'POKAZAO JE DA POSTOJE DVIJE VRSTE POLITIČARA'

PROŠLO JE 20 GODINA OD SMRTI PRVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA Hebrang: Tuđmanu su se ubrzo otvorile dvije bojišnice

Autor

Andrea Latinović

Dr. Andrija Hebrang, jedan od ''prvoboraca'' i utemeljitelja HDZ-a, nezaobilazna je figura na političkoj sceni moderne hrvatske države. Bio je prvi ratni ministar zdravstva, ministar obrane, potpredsjednik Vlade, niz godina podpredsjednik HDZ-a, a sada je profesor emeritus na Medicinskom fakultetu Sveučilišta  u Zagrebu.

10.12.2019. u 08:40
Ispiši članak

Dr. Hebrang bio je voditelj liječničkog konzilija pokojnog predsjednika dr. Tuđmana, specijalni savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije, autor 20 knjiga, 150 znanstvenih radova, ali i predavač na stručnim skupovima na svih pet kontinenata...

Što za Vas kao jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika znači njegov lik i djelo?

Dr. Franjo Tuđman ostaje zavijek jedinstvena figura hrvatske povijesti, jer je pod najtežim okolnostima sa svojim narodom stvorio hrvatsku državu. Njegovo djelo ostaje zauvijek i to je djelo neponovljivo. Franjo Tuđman nas je Hrvate uveo u povlašteni klub naroda koji sami odlučuju o svojoj sudbini! U svijetu postoji više od tisuću naroda, definiranih svojom kulturom i poviješću, ali samo dvije stotine njih ima svoju samostalnu državu, a od Tuđmanova doba i Hrvatska je u tom klubu sretnika.

Što znači biti narod bez samostalne države Hrvati dobro znaju, jer su bili predmetom ugnjetavanja. U stoljećima svoje povijesti bili su podređeni u svim narodnim zajednicama u koje su ulazili, zaključno sa zloglasnim južnoslavenskim državama od 1918. do 1990. godine. U tim Jugoslavijama kao narod desetkovani smo od krvoločnih srpskih žandara pa sve do komunističkog krvoprolića 1945. godine i kasnije. Tuđman je uspio ono što su mnogi naši velikani pokušavali, za što su mnogi naši preci izginuli, ali neovisnost države nisu mogli ostvariti. Zajednice s drugim narodima u tuđim državama uvijek su za nas završavale tragično. Franjo Tuđman nas je zauvijek riješio sudbine podređenih.

Sada o svojoj sudbini odlučujemo sami, što će kratkoročno zbog usađenog podaničkog mentaliteta biti loše, ali dugoročno će narod sazrijeti i imati uspješnu državu. Veličinu Franje Tuđmana danas ne razumiju oni koji su živjeli od povlastica u bivšoj državi koju je narod srušio voljom većine, kao i naivci koji nasjedaju na laži nastalih u kuhinji onih koji nikada neće oprostiti Tuđmanu rušenje Jugoslavije. To je 'peta kolona' koja briše nacionalni identitet, kriminalizira Domovinski rat, mijenja izvorne nacionalne praznike, podriva razvoj države u svim segmentima. Na žalost, narod uglavnom bira one koji su protiv suverenizma i iz podaničkih, ili kalkulantskih razloga odstupaju od Tuđmanove suverenističke politike. No, oni su prolaznici, a djelo Franje Tuđmana i većine njegova naroda je vječno i pitanje je vremena kada će se ostvariti u cijelosti. Među brojnim hrvatskim političarima Tuđman je bio jedini državnik.

Kako ste ga upoznali i jeste li odmah prepoznali u njemu državnika?

