjo. Papa, za razliku od pravoslavnog antipoda, ruskog patrijarha Kirila I, koji je prije par dana mrtav hladan izjavio kako "Ukrajina mora biti uništena kao nacistički Reich", beskompromisno poziva na obustavu neprijateljstava, no pitanje je koliko se zapravo njegov glas čuje. Ruski patrijarh svoju je izjavu kasnije pokušavao revidirati relativizirajući njezin nacistički karakter, no ostaje zanimljivo da smatra kako se predmnijevanim "uništenjem" Ukrajine zapravo brani pravoslavlje. Samo što nije odgovorio od koga ili od čega.

Može li se uopće vjerovati Putinu?

Nakon četrdesetak dana brutalne agresije pravo je pitanje: može li se uopće vjerovati Putinu? Mjesecima je tvrdio kako neće napasti, da bi potom započeo jedan od najbrutalnijih ratova zadnjih desetljeća, koji eufemistički etiketira kao "specijalna operacija u Ukrajini"? Jesmo li ipak previše očekivali od bivšeg agenta KGB-a koji, razvidno je, nikada nije prežalio snagu Sovjetskog saveza, njegovu moć i zavidnu sferu utjecaja?

Vladimir Vladimirovič neće tek tako prijeći preko razvalina Varšavskog pakta, baš poput austrijskog neafirmiranog slikara i poraženog kaplara iz prvog svjetskog rata, koji poraz nikada nije oprostio ni Francuzima, ni saveznicima. Čini se kako Putin još uvijek mentalno obitava u podrumu bunkera u istočnom Berlinu, odakle je, kao šef misije, godinama motrio najprije mrskog neprijatelja, a kasnije kolone izbjeglih Nijemaca koji su kidali žilet žicu i razbijali betonski zid u potrazi za boljim životom.

Kakav NATO, kakvi bakrači

Ukrajina je, bez sumnje, uostalom kao i SAD, bila svjesna činjenice da bi pristupanje NATO savezu značilo momentalni napada Rusije na tu državu, tako da im nikada i nije palo na pamet službeno zatražiti članstvo. Važno je to naglašavati s obzirom na službeni narativ ruskog okupatora kako je "specijalna operacija" bila neophodna jer "Rusija ne želi NATO na svojim granicama". To su besmislice, neutemeljene i ničim potkrijepljene obmane. Ukrajina je po tom pitanju najdalje otišla u rujnu prošle godine, kada je sa SAD-om potpisala stanovitu "Izjavu o strateškom partnerstvu", kojim se u određenoj mjeri trebala unaprijediti američko-ukrajinsku stratešku obrambenu i sigurnosnu suradnja. I ništa više. Osim toga, Putin također zna kako NATO nikad neće napasti Rusiju, to bi bila apokaliptična kataklizma neviđenih razmjera.  

EU kao Putinova noćna mora

Putinov virtualni, zamišljeni, NATO tek je granica do koje sežu njegove ekspanzionističke šape! Suštinski, on se patološki boji Ukrajine unutar EU, takve bez čeličnog daviteljskog zagrljaja ruskog diktatora i njegove oligarhije, cjelovita, s unaprijeđenim demokratskim institucijama i standardima, donekle i umjereno korumpirana, s iznimnim prirodnim resursima, kakva bi bez sumnje doživjela ekspresni ekonomski uzlet, čiji eho bi snažno odjeknuo unutar zidina Kremlja. Posljedično bi to moglo rezultirati spoznajom koliko je trula Putinova kleptokracija, u konačnici vjerojatno i njegov, ali i kraj njegovih pretorijanaca, tzv. oligarha, posebne vrste mega lopova, u usporedbi s kojima se čak i glavešine Medelinskog ili Sinaloa kartela doimaju kao nevina dječica.

Demokratizacija Rusije

Demokratska Rusija noćna je mora koliko Vladimira Vladimiroviča toliko i njegovih moćnih Oligarha. Niti oni, a niti Putin, neće dopustiti gubitak rata u Ukrajini. Oni to mogu jer odlučuju o svemu, mogu jer su rusko društvo iz mračnjaštva socijalizma, umjesto u bilo kakav oblik suvremene demokraciju, vratili unatrag. Iz autoritarizma, Rusiju su transferirali u klasičan totalitarizam. Zbog toga je jedino logično pitanje: što Rusi u ovom momentu mogu i što "nude" civiliziranome svijetu?

Nude ono što imaju – dakle ništa

Vladajuće ruske oligarhije u ovom momentu svijetu mogu ponuditi samo ono što imaju, a to je autoritarni model upravljanja. Uvažavajući povijesne, kulturološke, identitetske, civilizacijske i ostale fakte, pitanje je mogu li išta drugo i ponuditi osim ovog ili onog oblika klasične diktature.

