PUTEVIMA PAKLA U susret 28. obljetnici razmjene logoraša u Nemetinu

U spomen na taj dan Hrvatski sabor donio je odluku o obilježavanju 14. kolovoza kao Dana sjećanja na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata, a preživjeli logoraši i obitelji nastradalih, okupljaju se toga dana na mjestu razmjene 1992. godine, odnosno kod spomen obilježja Vrata slobode u Nemetinu, dok se svečani program održava u Vukovaru. 

Ove godine, zbog poznate situacije s epidemijom COVIDA-19 te poštivanja epidemioloških mjera, svečani program u Vukovaru neće se održati, ali Hrvatsko društvo logoraša srpskih koncentracijskih logora ipak će u Nemetinu, u petak 14. kolovoza 2020. godine uz hrvatsku himnu i podizanje zastave, te prigodnih govora i molitve za sve poginule branitelje i mučki ubijene i umrle logoraše te prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, obilježiti svoj dan. 

Predsjednik HDLSKL-a Ogranak grada Vukovara, Zdravko Komšić, reći će: "Zbog korona virusa, proslava 14. kolovoza, izlaska i razmjene u Nemetinu bit će skromnijeg karaktera, ali ipak dođite u Nemetin, zajedno se radujmo, zaslužili smo."

I jesu, oni su to zaslužili, a tim povodom, prisjetit ćemo se nekih od njih. 

Danijel Rehak, predsjednik Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora, između ostaloga, reći će: "Mi, preživjeli logoraši nemamo osjećaj kako je proteklo dvadeset i osam godina od našeg izlaska iz srpskih koncentracijskih logora. Godine lete, a često imamo osjećaj kao da se sve to dogodilo jučer. Nikada nećemo zaboraviti ni maltretiranja koje smo prošli, ni one koji ih nisu preživjeli, odnosno, one koji su podlegli strašnim torturama. Logoraši srpskih koncentracijskih logora pamte neljudske uvjete u kojima su mjesecima živjeli, ako se to uopće i može nazvati životom i kako su svakodnevno ponižavani, vrijeđani i fizički zlostavljani, premlaćivani šipkama, kundacima, palicama. Svaki od njih ima svoju tešku priču, a ovo su neke od njih".

Zagrebački Tigar u logoru – Anđelko Vugrinec: Umjesto Hej Slaveni, pjevao je riječi Lijepe naše

Danijel Rehak ispričat će kako mu je iz logora u Stajićevu posebno ostalo upečatljivo sjećanje na pripadnika legendarnih Tigrova, Anđelka Vugrineca. Anđelko, sin Ivice i Marije Vugrinec, rođen je 8. svibnja 1972. godine u Zagrebu, završio je Prometnu školu, a sa suborcima, pripadnicima JSP Rakitje došao je u Vukovar braniti Hrvatsku početkom kolovoza 1991. godine. Nakon sloma obrane Borova naselja, sa suborcima se povlači prema Obućari gdje se predaje s oružjem, odbijajući već tada savjet prijatelja da skine maskirnu uniformu.

Danijel Rehak ispričat će kako je to tvrdoglavo odbijao i u Stajićevu, bez obzira na zlostavljanja, govoreći kako je to na njemu hrvatska uniforma, a kada su tjerani da svi u glas pjevaju jugoslavensku himnu Hej Slaveni, tvrdoglavi, tada devetnaestogodišnjak, pjevao je riječi Lijepe naše.

"Pomislio sam u sebi tada, pa zašto to radi, bojao sam se za njega, mlad je dečko, slomit će ga, a on mi je rekao – Što mi mogu, mogu me samo istući! – iako to nije bilo baš tako, mogli su ga i ubiti, ali on nije popuštao". I što su oni više vikali "Glasnije pjevajte" – Anđelko je glasnije pjevao riječi Lijepe naše. Ni danas mi nije jasno kako ga nisu skužili".

Srbin u obrani Vukovara, a potom logoraš - Željko Ilić

Danijel Rehak prisjetio se i Željka Ilića, branitelja Srbina, kojemu su roditelji poginuli u Borovu naselju uslijed granatiranja: "Taj dečko je bio poseban. Kad god su ga pitali tko mu je ubio roditelje, odgovarao je – 'Vi!'. Udarali su ga u prsa pri tome i stalno ponavljali – 'Tko ti je ubio roditelje?', a on je i dalje, već su mu prsa bila plava, pa crna od udaranja i dalje tvrdoglavo odgovarao –'Vi!'."

Dragovoljac iz Našica na razmjeni

'Ustašo, zeznio si me ovaj put' – Ljubomir Mihaljević Ljupko

Ljubomir Mihaljević, za obitelj i prijatelje – Ljupko, rođen 1969. godine u Vukovaru, uz starijeg brata Mirka i mlađu sestru Draženu, jedan od troje djece pok. Ante i Marije, student veterine na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku, bio je pripadnik 204. vukovarske brigade, branitelj Vukovara, dragovoljac, te jedan od 183 branitelja Mitnice koji su se predali s oružjem. Ljubomir je zarobljen zajedno s bratom Mirkom 18. studenoga 1991. godine.