Upoznao sam ga 1987. godine i osjetio veliku energiju koju je nosio u sebi. Bio je opsjednut idejom hrvatske države i to me je privuklo. Zato sam se uključio u prikupljanje pomoći u zemlji i inozemstvu kada je stvarao HDZ. Kada bih donosio priloge u tadašnju baraku, vidio sam kako se rađa jedan novi pokret za Hrvatsku. Pozvao me je u aktivno članstvo, ali sam u početku bio malo suzdržan kada sam vidio da u strukture stranke ulaze bivši visoki sužnosnici za koje sam znao da nisu prošli katarzu poput Tuđmana. Bili su to visoki dužnosnici bivšeg sustava Manolić, Mesić, Šeks, Boljkovac i stotine drugih. Pitao sam Tuđmana kako misli s njima krenuti u političku bitku za Hrvatsku, on mi je odgovorio da im treba dati priliku pa će se vidjeti tko će ostati.

Kada sam između dva kruga prvih demokratskih izbora vidio da KOS oduzima Hrvatskoj oružje teritorijalne obrane i da se spremaju teška vremena, odlučio sam prihvatiti poziv. Bilo je jasno zašto razoružavaju Hrvatsku i mi kojima su komunisti pobili roditelje nismo mogli ostati sa strane. Svih tih godina brinulo me što se ne marginaliziraju oni koji su radili protiv Hrvatske, kao, primjerice, bivši šef zadarske Ozne Budimir Lončar koji je kao ministar vanjskih poslova Jugoslavije dovršio razoružavanje Hrvatske. Na njegovu primjeru Tuđman mi je pokušao objasniti pomirbu, a ja bih mu odgovarao da se s takvima ne može pomiriti, nego samo primiriti.

Zato je za mene bio veliki stres ulazak u prvu hrvatsku Vladu u kojoj sam bio jedini ministar koji nikada nije bio član Komunističke partije. Bez obzira na tu političku pripadnost, bilo je među njima pravih domoljuba, ali i onih s figom udžepu. Ubrzo su se Tuđmanu otvorile dvije bojišnice, ratna zbog srpsko-crnogorske agresije i politička, zbog 'pete kolone' u vlastitim redovima. Pod tim mislim na one komuniste i jugopate koji to nikada nisu prestali biti. Budući da mu je cilj bio nezavisna Hrvatska pod svaku cijenu, prihvatio je tu neprirodnu pomirbu.

Kako je doživljavao žrtve srpsko-crnogorske agresije?

Bio je izrazito emotivan čovjek i nije se sramio spustiti suzu kada smo dijelili posmrtna odličja obiteljima poginulih. Bio je duboko ganut kad je obilazio naše ranjenike. Najtužniji je bio kada sam mu 17. studenoga 1991. u dva sata noću, nakon propalih pregovora s generalom Andrijom Rašetom o zaštiti vukovarske bolnice, priopćio da su vojnici okupatora ušli u bolnicu i započeli svoj krvavi pir. Tada je zaplakao iako je bio nazočan američki veleposlanik Warren Zimmermann, kojega je pozvao da mu prikaže situaciju, kao i Tonči Vrdoljak koji mu je uvijek u najtežim stuacijama bio pri ruci. No, ipak, hrvatski će narod pamtiti njegove suze radosnice kod podizanja hrvatskog barjaka pred Hrvatskim saborom i posebno onoga na kninskoj tvrđavi. Kroz Tuđmana sam shvatio da postoje samo dvije vrste političara. Oni s emocijom za Domovinu, i oni drugi koji su obični kalkulanti.

Je li se bio spreman i osobno žrtvovati?

