Bruno Bušić prkosio je idejom o slobodi Hrvata: Tito mu izjavu o Jovanki nikad nije oprostio

Bušić je rođen 6. listopada 1939. godine u Donjim Vinjanima kraj Imotskog, a već je za vrijeme srednjoškolskog obrazovanja, 1959. godine, došao pod povećalo UDB-e. Naime, poznata je njegova školska zadaća u kojoj je kritizirao Jugoslaviju te potvrdio svoje vjerovanje u Boga.  "Dok se Tito voza po Indiji, Velikoj Britaniji itd. teški fizički radnik nije u mogućnosti kupiti obični bicikl. Dok Titova žena Jovanka kupuje vile po inozemstvu, seljak, radnik i službenik ne mogu dobiti jednu jedinu sobu gdje bi se smjestili. To se zove jednakost? Titova žena sigurno nije zaposlena pa odakle njoj novac? Ja Tita smatram običnim diktatorom", riječi su Bušića koje su tijekom povijesti jugoslavenskog progona nad Hrvatima postale sinonim za otpor prema komunističkom režimu. 

Zbog njih je Bušiću zabranjeno školovanje u svim gimnazijama u Jugoslaviji, da bi tek nakon dvije godine dočekao promjenu zakonskih propisa kojima mu je omogućeno daljnje školovanje i započet njegov akademski razvoj. Ekonomski fakultet u Zagreb završava 1964. godine, a već sljedeće se zapošljava u Institutu za historiju radničkog pokreta u Zagrebu na čijem je čelu tada bio dr. Franjo Tuđman. Međutim, ubrzo biva uhićen zbog "širenja neprijateljske propagande" te u političkom procesu 1966. godine osuđen je na 10 mjeseci zatvora. To ga je potaknulo na njegov prvi bijeg iz komunističke Jugoslavije, međutim vraća se već 1969. godine te postaje glavni urednik Hrvatskog književnog djela. Znamenit je njegov članak "Žrtve rata" u kojem je Bušić na temelju službenih podataka osporio preuveličavanje i manipulaciju podataka o žrtvama II. svjetskog rata na području Hrvatske.

𝐀𝐧𝐭𝐞 𝐁𝐫𝐮𝐧𝐨 𝐁𝐮š𝐢ć ubijen 16.10.1978.
''Nijedan čovjek, nijedan narod ne smije se pomiriti s ropstvom pa makar morao za svoju slobodu voditi oružanu borbu i u toj borbi pasti!'' – Ante Bruno Bušić pic.twitter.com/sCww5ih4o7

— Diva (@BrankaVlasic) October 16, 2024

Pet čahura

Bušić je već tada bio istaknuti intelektualac pa stoga ne čudi da se vrlo brzo promaknuo u jednu od vodećih figura Hrvatskog proljeća. "Ja sam uhićen 11. prosinca 1971., a Bruno je uhićen dan nakon toga pa smo neko vrijeme proveli zajedno u zatvoru", rekao je jednom prilikom njegov veliki prijatelj i jedan od vođa studentskog pokreta Hrvatskog proljeća Dražen Budiša. U političkom procesu osuđen je 1972. godine na dvije godine zatvora, a kaznu je izdržao u Staroj Gradišci. Nakon torture u Staroj Gradišci 1975. godine odlazi iz Jugoslavije, a zanimljivo je da unatoč govornoj mani koju je imao, postaje prva osoba hrvatske emigracije. "On je bio čovjek koji je zračio jednom snagom, srdačnošću, dobrotom, koji je okupljao oko sebe ljude i bio je vrlo bitan čimbenik kohezije hrvatske emigracije", opisao je Budiša. U emigraciji surađivao je u londonskoj Novoj Hrvatskoj, zatim u Hrvatskome narodnom vijeću (HNV), 1977. izabran je u Sabor HNV-a i postavljen za pročelnika Ureda za tisak i promidžbu. 