Zlatan Bašić, vukovarski branitelj, također logoraš srpskih koncentracijskih logora, ispričao je o Ljupku:

Ljupko je bio miran, tih. Ponekad bi zaigrao šah, ali nitko ga nije mogao dobiti. Mislim da su roditelji za njega i brata Mirka angažirali odvjetnika iz Srbije, da ih izvuče. Jednom prigodom došao je stražar, prozvao Ljupka i rekao da ima posjetu. Tada je već bilo vruće i Ljupko je izašao samo u potkošulji. Vratio se nakon nekog vremena sa štekom cigara koju je odmah podijelio. Isti taj stražar je došao poslije do njega, pitao ga kako je smio izaći gol pred odvjetnika i opalio mu nekoliko šamara. Onda je tražio od Ljupka da mu otpjeva neku jugoslavensku pjesmu. Ljupko mu je odgovorio kako ne zna narodnjake, a ovaj mu je opet udario šamar. – "'Ajde neku našu ne moraš narodnjake, samo nek je jugoslovenska“. Ljupko ga je upitao može li rock, a ovaj je odgovorio – "Ma može, samo nek' je naša!". I Ljupko krene: 

"Tko ne može bez pasulja i bez ljute šljivovica, bez kiselog kupusa, belog luka i slaninice... Jugoslaveni, Jugoslaveni...".  Stražar ga je prekinuo – "Ajde ustašo dosta. Zeznio si me ovaj put, ali još se vidimo!".

U zarobljeništvu i paklu konclogora u Sremskoj Mitrovici Ljubomir Mihaljević proveo je devet mjeseci, do velike razmjene 14. kolovoza 1992. godine kod Nemetina. Nažalost, bio je prvi Vukovarac koji je počinio samoubojstvo i to u Zagrebu 24. kolovoza 1993.godine. Imao je samo 24 godine.

Preživio je Ovčaru i Velepromet, ali i torture u logoru - Vilim Karlović

Preživio je Ovčaru "milošću" jednoga od "gospodara smrti", Spasoja Petkovića Štuke. Iz zloglasne stolarije na Veleprometu, kamo je nakon Ovčare odveden, izvukao ga je i u privatnu kuću na Sajmištu, odveo četnik poznatiji pod nadimkom 'Belgija'. Tamo je satima mrcvaren, paljen, rezan. U knjizi "Preživio sam Vukovar i Ovčaru", Vilim Karlović, rođen u Zagrebu 27. listopada 1970. godine, pripadnik 1. gardijske brigade Tigrovi, opisao je torturu koju je prošao nakon sloma obrane Vukovara, gdje je s dijelom pripadnika svoje postrojbe došao na ratište krajem rujna 1991.

"‘Ajmo, sve skidaj sa sebe! Odeću stavite pred sebe na pod i okrenite se!"

Svi postupamo tako, a dva zatvorska čuvara nas počinju prebrojavati. Jedan od njih, dok nas broji, svakoga udari pendrekom, ali ne jako. Nakon što smo prebrojeni, jedan policajac nekoga izvještava da nas je šezdeset sedam. Moja pozicija u dvorani je na kraju, u kutu kod mornarskih ljestvi. Svi smo potpuno goli i okrenuti prema središtu dvorane u kojoj je, osim nas, mnogo zatvorskih čuvara s palicama u rukama. Uz njih je samo nekoliko vojnih policajaca u maskirnim odorama. Onih vojnika s oružjem više nema. Čuvari se raspoređuju i počinju pregledavati ljude, ali tako da su dvojica kod svakog čovjeka, a budući da ih je tridesetak, ne mogu nas sve odjednom pretresti. Nakon nekoliko minuta dolazim i ja na red, uzimaju stvari ispred mojih nogu i počinju ih pretresati, ali jednom od njih u oko upadaju moje rane pa me pita:

"Je li bre, šta ti je to?", pokazuje na moje rane.

"Ništa! Četnici me izrezali!" odgovaram iskreno.

"Ej, ovaj kaže da su ga četnici mučili!" Obraća se ostalim svojim kolegama koji se u mahu okupljaju oko mene, njih šest, sedam, a tu dolazi i onaj visoki policajac koji me udario u autobusu pa govori:

 "To je onaj 'zenga', mamicu mu jebem! Četnici, ha! – i odmah me udara pendrekom po golom tijelu.

