Prof. Jurčević: Tko to i s kojim ciljem u Hrvatskoj proizvodi podjele među ljudima te kako se tome suprotstaviti?

Istražuje noviju hrvatsku povijest, a središnje teme su ratno i poratno stradalništvo vezano za Drugi svjetski rat, Hrvatski domovinski rat te hrvatsko iseljeništvo. Sveučilišni je profesor suvremene svjetske i nacionalne povijesti.

Vodio je 11 i bio istraživač na sedam znanstveno-istraživačkih projekata. Autor je 14 i koautor ili autor poglavlja u 37 knjiga; objavio je 41 znanstveni članak; uredio je 16 knjiga. Sudjelovao je s izlaganjima na 40 međunarodnih i 39 domaćih znanstvenih skupova; bio je član programskog ili organizacijskog odbora u 24 međunarodna i 23 domaća znanstvena skupa. Stručni je suradnik ili koautor u 17 dokumentarnih filmova.

Bio je sudionik Hrvatskog proljeća.

Dragovoljac je Hrvatskoga domovinskog rata.

Osnovao je i bio prvi ravnatelj Središnjeg arhiva Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Radio je kao samostalni savjetnik u državnoj Komisiji za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava te u Institutu društvenih znanosti ''Ivo Pilar'' u Zagrebu.

Bio je član Savjeta Vlade RH za pripremu prijatelja suda pred Međunarodnim sudom za prostor bivše Jugoslavije. Član je Komisije za martirologij Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine.

Bio je ekspertni svjedok na tri suđenja za ratne zločine pred Haškim tribunalom i u Hrvatskoj. Godine 2009. bio je neovisni kandidat za Predsjednika Republike Hrvatske. Nije bio član Komunističke partije niti se učlanjivao u stranke nastale nakon 1990.

Iznimno je djelatan u civilnom društvu na zastupanju ljudskih prava i ostvarivanju socijalne kohezije.

Kako se osjećate kada dolazite u Vukovar? Mogu li te rane ikada izblijediti, ili barem manje boljeti?

Stjecajem okolnosti Vukovarsku bitku počeo sam istraživati i o njoj pisati još za njezina trajanja pa sam imao prigodu već tada spoznati da se radi o iznimnom vojnom i vrijednosnom fenomenu, koji je istovremeno simbol hrvatskog herojstva i pobjede te hrvatske patnje i stradanja. Odnosno, vrijednosti koje realno i simbolički sadrži Vukowar 91 predstavljaju zbiljski temelj suvremenog hrvatskog nacionalnog identiteta. Stoga, svaki dolazak u Vukovar smatram i osjećam hodočašćem na sveto mjesto koje nadahnjuje spojem vrhunskog ljudskog ponosa i pijeteta. Znakovito je što se takvo vrijednosno prepoznavanje i poistovjećivanje s Vukowarom 91 spontano očitovalo još i za trajanja Vukovarske bitke 1991. godine, kako diljem Hrvatske, tako i diljem svijeta. Sada smo svjedoci da je vukovarska vrijednosna baština, usprkos sustavnim zaprekama, ipak postala i dio identiteta mlađih naraštaja.

Ne razumijem kako smo mogli dopustiti da živi počinitelji zločina na Ovčari i u gradu heroja i dalje budu na slobodi… Da žene susreću svoje silovatelje na ulicama, žrtve svoje mučitelje. Gdje je zakazano u ovom procesu?

To je najstravičniji dio sustavno provođene strategije izjednačavanja agresora i žrtve, s konačnim ciljem poništavanja događajnih i vrijednosnih postignuća hrvatskoga Domovinskog rata. Tu strategiju provode nasljeđene protuhrvatske i protudemokratske strukture u Hrvatskoj, koje su svoju dominantnu moć u hrvatskim državnim i društvenim institucijama uspjele zadržati usprkos procesima promjena koji se događaju nakon 1990-ih. U tome ih podržavaju izvanhrvatske geopolitičke i gospodarske silnice kojima ne odgovara bilo koji oblik hrvatske suverenosti i koje stoga nastoje situaciju na prostoru bivše Jugoslavije vratiti u sličan oblik i korito svojih interesa.

Jesu li hrvatske vlasti učinile sve što je potrebno za procesuiranje ratnih zločinaca?