I ptice znaju kako Putinu ne ide po planu. Prvi "autogol" koji će zabiti u Ukrajini, u političkom, duhovnom, vrijednosnom, međunarodnom i svakom drugom smislu, bit će konačno zaokruživanje procesa konstituiranja ukrajinske nacije. Ukrajinci, kao narod, imaju poprilično burnu ali i krajnje dvojbenu nacionalnu povijest, državu im je, u današnjem smislu, de facto stvorio Josif Staljin. Ranije su živjeli u raznim oblicima političkih zajednica, sa ili bez ruskog tutorstva, u vojvodstvima, kneževinama, raznim oblicima feudalnog ustroja, Krim je bio pod Turcima… Putin je sada, i ne htijući, agresijom na Ukrajinu, osim što ih je nacionalno definirao, zapravo na vlastitu granicu doveo susjeda koji će, bez sumnje, u narednih dekadama biti okrenut suprotno interesima Moskve. I to žestoko.

Iz lošeg u još gore

Takva pogubljenost ne treba čuditi. Naime, Rusi su kao narod stoljećima živjeli u raznim oblicima autokratskih uređenja, od plemenskog, preko feudalnog, do carske Rusije, sve zaključno s dinastijom Romanov i carom Nikolom II Romanovim, koga su boljševici, zajedno s familijom, ekspresno likvidirali. Nakon toga su skliznuli u još goru destrukciju, u brutalnu komunističku diktaturu, pod kojom su počinjeni nezamislivi zločini. Nakon sloma SSSR-a i pada komunizma Rusi, u političkom i vrijednosnom smislu, ne idu naprijed nego unatrag, te vraćaju nekakvo društveno uređenje koje nikako nije moguće smisleno definirati. 

Rusi vs. Česi ili Poljaci

Jasno je i zbog čega. Rusi se nikako nisu mogli vratili u ono što nikada nisu imali, u demokratsko građansko društvo, kao na primjer Česi ili Poljaci, jer ga, dakle, nikada nisu niti imali. Oni su se mogli vratiti samo onome što su imali i što poznaju, u nekakvo samodržavlje, u samo verbalno promijenjenu inačicu carizma. Očekivati od Rusa, i cara Putina, da preko noći razviju jedan demokratski, građanski model upravljanja, po uzoru na Europu, nije moguće, jer oni, kao narod, zapravo taj obrazac i ne poznaju.

Ruske političke oligarhije su posljednjih desetljeća stvorile toliko nakaradan vrijednosni sustav da bi im i Staljinova ČEKA pozavidjela. Naime, što se ekonomije i ruske privrede tiče, ipak je to najvažnije, tamo vrijedi nigdje zabilježeno pravilo da "ono što u Rusiji zarađuješ, to vani odnosiš", najčešće u Englesku, Ameriku, Švicarsku. Takav model izravno potiču Putin i oligarsi, to bi svaku državu ekonomski slomilo.

Oligarhije, razvidno je, nisu uspjele kulturološki zaokružiti niti "D" od moderne države, iako se radi o narodu s ne baš zanemarivim ukupnim kulturološkim potencijalom. Nisu uspjeli stvoriti društveno prihvatljiv model upravljanja, koji bi u konačnici pozivao i druge da dođu živjeti i investirati, kao što je pravilo u civiliziranom svijetu. Prvo čemu bi se neki novi predsjednik trebao posvetiti je eliminacija upravo tog problema, koji će u budućnosti bivati sve veći.

Rat u Ukrajini

Što se tiče rata u Ukrajini, s otklonom i iskustvom od četrdesetak dana, može se zaključiti kako je i tu, u procjenama, prisutna stanovita naivnost. Procjene su bile kako će agresija trajati kratko, te kako će veliki dio Rusa koji živi u Ukrajini, možda i dio ostalih građana koji pripadaju "ruskom civilizacijskom krugu", okupatore dočekati kao osloboditelje. Šipak, to se nije dogodilo.

Civiliziran čovjek funkcionira temeljem interesa, nikako temeljem nekakvih zastarjelih i povijesno prežvakanih kategorija poput, recimo, narodne sloge, iracionalnog zajedništva, kategorija "naših" i "vaših", u konkretnom slučaju na proklamiranom "ruskom svijetu", koji zapravo ne postoji osim u glavama ruske političke nomenklature, koja je, čini se, prespavala prošla tri – četiri desetljeća.

