Pukovnik Alfred Hill - Dok smo mi živi, nitko neće proći…

Godine 1984. Alfred Hill ženi se Melitom rođ. Kiš, koja im 1986. godine rađa jedino dijete, kćer Stašu. Supruga Melita, Mikija, kako su ga u obitelji i prijatelji zvali, opisat će prije svega kao privrženog obiteljskog čovjeka, no vrlo društvenog, osobu koja je u slobodno vrijeme voljela pecati, roštiljati na Dunavu, ali i filmofila, pa će reći kako su rado odlazili u gradsko kino. Također, posebno će istaknuti njegovu ljubav za grad Rijeku. Naime, Alfredovi roditelji u Rijeci su imali obiteljsku kuću, te su planirali tamo jednoga dana i preseliti, no kod Mikija je ipak prevagnula ljubav prema Vukovaru: "Jako je volio boraviti u Rijeci, tamo je imao i širu obitelj i rado je u Rijeku odlazio na odmor. Pa ipak, nije mogao zamisliti kako ne bi živio u Vukovaru, govorio je kako je Vukovar grad  savršen za život kakav je njemu odgovarao".

Nakon položenog pravosudnog ispita Alfred se prijavljuje na natječaj za posao suca u vukovarskom sudu, ali rat ga zauvijek sprječava da dobije posao za koji se školovao i koji je oduvijek želio. Odmah nakon naznaka budućih ratnih sukoba, prijavljuje se u nenaoružane odrede i započinje s prvim stražama. Supruga Melita ispričat će: "Već, kada je počeo rat u Sloveniji, rekao nam je – 'Ovo je strašno, da nije vas dvije, odmah bih se uključio'".

Nakon što je u kolovozu '91. suprugu i petogodišnju kćer odveo na sigurno, u Rijeku, unatoč nagovaranju poznanika da se ne vraća tamo gdje je rat i gdje se gine, ponovo odlazi u Vukovar uz riječi, kako se, kada se sad ne bi vratio, nikada više ne bi mogao vratiti u svoj grad. Melita Hill dodaje: "Nitko ga nije mogao odgovoriti od povratka u Vukovar, no ja sam ga razumjela, znala sam da mu je mjesto tamo".

Kao dokazanog branitelja i odgovornu i pouzdanu osobu s vojnim predznanjem, zapovjednik obrane Vukovara Mile Dedaković – Jastreb  25. rujna 1991. godine imenuje Alfreda Hilla prvim zapovjednikom satnije  vojne policije pri  204. Vukovarskoj brigadi.

Alfred Hill, ratnim nadimkom – Atila, s najbližim suradnicima i iskusnim braniteljima formira satniju vojne policije i preuzima sve zadaće iz djelokruga VP-e uz aktivno i neprekidno sudjelovanje u obrani grada u okruženju.

"Javljao se povremeno, nisu to bili dugi razgovori, rekao bi da je opasno, glava je u torbi, ali će izdržati. Posljednji put čuli smo se nekoliko dana prije njegove pogibije", prisjetit  će se Melita Hill.

Jedan od najtežih i najtragičnijih dana u ratnom Vukovaru zasigurno je bio 16. listopada 1991. godine. Toga dana, u sveopćem napadu koji je tadašnja JNA potpomognuta srpskim paravojnim snagama i četnicima otpočela na grad, poginuo je zapovjednik obrane Borova naselja Blago Zadro, ali i desetine drugih branitelja i civila. Ranjenike koji su pristizali sa svih položaja i dijelova grada, od Borova naselja, preko Lušca, Sajmišta i Mitnice, djelatnici vukovarske bolnice, kao i pomoćno osoblje, jedva su stizali prihvatiti i pružiti im pomoć. Braneći položaj na Sajmištu, teško je ranjen i Alfred Hill koji uslijed zadobivenih rana, prije negoli mu je stigla pomoć, umire.