Valjda bi nam danas -temeljem svega što nam se događa- trebala biti jasna osnovna činjenica da unutar svih vlasti u formalno samostalnoj Hrvatskoj neprekidnu premoć ima protuhrvatska oligarhija. Stoga ona čini sve da ne dođe do procesuiranja ratnih zločinaca, a kad do njih i dođe, događaju se najteža zloporaba činjenica i pravnih standarda. Uostalom, ta oligarhija je u ljeto 1991. donijela prvi abolicijski zakon, a već 1994. počela je kreirati danas sveprisutnu tezu da je Franjo Tuđman čelna osoba udruženog zločinačkog pothvata. Za prepoznavanje razgranate moći te oligarhije treba podsjetiti na javno potpuno prešućenu zastrašujuću činjenicu da je iz Ustava RH tek 1997. na jedvite jade uklonjen članak u kojem je stajalo da je Hrvatska dio SFRJ.

A tvrdnje Vukovaraca kako se vlast, bez obzira koja je, Vukovara sjeti samo 18. studenoga, ali i koji dan ranije, a nakon toga sve ponovno pada u zaborav?

Ova tvrdnja Vukovaraca je rezultat svih bolnih iskustava koja od 1991. neprekidno imaju s vladajućom oligarhijom, koja na odnosu prema Vukowaru lomi događajnu i identitetsku kičmu cijele Hrvatske. Ta, još je bespogovorno na snazi jedina službena vrijednosna ocjena koju je, početkom prosinca 1991., vlast u Hrvatskoj kreirala o Vukovarskoj bitki. Tada je "Državna komisija" u opsežnom izvješću zaključila da su vukovarski branitelji rušitelji hrvatske države i njenog ustavnog poretka. Mračne pozadine i nakane ove ocjene mogu se prepoznati već i iz činjenice da su na čelu Državne komisije bili Josip Manolić, Zdravko Mustač i Josip Perković.

Ima li Vukovar uopće budućnost, takav, tegoban za život i danas, kada ljudi masovno iseljavaju iz svih dijelova Hrvatske?

Cijela Hrvatska pa tako i Vukovar, prema prirodnim bogatstvima i zemljopisnim obilježjima, nude mogućnosti za iznimno kvalitetan i bogat život. Nasuprot tome, već stotinjak godina u Hrvatskoj i Vukovaru gomilaju se životne tegobe i teku izbjeglički valovi, jer se Hrvatskom upravlja na katastrofalan način, koji je veleizdajnički u socijalnom i nacionalnom smislu. Ove tegobe posebno je teško podnositi danas, kada se to čini u ime hrvatske države i hrvatske slobode.

Doprinosi li Crkva u Hrvatskoj dovoljno kako bi ublažila ogromne podjele među ljudima?

Cijela hrvatska povijest, a napose nakon 1002. godine, obilježena je svim vrstama i razinama podjela, prema načelu "podijeli pa vladaj". U takvim okolnostima, Crkva u Hrvatskoj jedina je institucija koja je u kontinuitetu razvijala i čuvala ne samo vjerski, nego i sve druge aspekte hrvatskog identiteta. Nažalost i u samostalnoj Hrvatskoj državne i društvene institucije nastavile su svoju razaralačku djelatnost prema interesima hrvatske države i hrvatskog društva pa je Crkva i nadalje ostala doslovno jedina integrativna institucija u Hrvatskoj u najširem društvenom smislu. Ovo se na prvi pogled prepoznaje i po tome što su sustavni javni napadi, kojima su u Hrvatskoj izložene crkvene institucije i tradicionalni vjersko-humanistički vrijednosni sustav, žešći nego što je to bilo u komunizmu 1980-ih godina. Prema tome, pravo je pitanje tko to i s kojim ciljem u Hrvatskoj proizvodi podjele među ljudima te kako se tome suprotstaviti.

Koliko je uopće više aktualna ta podijeljenost na tzv. desne i tzv. lijeve? Može li čovjek misliti svojom glavom, imati svoj stav i razum, a da ga pritom nigdje ne svrstavaju?

Već desetljećima je potpuno zastarjela i neprimjerena nekadašnja svjetonazorska i politička crno-bijela podjela na tzv. desne i tzv. lijeve. No, ta neobjektivna matrica uporno se održava u hrvatskom javnom životu, kako bi se hrvatsko društvo držalo u nesvijesti i neznanju te na taj način onemogućilo osmišljavanje i djelovanje koje bi se suprotstavilo stvarnim problemima. U takvom stanju neslobode cilj je da se svaki čovjek osjeća bezličnim, bezvrijednim i nemoćnim za bilo koju vrstu kreativnosti i poduzetništva, jer što god kaže ili započne, odmah ga se svrstava u skučene torove desnog ili lijevog.

Što bismo svi zajedno trebali učiniti kako bismo se izvukli iz ovog dubokog nacionalnog, društvenog i moralnog gliba?