Zajedništvo vs. individualizam

Vladimir Putim, kao najodgovorniji, ne shvaća kako moderno društvo zapravo počiva ne na zajedništvu, koje sociolozi znaju definirati i kao "psihologija stada", nego - na individualizmu. Na izvrsnosti. Kao karijerni komunist on ne može razumjeti kako je odmah morao raditi, ne na naoružanju, nego na stvaranju modernog društva s modernom školstvom, koje ulaže u znanost, koje potiče izvrsnost, koje prepoznaje talente, koje živi u harmoniji sa susjedima, i onda rezultati ne bi izostali. Ukratko, individualizam, a ne kolektivizam, stvara napredak, međutim mentalni komunist to nikada nisu razumjeli.

Naravno da individualizam ne isključuje i zajedništvo, ali samo onda ako ljudi, putem demokratskih institucija, kao individualci sklope međusobne odnose po određenim pitanjima. Na žalost, rusko društvo, uostalom kao i nama bliže srpsko recimo, konstantno inzistiraju na nekakvom kolektivističkom duhu, stalno se nameće agenda koja u stvarnosti realno ne postoji. "Samo sloga Srbina spašava", a te sloge nigdje nema. Osnovni problem "jedinstva" zapravo leži u tome da ga nedemokratski društveni sustavi vremenom počinju smatrati kao "jednoumlje'. Baš kao u slučaju Rusije, Vladimir Putin je uspio eliminirati de facto svakoga tko je mislio drugačije, zbog čega je ruski narod i završio u klasičnom autoritarnom poretku.

Pravila ne postoje

U takvim oblicima vladavine ne inzistira se na pravilima igre, na proceduri, na organizaciji, na uređenom društvu, na zakonima, što izravno proizvodi ljude koji nisu, blago rečeno, dobronamjerni, koji se ne ponašaju onako kako bi trebali. Riječ je, naravno o kriminalu, o tzv. dubokoj državi, klijentelizmu, sektaštvu i svim mogućim oblicima kriminogenog ponašanja, čega u Rusiji ne manjka

Za razliku od Rusije, Europa i SAD su države koje su uvijek na vrhu najrazvijenijih. Gdje također ima kriminala, ali u te države ljudi hrle, žele tu živjeti, ulagati, investirati. Jer funkcionira sustav, a sustav funkcionira jedino ako je na čvrstim polugama, prije svega, na poluzi -  trodiobe vlasti. Posve neovisne jednoj od druge.

Rusija je svjetlosnim godinama daleko od takvog sustava vrijednosti, dapače, obzirom na rusku povijest vjerojatno ogromna većina uopće i ne shvaća smisao podjeli vlasti na tri djela. Njima ne trebaju institucije nego vođa, Vožd, zapravo traže Mesiju, a ne proceduru. U Americi postoji striktna podjela vlasti između Senata, Kongresa, sudstva i predsjednika države, čime se stvara zdrava politička i društvena klimu, dok je u Rusiji sva ta ogromna moć koncentrirana u rukama jednog čovjeka.  

Vjerovali ili ne

U današnjoj Rusiji dolazi do takvih društvenih anomalija da bi mnoge mogle konkurirati i u rubrikama "vjerovali ili ne". Na primjer, ta država je u stanju "otići na mjesec", a nije u stanju napraviti najobičniju kvalitetnu električnu peglu ili frižider, kućanske uređaje mora uvoziti. Ili, u stanju su napraviti jedno od najboljih vojnih automobila na svijetu, ili tenk, a ne znaju konstruirati obično civilno vozilo. Ili, konstruiraju jedan od najboljih mogućih vojnih zrakoplova na svijetu, a civilnu zrakoplovnu flotu uopće nemaju, prisiljeni su unajmljivati zrakoplove od stranih kompanija. Pametnome dosta.

Fenomen ruskih oligarha

Značajnu polugu na koju se oslanja Vladimir Putin čine "Oligarsi". U pitanju su ljudi koji su na krajnje netransparentan način za sebe prigrabili takvo bogatstvo da je to normalnom čovjeku zapravo nezamislivo. No ta grupacija mega lopova nije se obogatila radom ili stvaranjem "novih vrijednosti", inovacijama i slično. Da pojednostavimo, nisu Oleg Deripaska, ili Victor Vekselberg, ili Roman Abramovič… ili bilo koji drugi postali bogati na način kako su se bogatili Bill Gates, Mark Zukerberg i drugi.