Taj udarac kao da je sve ostale potaknuo da se istresu na meni, a posebno mi zamjeraju što sam rekao da su me četnici izrezali, jer, po njima, četnici uopće ne postoje. Ti su čuvari daleko od rata jer smo sada u drugoj državi i oni uopće nemaju pojma što se događa na ratištu -da se četnici bore za srpske interese. Oni su protumačili moj iskreni odgovor kao da sam sve Srbe pogrdno nazvao četnicima, što ih očito vrijeđa, iako ni sam ne mogu shvatiti zašto jer nisam imao tu namjeru, bio sam samo iskren. Po meni počinju pljuštati batine od nekoliko čuvara kao i od onog vojnog policajca, ali i onog s crnogorskom kapom. Uza sve to sam gol i sa svakim udarcem po tijelu kao da mi koža puca. Pokušavam se na razne načine zaštititi od njih, ali je to jednostavno nemoguće.

"Četnici su te!! Ha? Mamicu ti jebem!! Četnici!!", pa udri po meni.

"Mi smo za tebe četnici?! Ha! Pička ti materina ustaška!?", pa udri opet.

Nakon nekoliko trenutaka padam na pod, a udarci pendrecima i dalje se nastavljaju. Psovanje i vrijeđanje ne prestaje, a njihov sadizam raste pa me primaju za ruke i noge razvlačeći me i šireći mi noge, a jedan od njih me udara između nogu po genitalijama."

Petar Cvitanović, svjedok događaja, preživjeli logoraš srpskih koncentracijskih logora, prisjetit će se toga trenutka, jednog od onih koji su mu se zauvijek urezali u pamćenje:

"Nikada u životu nisam vidio nešto tako strašno kao tijelo toga momka. Skoro potpuno crno, nije bilo dijela kože koji nije bio u modricama, izrezan, pun opekotina. Kada smo se skinuli, iako smo svi prethodno u Vukovaru, ali i usput tučeni i zlostavljani, nitko nije tako strašno izgledao. Oko njega su se okupili zatvorski čuvari i na pitanje – tko mu je to uradio – on odgovara – 'Četnici!'. A oni onda ubiše Boga u njemu. Kroz glavu mi je prošla misao – "Dijete, pa otkud si to tako rekao?"

"Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, zapamtite, pjevat će se Lijepa naša"- Milan Turkalj

Milan Turkalj, kako za sebe voli reći, Kudeljarac, rođen je 26. kolovoza 1966. godine u Vukovaru, uz sestru Mariju, starije dijete Ivke rođ. Luketić i Rudike Turkalja, završio je višu Poljoprivrednu školu u Osijeku, branitelj Vukovara i dragovoljac, predao se s oružjem u Obućari u Borovu naselju, zajedno s ostalim suborcima koji su bili na položaju na Domu tehnike, pod zapovjedništvom Zorana Šipoša. Nakon zarobljavanja i sprovođenja u logor Stajićevo, tada dvadesetpetogodišnji Milan, zajedno s drugim zarobljenicima, danima je sprovođen na ispitivanja pri čemu je sustavno premlaćivan i maltretiran.

Otprilike peti dan, nakon još jedne torture, po povratku u nekadašnju staju u koju su njih nekoliko stotina bili zgurani kao stoka, kada su ih ponovo počeli batinati, zgrabio je štaku od jednog ranjenog suborca i s njom udario zatvorskog čuvara vičući: "Mi nismo ustaše, mi smo Hrvati, mi smo hrvatski branitelji, ne možete nas tući kao stoku, mi smo ljudi!".  Svjedoci će ispričati kako su i oni i čuvari ostali u šoku, a onda su se njih petorica bacili na Milana koji se doslovno tukao s njima vičući – "Živjela Hrvatska, nećete nas uništiti, još će se pjevati Lijepa naša!".

Milan će ispričati kako je nastala ludnica, još su se neki naši dečki podizali, ali dojurilo je još čuvara sa psima, puškama i palicama, bjesomučno su ga udarali dok se nije srušio i izgubio svijest, a onda su ga iznijeli i bacili na 'neko đubre' gdje je ležao do sutradan. Drugi dan, nakon što se osvijestio, ponovo je ušao u štalu, ali su ga stražari izveli napolje i rekli mu da bježi. Odmah mu je bilo jasno kako je to samo trik da bi ga mogli ubiti, a nije imao ni snage, pa je odbio, no potom su čuvari zapovjedili jednom ročniku da puca u njega. Ovaj je to i učinio, ali rafal je Milana zahvatio 'samo' po desnoj podlaktici i lijevoj natkoljenici.

Čuvši pucnjavu, jedan oficir zaustavio je zlostavljanje i izdao naredbu da se Milana prebaci u bolnicu u Novi Sad, odakle je naknadno odvezen u logor u Begejcima. Ostalim zarobljenicima su zatvorski čuvari rekli kako je jedan ustaša ubijen pri bijegu, te su Milana mnogi suborci smatrali mrtvim. Pa ipak, nema logoraša koji nije čuo za ime i hrabrost Milana Turkalja, iako bi sva ova imena i djela trebali svi mi zapamtiti. Oni su zaslužili da se za njih čuje.