Projekt cajke: Ivančićeva Jugoslavija je ista kao Milanovićeva. Ili nije

Jednako tako, Viktora Ivančića duboko poštujem i zato jer je jedini iskreni hrvatski Jugoslaven. "Danas ne smijete spomenuti Jugoslaviju u Hrvatskoj, čak ako uputite neku kritiku nacionalizmu, bit ćete etiketirani kao Jugosloven i komunist. To vjerojatno proizilazi iz straha da bi Jugoslavija mogla biti budućnost i da bi, što se mene tiče, bila najnormalnija budućnost."

Ivančić otvoreno priznaje što bi za njega bila najnormalnija, dakle optimalna budućnost - Jugoslavija.

Da se to kazati jednostavnije: Da se njega pita, on Jugoslaviju ne bi ni rušio, i, što se njega tiče, obnovio bi je.

Morao sam to ponoviti i varirati, zbog svih onih licemjera koji se skrivaju iza slične želje, ali jednostavno nemaju minimuma dostojanstva, da o čestitosti, hrabrosti etc. i ne govorimo, želju i priznati.

Jasno, u toj perspektivi tendenca stvarnja Hrvatske fašistički je projekt. Naravno, nema to veze s fašizmom, ali to se tako veli u tom žargonu. Čim je i Milanović počeo dizati desnicu u zrak, vičući Hrvatska, Hrvatska!, bez ostatka dajući do znanja ono što je u mojim tekstovima bilo jasno obrazloženo prije niz godina, da Milanović njeguje isti tip nacionalizma kao Franjo Tuđman, Ivančić je reagirao: "Te politike treba rušiti. Ne kažem da ih mi možemo srušiti, ali ih treba srušiti i ne treba ih popravljati. Njih treba rušiti. Ne volim da se stavljam u situaciju da zbog toga što dolazi fašist Karamarko, ja moram glasati za SDP zbog toga što je to manje zlo. Oni koji se opredjeljuju za politiku manjeg zla u pravilu zaboravljaju da je manje zlo također zlo."

Dakle, jasno je da valja rušiti Milanovića, jer - ima tu logike, ako pristanete na Ivanačićevu jugoslavensku nacionalističku perspektivu, a sve je do toga da se uoči kako je i njegovo motrište nacionalističko, silno ostrašćeno, prepuno revolucionarnog žara i poziva na angažman diskursom svojstvenim tridesetima prošlog stoljeća - što će nam majmun kad imamo verglaša, kako kažu naši narodi i narodnosti, pa Ivančić nastavlja argumentaciju:

"Ja više ne želim pristajati na to. Ja ću radije pokušati rušiti Milanovića, pa nek' dođe Karamarko, okej. Više ne želim da netko od mene traži konstruktivnost u ovom društvu. Kompletno društvo kroz tu ciničnu formu, koja je kolektivno usvojena, zapravo zarobljava. Uopće ne mislim da treba biti konstruktivan na jedan pragmatičan način – već tu politiku treba naprosto kontinuirano podrivati, pa šta se desi...Svatko tko sebe smatra angažiranim treba da radi na tome i da bira način kako da to radi. U najmanju ruku, u javnom prostoru treba uspostaviti distancu između sebe i aktualne stvarnosti".

Dakle, pod izlikom da se opredjeljuje za fašista Karamarka a ruši Milanovića jer je Milanović samo litota istoga zla, a zapravo stoga jer kao Jugoslaven u trenutku Milanovićeve nacionalističke euforije gubi posljednju iluziju da bi s bilo kime u ovoj državi mogao tikve saditi, Ivančić rezignira: ne želim više biti konstruktivan, ergo, treba biti destruktivan.

On to i izrijekom veli: tu politiku treba kontinuirano podrivati, pa što se desi. Nema organizacije: svatko je prepušten sebi, svatko bira kako će se angažirati, no svi koji misle kao Ivančić na jedan pragmatičan način trebaju podrivati ovo društvo, politiku koja je zapravo konsenzualna hrvatska politika - on veli kolektivno usvojena - ili, da opet budemo na čistu: budući da je najnormalniji eshaton Jugoslavija, podrivati treba Hrvatsku, kako tko zna, jer evo, ljevica je samo manje zlo fašističke desnice, koja je fašistička jer je srušila Jugoslaviju, pa knjige više ne prelaze granice najnormalnie Jugoslavije.