Iza Gatesa je ostalo nešto čime je zadužio čovječanstvo, stvorio je novu iznimnu društvenu vrijednost, ili Mark Zuckerberg, ili Steve Jobsa, ili Jeff Bezos iz Amazona… A što ostaje iza ruskih oligarha? Šipak! Bogatstvo su uz blagoslov Putina i politike stekli lopovlukom, tako što su redistribuirali prirodne resurse kojima Rusija obiluje. Ukratko, postali su najbogatiji ljudi na svijetu privatiziranjem te redistribucijom tih resursa, a ne stvaranjem novih vrijednosti, i to je ono što oni, kao model upravljanja, "nude" svijetu. Da bi stvar bila još gora, oni tako ukradeni novac odnose vani, u zemlje zapadne Europe, ne investiraju ga u Rusiju. I tko bi onda normalan došao živjeti i investirati tu, u državu iz koje se bježi, a ne dolazi u nju živjeti, a u tome se i ogleda uspjeh ili neuspjeh pojedine države.

Povlačenje iz Ukrajine

Potpuno je pogrešna premisa kako Rusi mogu dobiti rat! Te zločinačke horde brutalnih barbara s istoka bit će poražene! Na žalost, vjerojatno će iza sebe, poput Srba devedesetih, u očaju činiti što barbari inače čine, dakle neselektivno će počiniti takve masovno likvidacije kakve svijet nije zapamtio, rušit će gradove, sela, gađati vrtiće, škole, infrastrukturu. Ukrajinci mjesecima po ulicama skupljaju leševe civila, do sada smo vidjeli tek jednu masovnu grobnicu, u gradu Buča, a Bog zna što Ukrajince čeka u Mariupolju, Kijevu i tako dalje. Na potpuno isti način ubijan je Vukovar, ne treba ni sumnjati kako će Ukrajinci mjesecima, i godinama, otkrivati svoje Ovčare i Velepromete. Kao što su ih, u konačnici, otkrivali i mirni ljudi Vojvodine i Slavonije, nakon prolaska ruskih osloboditelja 1945. godine.

Putin gubi rat koji nije trebao izgubiti 

Rusija je doživjela slom na terenu, gube na svim frontovima, nisu čak ni Mariupolj, grad koji više ne postoji, čak niti njega nisu osvojili. Morat će ići u mobilizaciju dodatnih snaga, što neće biti nimalo lako jer se sanduci s tijelima ruskih vojnika vraćaju natrag u Rusiju. S obzirom na to kako će agresor snage koncentrirati na manji prostor, vjerojatno Ukrajini slijedi najgore. Ranjena ruska zvijer u stanju je i dalje nanijeti strahovita razaranja i ubijanja civila. Unatoč taktičkom preslagivanju, oni nisu odustali od svojih zacrtanih ciljeva - osvajanje cijelog Donbasa te cijele Novorosije, od Dunava do Azova. Putin gubi rat koji nije trebao izgubiti, i to može rezultirati neviđenim strahotama.

Zaključno, Europska unija temelji se na vrijednostima poput ljudskog dostojanstva, koje je nepovredivo, zatim na raznim oblicima sloboda i demokracije, na jednakosti i vladavini prava, te na trodiobi vlasti. Ukratko, na onim vrijednostima kojih u Rusiji jednostavno nema.

Rusija svoj prosperitet zasniva na korumpiranim oligarhijama, na sektaštvu, klijentelizmu, lopovluku, nasilničkom ponašanju, nepotizmu, kršenjima normi, na društvu u kojem ne vrijede ista pravila za sve, na privilegijama… Banke su pod apsolutnom kontrolom države, mediji još i gore, politički protivnici bivaju likvidirani, zakoni ne vrijede za elite, ne postoji nikakva civilna kontrola represivnog aparata.

Petar Veliki

U kulturološkom, vrijednosnom, demokratskom i civilizacijskom smislu Rusiju je "preko Urala" prvi poveo Petar Veliki, koji je, shvativši u kojem smjeru Rusija ide, organizirao veliko putovanje Europom, a izravne posljedice bile su reforme koje su poprilično promijenile Rusiju, i koje su carstvo iz klasičnog feudalizma transferirale u državu s približnim europskim vrijednostima. No iz današnje perspektive moglo bi se s velikom sigurnošću kazati kako je Petar Veliki zapravo - pogriješio.

Jer, Rusi ni po čemu ne zaslužuju biti niti se zvati europskim narodom, u pitanju je ništa drugo nego moderna inačica Zlatne Horde, koju na svaki način treba istisnuti i vratiti s onu stranu Urala, a odnose tek svesti na klasičnu trgovinu. Što ne bi trebao biti problem, s obzirom na to da su najnovijom agresijom na Ukrajinu sami sebe pozicionirali baš u Aziju, i to kao nekakav priljepak velikoj Kini. Kojoj su preko noći postali tek strateški partner, o drugoj sili na svijetu više nema niti govora.