Pupovac je Jugoslaven, a Ovčara je bacila breme na srpsku zajednicu, ali...

Rođeni Vukovarac, pravnik po struci, u Nedjeljom u 2 podijelio je svoje rano sjećanje i djetinjstvo u ratnom Vukovaru.

"Rođen sam 1978. godine u Vukovaru i tamo svoje rano djetinjstvo kao i početak rata proživljavam s roditeljima. Sjećam se dobro kako sam ljeti s ocem odlazio na Dunav, imao sam prelijepo djetinjstvo, volio sam otići kod bake na selo u Čačince, Slavonsku Orahovicu. Tamo sam bio svako ljeto bio, no od 1991. g počinje rat i život kreće drugim smjerom. Tog ljeta sam se vratio od bake u Vukovar, krenuo je rat".

Kako si objašnjavate te ratne događaje, o čemu razmišljate?

"Kad iz sadašnje perspektive gledam događaje iz 1991.g, shvaćam da sam to doživio kao dijete. Bez previše propitivanja, doživio sam stvari kako su se događale, bio sam svjedokom pada aviona JNA na ulici. Sve to nekako prolazite. Dalo se primijetiti da su simpatije bile drugačije, nije bilo vode, struje, iza naše zgrade je bio bazen i tamo smo se snabdijevali, dakle sve to nabrajam kako se sjećam kao dijete. Nemam subjektivan odnos".

Poslije rata?

"Vrlo sam kratko, tri mjeseca bio u Beogradu, došao sam u Vukovar 1992. godine u školu u 7. razred u Sotin, jer škole još nije bilo u gradu. Gimnaziju sam krenuo u Vukovaru. Sjećam se vremena kad smo imali pratnju vojske i naoružanog učitelja na putu do Sotina. Djeca smo bili, prilagodila se zabava tom ratnom vremenu. Kad gledam s današnje točke vremena, to je bilo dosta divlje vrijeme, ali s druge strane, među ljudima su bili sota bliskiji odnosi. Ostajem u Vukovaru u vrijeme mirne reintegracije zajedno s roditeljima, 1997. upisujem pravo u Novom Sadu i malo sam se distancirao od Vukovara. Iako sam u početku dolazio svakog vikenda, dosta je bilo mučno vrijeme, prolazio sam neke teške trenutke, pritiske na baku koja je morala otići iz Slavonske Orahovice, toga se sjećam. U Vukovar se vraćam 1999. godine, no na mene je teški dojam ostavilo sjećanje bombardiranje Srbije, i tada sam se propitkivao ostati u ovim krajevima ili otići u inozemstvo".

Jeste li zažalili što niste otišli?

"U nekim stvarima jesam, u drugima nisam. Bojim se da bi moja djeca u budućnosti mogla zažaliti što nisam prekinuo niz tragedija na ovim prostorima, pa sam ostao i nisam otišao. Danas si ne dozvoljavam razmišljati o takvim stvarima. Kako god bilo, dolazim  u Vukovar i doživljavam da mi sedam, osam ispita nije priznato, moje pravne diplome te ih dovršavam na osječkom Pravnom fakultetu". 

Otkud govorite srpski, ekavicom?

"Velikim se dijelom govorilo kako ja danas pričam u Vukovaru prije rata, neke sam stvari pokupio na studiranju, no u Vukovaru je poprilično bila prisutna ekavica. Treba poslušati doktoricu Vesnu Bosanac na snimci kako govori. Hrvati, nakon što su se vratili u Vukovar 2000. godine, pričali su drukčije".

Kako Vukovar danas izgleda?

"Jedan od osnovnih problema i rak rana Vukovara je gospodarstvo, prije rata je bio jedan od najrazvijenijih gospodarskih gradova, pretrpio je nakon rata i namjerna zapostavljanja".

Kakav je odnos s današnjim gradonačelnkom Penavom, je li se to danas mijenjalo jer prijašnji međusobni odnos nije bio dobar?

"Na prvi pogled, pozitivne stvari se mijenjaju. Bio sam na prvom kolegiju, Penava i ja smo prije imali konflikt, nadam se da će se to promijeniti, obavili smo dva inicijalna razgovora, rekao sam da sam za fair play, ali da ne mogu odstupiti od svojih stavova. Načelno smo na prvu postigli uvjerenje da bsmo mogli zajednički raditi. No, to treba ići puno brže".

Kakav imate odnos s Miloradom Pupovcem?

"Nisam s g. Pupovcem imao nikakv odnos ni kad sam bio u SDSS-u, pružili smo si ruku negdje kad smo se sreli. Ja sam pobijedio jer su ljudi birali mene, dijellio sam vrijeme s ljudima, bio sam neposredan u komunikaciji s ljudima. SDSS je malo zaspao u tom vremenu, iskompromitirao je svoj kredibilitet".

Što zamjerate u kredibilitetu SDSS-u?

"Nije bilo nikakvih stavova, ta nagodbenjačka politika s Vladom i činjenica da se uvijek svrstavate većini bez ikakvih kriterija, a istodobno o problemima srpske zajednice nije se ništa otvorilo, od mirovina i slično".