Spomenute knjige samo su dekorum: stalna priča o nacionalnim borniranostima, o nacionalnim državama, nacionalnim kulturama, sada i kapitalizmu i slobodnom tržištu koje gotovo prirodnim racionalitetom vrši funkciju nacionalnog cenzora, sve je to samo ornament. Restrikcija o kojoj Ivančić govori nije nikakva eliminacija u kulturi u kojoj se knjige prodaju u par stotina primjeraka: zanimljivije je promisliti što to Viktor ima na umu zemišlja inverznu situaciju, jedinstvenu kulturnu scenu bivših naroda i narodnosti bivše države. Ivančić naime strahovito griješi: on misli da bi kultura bila to vezivno tkivo koje bi moglo, možda, uvezati krhotine Jugoslavije u novu cjelinu.

U čemu je tu previd?

Ne u naivnosti činjenice da kultura nema tu snagu, nigdje, nadasve ne na ovim prostorima, nego u previđanju činjenice da su ovi prostori itekako povezani, subkulturno ponajprije, idiomom cajki i folka, cijelom - možda to više i nije sub-, možda je to kultura - pratećom galerijom paraferanlija, zlatnih lanaca i utoka, sljaštečih dopičnjaka i napućenih usana, silikonskih sisa i obrijanih glava, pa iako milijuni muškaraca i žena u najboljim godinama od Vardara pa do Triglava izgledaju kao unificirani ordinarni balkanski šljam, nekim čudom se nikako ne može očekivati rađanje Jugoslavije iz duha pleh-muzike.

Kulturu je ovdje odavno porazila subkultura, ne politika. Ikonografija podsljemenskih tatinih sinova nije ona snobova Zlatnog papagaja osamdesetih, nego kafane na šestom kilometru od Jagodine prema Paraćinu pa kod pumpe odmah levo gore. Kćeri najboljih zagrebačkih majčica odjevene su za zagrebačku noć ambicioznije no prostitutke azijskih lučkih gradova. U tom smislu degens una sumus, nepobitno.

Ali, iz nekog razloga, nema Jugoslavija, unatoč tome što se Mc Yankoo feat Milica Todorovic ispravlja i savija.

Kao da bi Basarina knjiga na Cvjetnom tu publiku zanimala?

Jugoslavene je u njihovom vjerovanju u kulturu ironično porazila jugoslavenska subkultura.

A sve je dobro bilo zamišljeno: Udbica je uspostavila infrastrukturu, baš kao i sedamdesetih na nacionalizam se reagiralo - nimalo čudno, isti kadrovi, isti software, samo drugo vrijeme pa i drugi rezultat - "internacinalizmom", no sada bratskojedinstvenog (turbo)-folka, tu je i pripadajući dop, kako već svaki glazbeni idiom ima svoju drogicu, tu su opasni momci i utoke, lanci k'o u rektora, a uz to idu sponzoruše, posvuduše i ine pičkice za koje regionalne tv-kuće rabe - Ivančić se ne bi smio buniti! - nimalo endehazijsko nazivlje puno sačekuša i inog srpskog-palanačko kriminalnog žargona, i Jugoslavija je u tom smislu prisutna u cjelini i u svakom svom dijelu jedinstvenija i jedinstenije no ikad: nikada u povijesti SFRJ neki njen dio u Beogradu nije bio do te mjere sličan nekom njenom dijelu u Zagrebu kao što je danas slučaj s projektom: Jugoslavijo na noge, pjevaj da te čujeju.

I unatoč tome, projekt ne štima.

Valjda ga prati Bregovićevo prokletstvo. Bregović je dobroobjasnio da se ovdje glazba piše za alkoholičare: od tambure do sevdaha, od sevdaha do Nesanice, nema glazbe bez pijanstva i srče, pa kad se u mamurluku Hrvati i Srbi razdane, zavlada nelagoda u subkulturi.

Ja iskreno cijenim Viktora Ivančića. Ne, ne samo zato jer se usudi kazati da on priželjkuje Jugoslaviju. Iz cijelog niza razloga, i osobnih i moralnih i političkih i literarnih, kojekakvih: naprosto ga imam rad.

Jedino, baš ovdje, ovdje gdje su se mnogi prepoznali i misle da dijele Viktorovu poziciju, ja im kažem: Ne, nemate vi veze s Ivančićem!

Da biste imali, deklarirajte se i vi, pa krenite podrivati.

Prije toga, za samoga Viktora vi ste samo mali domobrani.

Jugoslavenski, da stvar bude gora.