Prosvjetarima se ne radi, a nisu se pretrgnuli od posla niti za vrijeme škole na daljinu; roditelje odgovaraju od slanja djece u školu

Iako ministrica Blaženka Divjak pokušava ostaviti dojam kako je sve izvrsno organizirano, djeca, roditelji, učitelji i profesori dobro znaju koliko je sve prepušteno improvizaciji.

Ministrica zatvara oči i skriva se iza epidemiologa

I sada kada se odlučuje najmlađu djecu, iz prva četiri razreda, vratiti u škole odluka i odgovornost se prebacuje na druge. Ministarstvo i ravnatelji skrivaju se iza epidemiologa, a odgovornost prebacuju na roditelje.

Posao prosvjetara obezvrjeđuje se formulacijama kako se u stvari radi samo o čuvanju djece, a obrazovanje je u drugom planu. Važno je da roditelji krenu raditi, a baš ako nemaju kamo s najmlađom djecom, neka ih ostave u školi.

No vratimo se na to kako je uopće škola na daljinu u praksi izgledala.

Škola na daljinu u potpunosti ovisi o individualnom angažmanu učitelja koji se na nikakav način ne kontrolira na školskoj, gradskoj niti državnoj razini.

Nerad učitelja i informatička nepismenost

Ima primjera požrtvovnih učitelja koji osmišljavaju i šalju zadatke, te i dalje održavaju kontrolu i ritam uz sve ograničene mogućnosti i suradnju roditelja. Međutim ima i onih koji su ovo shvatili kao svoj godišnji odmor.

Niz je primjera, (podaci poznati redakciji), gdje učitelji ili učiteljice krajnje površno pristupaju svojim obvezama. Prve zadatke učenicima počinju davati tek nakon 10 sati, a nerijetko i iza 12.

Najveći dio prijepodneva djeca provedu u slobodnim aktivnostima, bez radnog ritma i ne stječu na taj način nikakvu radnu naviku.

Općenito djeca dobivaju premalo zadataka. Za cjelokupni školski dan treba im u prosjeku 30 minuta. U to ulazi i školski i domaći rad. Ponekad se zadatak sastoji od toga da se otisne i zalijepi papir u bilježnicu što traje ukupno deset minuta i to uglavnom roditeljskog angažmana.

Djeca na taj način previše vremena provode zatvorena u kući, jer su zbog novonastale situacije uskraćena za sportske i glazbene aktivnosti, a i igrališta su donedavno bila zatvorena.

Zadaci kao "prouči, pročitaj, isprintaj i zalijepi" … ne koriste ničemu jer se ne može kontrolirati koliko je dijete stvarno naučilo, nego se u potpunosti rad i odgovornost prebacuju na roditelje. Umjesto toga zadaci bi trebali biti konkretni i lako kontrolabilni – napiši, riješi...

Veliki broj učitelja jednostavno bježi od odgovornosti. Dio njih, i to se primjećuje, nije dovoljno informatički pismen, pa stoga uopće ne koriste platforme kao teems i zoom na kojima mogu uživo komunicirati s djecom i potaknuti ih na rad, dok se u medijima odaje dojam da je to način redovnog funkcioniranja e-nastave.

Na primjeru jedne učiteljice iz četvrtog razreda osnovne škole (podaci poznati redakciji) najbolje možemo vidjeti kakav je njihov odnos prema radu, ali i prema djeci.

Ona ne želi pratiti dnevni rad učenika. Ne želi da joj se šalju svakodnevni zadaci jer joj to opterećuje pretinac elektroničke pošte i društvene mreže.

Od početka e-škole, dakle u roku od 50 dana, tražila je manje od deset domaćih radova da joj učenici pošalju. Dakle, uopće ne želi kontrolu nad sudjelovanjem djeteta u nastavi.

Nakon što su se nezadovoljni roditelji pobunili, odgovorila im je kako ona "ima i svoje dijete i kuhanje i da ne može stići pregledavati njihov rad".

Sramotan odgovor Ministarstva znanosti i obrazovanja

Sramotno je kako je ministrica Divjak svu odgovornost prebacila na zaposlene roditelje. U konkretnom slučaju, Ministarstvo znanosti i obrazovanja je čak i potvrdilo kako "učiteljica nije dužna kontrolirati sudjelovanje djece na nastavi, odnosno svakodnevne zadaće", nego da su za to odgovorni roditelji.

I sada kada se djeca u ponedjeljak, 11. svibnja, trebaju vratiti na normalnu nastavu, nova pravila većini roditelja to su onemogućila.

Roditelji moraju jasno navesti tko će djecu dovoditi i odvoditi iz škole. Kako roditelji rade teško im je organizirati da osobno preuzmu djecu u školi za vrijeme radnog vremena.

A učitelji nazivaju roditelji i nagovaraju ih da djecu ne šalju u školu.

Spomenuta učiteljica, koja se u proteklih mjesec i pol nije pretrgla od posla, također radi pritisak na roditelje da ne šalju djecu u školu.

Roditeljima navodi samo ograničenja i probleme kako bi ih nagovorila da odustanu od slanja djece u školu. I nije jedina. Takvih je primjera i u Zagrebu i u drugim gradovima jako puno.

Cijela situacija se politizira protiv Vlade jer će sada samo nekoliko postotaka djece krenuti u školu. Realnost je da sindikati, mediji i učitelji osobno rade ogroman pritisak da djeca, u stvari, ne krenu u školu. Roditeljima je lakše ostaviti djecu samu doma u neradu i kaosu nego ih u radno vrijeme voditi do škole i nazad.

Ujedno se na nastavnom vijeću raspravlja o mogućnosti da se skrati školska godina!

Kao argument navodi se kako to rade i ostale zemlje u regiji, ali se pritom ne spominje i zaboravlja da druge zemlje, za razliku od Hrvatske, nisu štrajkale cijeli prvi semestar.

Zanimljivo, s obzirom da se mi u Hrvatskoj uvijek volimo uspoređivati s drugima, sada se nitko ne uspoređuje sa Švedskom koja ima redovitu nastavu unatoč puno lošijoj epidemiološkoj situaciji, a inače su sindikatima puna usta visokih švedskih standarda u raznim prilikama.

Vrhunac je da se učitelji i dalje u ovoj situaciji bore za povišicu plaća dok su mnogi u realnom sektoru ostali bez posla ili su već potpisali ugovore kojima će im plaće biti niže od 30 do 50 posto do idućeg ljeta. I sretni su pritom da su zadržali ikakav posao.

Rade svaki dan i nemaju pritom mogućnost čuvati svoje zdravlje doma kao hrvatski prosvjetari.

Zar drugi manje vrijede?

Zašto zdravlje vozača autobusa i medicinske sestre ili zaposlenih po raznim uredima nije jednako važno kao zdravlje učitelja. Na to pitanje bi trebali odgovoriti školski sindikati, ali i svi učitelji i profesori, uključujući i učiteljicu koju spominjemo u tekstu.

Naravno, i ministrica Divjak koja se svo ovo vrijeme uspješno skriva iza epidemiologa pri donošenju odluka, a odgovornost prebacuje na kraju na roditelje.