Ideološki vam nisu jasni u SDSS-u? Mislite li da je bivši predsjednik Ivo Josipović bio u pravu kad je rekao da Pupovac treba stati ispred premijera i reći 'izlazimo iz koalicije ako promijenite ime Trga maršala Tita'?

"Mislim da je taj Trg u gradu Zagrebu i tu težinu snosi većinski hrvatski narod. Srbi se ne moraju konfrontirati s hrvatskim narodom po tom pitanju".

Nino Raspudić govori da nisu svi Srbi isti kao g. Pupovac u stavovima, što vi mislite?

"Imaju Srbi lepezu stavova od lijevoga do desnoga. Pupovca nikada nisam doživljavao kao predstavnika srpske zajednice, on je ljevičar, mnogo više Jugoslaven, nego pravi predstavnik srpske zajednice. Govorim o onome što treba biti službena politika srpske zajednice".

U čemu se razlikujete g. Pupovac i vi?

"Nije problem u njegovim stavovima, već činjenica da je kao prioritet Srba u Hrvatskoj stavio stvari koje nam nisu bitne, primjerice kao pitanje rješavanja škola, to bi trebao biti fokus djelovanja, a ne na koji ćemo način obilježiti neku antifašističku zajednicu. Pupovac je izgradio neki kult tijekom vremena ne samo za sebe već i za SDSS, ali mi kao srpska zajednica nismo osjetitli nikakvu dobrobit od njegovih poteza".

Želite li vi postati vođa Srba u Hrvatskoj?

"Onda bi trebalo oživjeti Tuđmana. Nadam se da nakon Pupovca nitko neće imati više moć kao što je on imao, a mislim da to nije ni potrebno. Poanta je da nema stanačkog vodstva u SDSS-u. Ja sigurno ne bježim od tereta problema srpske zajednice, ali vođa? Ne. To je Karađorđe bio u 2. srpskom ustanku. Vođe nam ne trebaju.

Zašto se ne brinete i za probleme svih građana Vukovara, a ne samo srpske zajednice?

"Ja sam zamjenik gradonačelnika vukovarske srpske manjine, ona me je izabrala".

Žene li se Hrvatice i Srbi u Vukovaru, Srpkinje i Hrvati, a možda i Srbi i Hrvati?

"Život u Vukovaru nije stao, koliko god netko tako misli. Dakle, žene se Hrvati i Srbi međusobno, Vukovar nije jednostavan za takvu vrstu životnog angažmana, djeca se druže, odrasli rade zajedno na nekim mjestima i sve je bolje".

Je li situacija bolja od prije 10 godina?

"Napredovala je do nivoa dok nije došlo priče o dvojezičnim napisima i od tada je značajno nazadovala. Neki mi ljudi kažu da smo mi dva svijeta, dakako, postoje vidljive i nevidljive barijere, ali odgovor nije jednostavan. Postoji dosta izuzetaka iako je pravilo da svatko ostaje u okviru svoje zajednice".

Kako će se riješiti problem dvojezičnosti?

"Postoje dvojezične ploče, one nikome ne smetaju. Vukovar ima drugi problem, ima puno ustanova na kojima nema nikakve table, na sudu čak postoji stara naljepnica".

Kako riješiti da se srpska zajednica u Vukovaru približi većinskom stanovnštvu poput obilježavanja pada grada i da se riješe prozivke kako ne sudjelujete?

"To je povezano s pristupom, činom, tu treba odvojiti političku od ljudske dimenzije. Posebno se stalo poticati međusobnu komunikaciju Srba i Hrvata. Bilo je vrijeme kada se reklo, 'mi smo većina, imamo dovoljno ruku da sve provodimo, ili ćete prihvatiti naše stavove ili ćete biti izolirani', dakle to se nepovjerenje još povećavalo. Nitko ne priča o civilnim srpskim žrtvama prije rata. Riječ je o nekoliko desetina žrtava do stotinu. Udruženje civilnih žrtvava Srba u Vukovaru već je tražilo od gradonačelnika da se postave spomen obliježja na mjesta gdje su stradal,i ali odgovora nije bilo".

Mislite li da je na srpsku zajednicu jako veliko breme bačeno zbog onoga što se 1991. g. događalo u Vukovaru? Nesumnjivo se dogodilo barbarstvo i agresija i da je jedan grad sravnjen sa zemljom?

"To je jako teška tema i da odgovorim vrlo jednostavno na njega je nemoguće. Mogu imati subjektivan stav, pripadnik sam tog naroda, ali ne mogu opravdati nikakav zločin. Primjerice, Ovčara je bacila breme na srpsku zajednicu. To nije sporno. No isto očekujem iskren stav i na drugoj strani, baš zbog toga što u Vukovaru imate puno učesnika koji jako dobro znaju što se događalo u gradu za vrijeme rata. To što se događalo u Vukovaru nema legitimaciju da bacate teret na srpsku zajednicu u Vukovaru. Zločin se ničim ne može pravdati".

Mislite li da u srpskoj zajednici znaju za grobišta, navodno znaju, a ne žele ih locirati?

"Ja ne mogu to tvrditi jer se nikada nisam sreo s čovjekom koji je rekao da to zna, pitanje je povjerenja srpske i hrvatske zajednice".