Više puta sam bio s njime kada je želio posjetiti branitelje na prvoj crti, jednom smo zajedno došli sve do silosa pred Vukovarom. Još davno ranije, na jednom skupu osnivanja HDZ-a u inozemstvu, jedan mi je naš istaknuti iseljenik rekao: 'Bilo je tu puno novih hrvatskih poltičara, ali jedini je Tuđman spreman i život dati za Hrvatsku i zato ću biti za njega'. Dokazao je to puno puta. Spomenut ću samo jednu prigodu, kada me  u prosincu 1991. godine poslao u Osijek, kojemu je tada nedostajalo još samo šest kilometara do potpunog neprijateljskog okruženja. Rekao mi je da hoće u slučaju sudbine Vukovara imati u Osijeku jednog člana Vlade. Bili su presječeni autoput i Podravska magistrala. U istočnu Slavoniju ulazili smo preko blatnjavih puteva uz Dravu. Zadatak mi je bio u slučaju pada Osijeka alarmirati svjetsku javnost i pokazati im da je Osijek uvijek bio hrvatski grad. Uputio sam mu samo jedno pitanje: što napraviti ako nas presijeku u zapadnoj Slavoniji? Odlučnim glasom uz stisnute šake rekao mi je: 'Onda smo izgubili rat! Probij se preko Mađarske u Zagreb, ići ćemo svi zajedno izginuti na Kupu, na najbližu bojišnicu! Hrvati ni ovaj put neće imati svoju državu, ali će imati još jednog Zrinskog i na toj uspomeni nastavit će svoju povijesnu borbu!'. Tako govore samo heroji uvijek spremni na žrtvu.

Osim rata, koji mu je bio najveći politički problem?

Srpsko-crnogorski agresor bio je vidljivi neprijatelj. Političko podzemlje koje je Tuđmanu ometalo stvaranje i oslobađanje Hrvatske bilo je skriveno, ali učinkovito. Mnogima je vjerovao, a imali su figu u džepu. Primjera je bezbroj. General Janko Bobetko mu je rekao, a i u svojoj knjizi 'Sve moje bitke napisao', da je iz 'naših' redova tadašnjeg SIS-a, na njega pokušan atentat nekoliko puta. Bili su to stari udbaški kadrovi. Drugi primjer je puč 1994. godine. Stipe Mesić i Josip Manolić svim su silama pokušali srušiti Tuđmana i HDZ te godine jer su počele pripreme za prve oslobađajuće akcije poput 'Zime 1994.', čiju obljetnicu upravo slavimo. Bile su to vojne pripreme konačnog oslobađanja Knina i zato su ih htjeli spriječiti. Naravno da su taj puč kamuflirali tobožnjim protivljenjem politici prema Bosni i Hercegovini, iako su do tada davali punu podršku toj poltici. Ne sjećam se u povijesti pokušaja rušenja vlade države koja je u ratu s trećinom okupiranog teritorija. Osim podrivanja u vojsci i politici, imao je problem nekih medija, koji su trovali lažima od kojih neke i danas žive. Unatoč svemu, Tuđman je jedini pobjednik tih bitaka. A s njim, naravno, i Hrvatska.

Bili ste mu voditelj liječničkog konzilija. Kako se nosio s bolešću?

U svojoj bolesti doživio je istodobno dva šoka. Jedan je sama maligna bolest, a drugi prognoza od samo devet mjeseci života koju je uz izostanak terapije dobio u bolnici Walter Reed. Na kraju je ipak povjerovao nama, hrvatskim liječnicima, prihvatio kemoterapiju i dobio još tri godine kvalitetnog života. U te tri godine pobijedio je na još jednim predsjedničkim izborima i zaokružio svoje djelo mirnom reintegracijom Podunavlja. Kao što je bio hrabar u životu, tako se odnosio i prema bolesti. Mogao je odabrati miran život bolesnika na terapiji, ali cilj zaokruženja hrvatskih granica bio mu je važniji.