Teoretski je to veoma jednostavno. Golemoj većini stanovnika Hrvatske potpuno je jasno da institucije koje plaćamo uporno djeluju protivno našim egzistencijalnim i vrijednosnim interesima te da je stoga nužno u institucije dovesti osobe koje su i moralne i stručne i koje će biti odgovorne prema zajednici koja ih plaća i povjerava im upravljanje javnim interesima. Na to imamo pravo prema svim civilizacijskim i demokratskim standardima. Važno je naglasiti da smo formalno-pravnu slobodu da to uradimo stekli i obranili 1991. godine, a prije toga je stoljećima nismo imali. Međutim, praktično ostvarenje Hrvatske kao samosvjesne i suverene zajednice nailazi na niz zapreka. Jedna vrsta zapreka proizlazi iz interesa kojima ne odgovara hrvatska sloboda i suverenost. Druga, ključna vrsta zapreka nalazi se u našoj suverenističkoj neizgrađenosti, neiskustvu i nepoduzetnosti pa naivno očekujemo da će se od nekuda pojaviti netko drugi i namjesto nas urediti naše institucije. Stoga, uzastopce dajemo povjerenje lažnim ili nedoraslim mesijama, jer ih prosuđujemo po manipulativnim riječima, a ne po dosadašnjim djelima.

A činjenica da nas je sve manje, sada već imamo brojku ispod četiri milijuna Hrvata?

Jedna mudra hrvatska narodna izreka kaže: "Nije krivo što je malo nego je krivo što nije pravo". S jedne strane, svjetska iskustva pokazuju, da su i puno malobrojnije i po prirodnim potencijalima siromašnije zajednice ostvarile svoju slobodu i jesu suvereni međunarodni subjektiviteti. Osim toga, između tri i pet milijuna Hrvata, koji su veoma dragocjeni u svakom pogledu, živi diljem razvijenog svijeta te će buduća uređena Hrvatska biti iznimno privlačan medij za sve vrste hrvatskih integracija, uključujući i povratništvo.

Odnosi Hrvatske i Srbije; mogu li oni ikako krenuti uzlaznom putanjom, jer smo osuđeni jedni na druge, ili ćemo vječno biti u stanju napetosti i tenzija?

Osjećam se iskusnim i slobodnim čovjekom te stoga nisam sklon bilo kojoj vrsti proizvedenog fatalizma ni na razini pojedinaca niti zajednica  pa tako ni osuđenosti Hrvatske na Srbiju i obrnuto. Napetosti koje traju stoljeće i pol jesu posljedica velikosrbijanske megalomanije institucija u Srbiji i tragikomičnih jugoslavenskih zabluda institucija u Hrvatskoj. Kad na obje strane prestane institucijska dominacija ovih usijanih glava onda će se stvoriti pretpostavke za normalizaciju percepcija o prošlosti i odnosa u budućnosti.

Hoće li BiH ikada profunkcionirati kao samostalna, uvjetno rečeno, ''normalna'' država?

Prostor BiH stoljećima ima izniman granični i komunikacijski značaj na kojemu se sukobljavaju i suživljuju svjetske, regionalne i lokalne geopolitičke, kulturološke i svjetske silnice. Stoga stanovništvo BiH nikada pa ni danas, nije imalo standardnu prigodu biti ključni čimbenik koji odlučuje o svojoj sudbini. Kada će se to promijeniti ovisi o mnogobrojnim interesima i čimbenicima. Radi uspješnije budućnosti veoma je važno u hrvatskoj i BiH javnosti osvijestiti prostornu stopljenost i međuuvjetovanost događanja u BiH i Hrvatskoj.

Je li, po Vašem mišljenju, tijesna suradnja Dragana Čovića i Milorada Dodika dobra za Hrvate u BiH? Ili nam otežava poziciju s većinskim Bošnjacima?

Tijesna suradnja Čovića i Dodika i njihovih struktura katastrofalna je za europsku i svjetsku sigurnost, kao i za socijalne, međuetničke i međuvjerske odnose u BiH, jer ta suradnja izravan je rezultat nedavne velikosrbijanske oružane agresije te visokog stupnja infiltriranosti institucija u BiH s kadrovima koji su i nadalje pod kontrolom (veliko)srbijanskih sigurnosnih službi. To se jednako odnosi na državne institucije, Federaciju BiH i Republiku Srpsku, kao i na strukture koje su u bilo kojem obliku okupirale predstavljanje hrvatskih, bošnjačkih, srpskih etničkih i drugačijih interesa. U toj raspodjeli uloga i površna analiza predizbornih djelovanja pokazuje da je Čović najviše pridonio pobjedi Komšića, jer je jedino na taj način mogao i nadalje osigurati svoju superkontrolu nad Hrvatima. Zar nije paradoksalno i poučno što sve strašnijim općim i kontinuiranim propadanjem Hrvata u BiH Čović i njegova struktura postaju politički nedodirljiviji i osobno superbogatiji? Uopće nikome s dobrim namjerama ne smije biti utješno, što se isti proces događa unutar bošnjačke i srpske etničke zajednice i strukture.