Ivan Anđelić – Doktor, o posljednjim Mikijevim trenucima, ispričat će:  "16. listopada 1991., ujutro oko osam sati, preko motorole se oglasio Atila da su četnici probili crtu obrane i ušli u pravoslavno groblje. Odlazim k njemu i u groblju, nekoliko kuća iznad Rusinske crkve zatičem Alfreda Hilla, Dragu Križana i Antića, Križanova šogora. Pitao sam Hilla gdje su četnici, a on mi pokazuje na kuću dr. Emedija. Nakon kraćeg puškaranja s neprijateljem, Ivica Arbanas me poziva da se vratim, govoreći kako 'ima paket za mene', pri čemu sam mislio kako govori o protuoklopima jer je Hill upravo ispalio posljednje punjenje. Međutim, radilo se o petorici branitelja, četiri pripadnika HOS-a – Zvonimiru Ćurkoviću, Viktorinu Juriću, Željku Špiljaru i Stjepanu Antoliću te Nikici Buriću. Odveo sam ih ispod groblja nasuprot Emedijeve kuće, desetak metara od neprijatelja. Tukli smo se cijeli dan do sumraka, Špiljar je bio ranjen i Antolić je otišao s njim u bolnicu. Donosim odluku da moramo vratiti Vatrogasni dom. Atila predlaže da on i Antić ostanu na groblju i govori kako, dok su oni živi, tu neće nitko proći. Nas ukupno šestorica odlazimo ispod obližnje tvornice u prvo dvorište i preko krova, kroz groblje, u Vatrogasni dom, zauzimamo ga i postavljamo obranu. Vrlo brzo, nije prošlo ni pola sata Hill se oglasio:  'Doktore, pomozi ranjen sam…'. Odmah pozivam Borkovića, Mladog Jastreba i tražim hitnu u Kraševu ulicu, a Hill zove još dva puta: 'Doktore pomozi, ranjen sam…'. Mladi Jastreb javlja – 'Poslano!' Nakon pet minuta, oglasio se Ivica Arbanas: 'Doktore, našao sam ga, nastavi dalje!'".

O istom događaju, Ivica Arbanas – Lipi, ispričat će: "Hillov poziv Doktoru nakon ranjavanja čuo sam u trenutku kad smo Robert Šilić, zapovjednik satnije HOS-a i ja krenuli prema Doktoru noseći protuoklopno oružje, jer smo vidjeli da Doktor i ostali branitelji nemaju čime uništiti neprijateljski transporter koji je pokušavao izvući svoje snage. Zovem motorolom Doktora da mi kaže gdje se nalazi i u tom trenutku s desne strane ulice, u jednom dvorištu, dvije - tri kuće prije raskrižja čujem motorolu i nailazimo na teško ranjenog Alfreda Hilla. Obje potkoljenice su mu bile doslovno smrvljene i visjele su o koži te je ležao u velikoj lokvi krvi. Pružio sam mu ruku i u tom trenutku me prepoznao rekavši: 'Ševa, ti si…'. Nažalost, ni minutu nakon toga držeći me za ruku i dok mu natkoljenice poskakuju zadnjim trzajima u ogromnoj lokvi krvi umire. I danas mi je ta užasna slika pred očima...".

Nakon odbijenog napada, tijelo Alfreda Hilla prevezeno je u vukovarsku bolnicu, a potom privremeno pokopano na Bolničkom groblju. Tijekom okupacije, pri humanoj asanaciji terena, premješteno je u masovnu grobnicu na Novom groblju, odakle je nakon mirne reintegracije ekshumirano.

Dana 20. lipnja 1998. godine posmrtni ostaci Alfreda Hilla, uz vojne počasti, pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.

Njegova kći Staša, danas je liječnica, specijalist ginekologije  u vukovarskoj bolnici i s obitelji živi u Vukovaru, noseći ovaj grad u srcu, onako kako ga je nosio i njen otac: "Na tatu nemam puno sjećanja, ali pamtim kako me je nosio na ramenima. O njemu slušam od drugih ljudi koji su ga poznavali, voljeli i poštovali".

Stašina majka Melita, reći će: "Ona je slika i prilika svoga oca i ponosna sam jer  je sve postigla sama. I Miki bi danas bio na nju ponosan kao i ja, osobito jer je došla živjeti i raditi u Vukovar i jer ga voli onako kako ga je i on volio".

Kada je poginuo braneći svoj grad i domovinu, Alfred Hill - Miki, suprug, otac i sin, imao je trideset i pet godina. Miki, nismo te zaboravili.

• Odlukom Vrhovnika OS RH, Predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, 29. travnja 1993. godine dodijeljen mu je  posmrtni čin bojnika OS RH.
• Odlukom ministra obrane Republike Hrvatske, 30. rujna 1998. a na prijedlog načelnika Uprave vojne policije,  Nastavno središte za obuku Vojne policije Oružanih snaga Republike Hrvatske dobilo je ime bojnika Alfreda Hilla. 
• Jedna od ulica na Sajmištu, dijelu grada kojega je branio kada je poginuo, nosi ime Ulica Alfreda Hilla.
• Odlukom Vrhovnika OS RH, Predsjednika RH, dr. Franje Tuđmana, 24. ožujka 1999. Alfredu Hillu posmrtno je dodijeljen  počasni čin pukovnika OS RH.