Ovdje moram reći da mi je bio težak politički rastanak s Tuđmanom 1998. godine, nakon mirne reintegracije. Tražio sam od njega kao ministar obrane smjenu nekih kadrova, jer sam smatrao da je nakon mirne reinetgracije vrijeme za lustraciju bez koje Hrvatska nije mogla, ne može i neće moći naprijed. Najprije je pristao, a tako smo se i dogovorili prije nego sam preuzeo dužnost ministra obrane. Nakon kratkog vremena se  predomislio i dao sam ostavku na mjesto ministra, zastupnika u Saboru i potpredsjednika stranke. I danas sam siguran da sam postupio ispravno i ponovio bih, iako sam imao malo onih koji su takvu ideju podržavali. Možda je i zbog toga odustao. No, pravo odluke ima onaj koji je kuću gradio i nisam mu htio smetati. Onaj tko je na višem brdu dalje vidi, a on je očitio vidio opasnosti koje sam ja podcijenio. Podcjenjujem ih svjesno i danas, jer bez dobre terapije bolest može potrajati. A svaka terapija ima prednosti i nedostataka. Najvažnije je da je naša Hrvatska preživjela, pa makar i bolesna.

Kako se nosio s optužbama za privatizaciju, za nedostatak demokracije, s medijima koji su ga napadali?

Laži o privatizaciji nije podcjenjivao, ali imao je važnijih prioriteta od borbe s vjetrenjačama. I danas u dijelu naroda šire se laži o tome kako je HDZ privatizirao narodnu imovinu, iako su svi tajkuni iz komunističkih obitelji koje su nastavile upravljati državnim kapitalom. U doba Tuđmana nijedna gospodarska tvrtka nije privatizirana. Vodili smo tešku bitku protiv tzv. menadžerskih kredita s kojima se 'isisavao' novac iz banaka. Uz suglasnost predsjednika Tuđmana održao sam u Saboru žestoki govor protv takvih pojava, ali uzalud. Medijski politički reket bio je jači. SDP je sve rasprodao kasnije, od INA-e, banaka, većinskog dijela Plive, HT-a, kasnije Croatia osiguranja... Prodaja banaka počela je znatno prije Tuđmana, po tzv. Markovićevu zakonu. No, protivnici stvaranja Hrvatske znali su koje laži treba plasirati da bi se prevario narod iscrpljen ratom.

Što se demokracije tiče, bilo je više u ratu nego danas u miru. Optužbe da je ratovao u Bosni i Hercegovini, na što navodno nije imao pravo, čak i danas dolaze od onih koji mu ne mogu oprostiti stvaranje hrvatske države. Neka prouče vojne udžbenike pa će vidjeti da se država ne brani na svojoj granici kao u doba mačeva, nego je u svijetu usvojen sustav tzv. aktivne obrane po kojoj se ima pravo ući u teritorij druge države do oružja koje nas napada, a VBR-ovi su nosili 60 kilometara. Unutar te zračne linije su i Mostar, Grahovo, Kupres, Livno... Zato je to bila jedinstvena južna bojišnica, na kojoj smo zahvaljujući Tuđmanu spasili Hrvatsku, ali i opstanak hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.

Što mislite, cijeni li dovoljno danas hrvatski narod Tuđmanovo djelo?

Jednom sam u ratu s Tuđmanom čitao pismo koje mu je uputio bivši američki državni tajnik Henry Kissinger. Napisao mu je: 'Kao i svi veliki ljudi, ni Vi gospodine predsjedniče nećete za života doživjeti zahvalnost Vašega naroda. Tek puno kasnije oni će shvatiti što ste im značili'. I doista, što vrijeme više odmiče, što dublje tonemo u regionalne i globalizacijske močvare, to više ljudi razumije da nam je Tuđman omogućio imati svoju državu, a s njome i svoju sudbinu u svojim rukama. Na žalost, bio je u pravu i kada je rekao da će nam država biti onakva kakvi smo mi. A kakvi smo? U nedavnoj anketi 'Tuđman, ili Tito' još uvijek je 35 posto ispitanika zaokružilo jednog od deset najvećih svjetskih zločinaca Tita. Pa ipak, zahvaljujući Tuđmanovoj ostavštini, iako vrlo sporo, narod se budi.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.