Koliko se izmijenila globalna karta Europe, ali i svijeta?

U proteklih tridesetak godina svjedoci smo revolucionarnih tehnoloških promjena koje su izmijenile svijet više nego u prethodna tri tisućljeća. To je posebno jasno vidljivo u komunikacijskom, prometnom i gospodarskom području te sukladno tome globaliziranim mjenama u načinu života. Unutar toga površnom lakoćom zaborava nestaju tradicionalne svjetonazorske paradigme i kulturološke vrijednosti, načela, empatije i međuljudski odnosi. Društveni svijet sve više sliči na apokaliptičnu usamljenu gomilu, ili carstvo izoliranih i samodovoljnih pojedinaca u kojima je kultura smrti zamijenila kulturu života. Kakvoća međusobno uvjetovanih tehnoloških, društvenih, duhovnih i psiholoških promjena događa se brzinom koju ograničena ljudska osjetila ne stignu pratiti, a čovječji um ima sve manje mogućnosti razumjeti osmišljavati. Mobilnost svega i svačega u svim smjerovima postala je jedna od glavnih mantri puta u sve dublji kaos.

Smatrate li da nam doista prijeti opasnost od ovog velikog migrantskog vala, jer, svjedočimo i namjernom potpirivanju histerije i mržnje? Je li, s povijesnog aspekta, ovdje riječ o još jednoj ovovjekovnoj velikoj seobi naroda, da je tako nazovemo?

Hrvatski javni život- od medija i politike do kulture i znanosti- zasićen je manipulacijama pa sve informacije i prosudbe s kojima nas se zatrpava imaju malo veze s objektivnom stvarnošću i zdravim razumom. To se odnosi i na histeriju glede migrantskih valova koji prolaze, ili namjeravaju prolaziti preko Hrvatske. Veće ili manje seobe naroda, tj. unutarnje i vanjske migracije stalno su obilježje svjetske i hrvatske povijesti, a sa sobom nose cijeli niz promjena, dvojbi i problema. Uglavnom, hrvatski sadašnji i dogledno budući problemi s migracijama ne odnose se na izvaneuropske migrante kojima su cilj najrazvijenije zemlje svijeta, nego su hrvatski pravi migrantski, razvojni i životni problem sve masovniji zbjegovi mladih državljana Hrvatske koji doslovno bježe iz Hrvatske. Najnovija konkretna znanstvena istraživanja među izbjeglim Hrvatima, pokazuju da njihovi glavni motivi odlaska nisu u gospodarskom području (male plaće, nezaposlenost itd.) nego u  političkom i vrijednosnom području, tj. nekvaliteti, nakaradnosti i nakaradnosti načina upravljanja Hrvatskom. Radi prikrivanja ovog sudbinskog problema u hrvatskoj javnosti fokus histerije se usmjerava na rubnu temu vanjskih i dobro obaviještenih migranata kojima nije ni na kraj pameti ostati u ovakvoj Hrvatskoj.

Možete li ocijeniti rad Vlade Andreja Plenkovića- pluseve i minuse?

Vlada RH kojoj je na čelu Andrej Plenković samo je nastavak neuspješnih, nekvalitetnih, asocijalnih i anacionalnih upravljačkih oligarhija kakvih smo se nagledali u modernoj hrvatskoj povijesti, prije i nakon 1990. godine. Radi se o tehnokratima koji imaju kompleks manje socijalne i nacionalne vrijednosti, odnosno koji vrijednosno i interesno ne pripadaju matičnom hrvatskom društvu kojem su postavljeni na rukovodeći položaj. Stoga se oslanjaju na izvanhrvatska uporišta i nedemokratske metode vladanja pa su ih hrvatski književnici s pravom  označavali pojmom loših slugu još gorih izvanhrvatskih gospodara. O ovoj vrsti vladanja i psihološkoj strukturi svjedoči ne samo postupanje već i javna i službena retorika Plenkovića koji Vladu RH naziva "moja Vlada", a HDZ - "moja stranka".