Ubijen je 16. listopada 1978. godine u Parizu, nakon što je upucan s više hitaca. Na mjestu njegovog ubojstva pronađeno je pet čahura kalibra 7,65 mm. Francuska istraga nije dala rezultata, a počinitelja nisu našli niti nakon dodatne istrage. Francuzi su istragu formalno obustavili 18. lipnja 1982. i slučaj stavili ad acta. Međutim, Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP) 21. kolovoza 1990. podnijelo kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja.  Nakon provedenih istražnih radnji, tijekom kojih su saslušani bivši djelatnici Služba državne sigurnosti (SDS ili UDB-a) te nakon uvida u dosje policijskog i istražnog sudskog postupka tijela Republike Francuske, zamjenica županijskog državnog odvjetnika u Zagrebu Nika Pinter podnijela je 3. veljače 1993. zahtjev za provođenje istrage protiv UDB-aškog suradnika Vinka Sindičića, koji je u to vrijeme u škotskom zatvoru u Perthu izdržavao 15 godina kazne za pokušaj likvidacije Nikole Štedula. Sindičićeva kodna imena bila su "Mišo" i "Pitagora".

"Po dokumentima i dokazima koje sam imala bila sam sigurna u postojanje osnovane sumnje da je Vinko Sindičić ubio Brunu Bušiću i nisam bila u dilemi pri pokretanju kaznenog postupka", izjavila je tada Pintar inače ugledna odvjetnica koja je branila i generala Slobodan Praljka u Haagu. Hrvatske istražitelje na njega su uputili iskazi bivših djelatnika SDS-a dani u istražnom postupku tijekom 1992. i 1993. godine. Krunski iskaz dao je Blagoje Zelić, koji je u vrijeme Bušićeva ubojstva bio načelnik operative Centra SDS-a Split: "Kasnijim saznanjem određenih činjenica na temelju izvještaja suradnika iz Pariza i šire mreže u inozemstvu te povezivanjem nekih kontakata sa Stankom Čolakom i vodstvom Službe u Zagrebu zaključio sam da bi vjerojatni izvršitelj ubojstva Brune Bušića bio Vinko Sindičić, Draginov suradnik, pod meni poznatim pseudonimom 'Pitagora', kojega je u Parizu vjerojatno kontaktirao kao suradnika Jerko Dragin, ali isto tako mimo njega i Čolak". 

On October 16th, 1978, Croatian dissident writer Ante Bruno Bušić, a harsh critic of the socialist Yugoslav government, was assassinated in Paris by UDBA, the Yugoslav state security service. pic.twitter.com/rISnRNpktz

— Today In Socialism (@2dayinsocialism) October 16, 2024

Pitagora 

Suđenje Sindičiću na Županijskom sudu u Zagrebu počelo je 8. studenoga pod predsjedanjem Damira Kosa, a završilo 20. ožujka 2000. oslobađajućom presudom.  Prema Kosovu obrazloženju, sud je tijekom istražnog postupka nastojao utvrditi šest premisa: 1. da je optuženi Vinko Sindičić bio suradnik SDS-a, 2. da je SDS kao sistemski princip "rješavanja problema" organizirao i provodio politički motivirana ubojstva svojih neistomišljenika.

3. da je Bruno Bušić bio predmet obrade državne sigurnosti do razine odluke o njegovoj likvidaciji, 4. da je SDS izdao nalog za ubojstvo Brune Bušića te da je takav nalog dobio upravo Vinko Sindičić, 5. da je Sindičić na dan Bušićeva ubojstva bio u Parizu i to baš radi izvršenja zadatka koji je dobio od Službe državne sigurnosti, 6. da je Sindičić jedini mogući izvršitelj ubojstva Brune Bušića. Svaku od tih okolnosti sud je nastojao dokazati s potpunom izvjesnošću te zaključio kako su jedino prva i treća premisa nedvojbeno dokazane, a ostale nisu utvrđene s potpunom izvjesnošću, izvijestio je nakon suđenja Večernji list.

Thompson se prisjetio Brune Bušića i Blage Zadre: 'Ova pjesma treba biti hrvatska himna'

Još uvijek službeno nije utvrđeno tko je ispalio pet metaka i izvršio ubojstvo Brune Bušića, međutim 2021. godine Njemačka je poslala dva europska istražna naloga za Tomislavom Mičićem i Brankom Bradvicom, koje je sumnjičila da su sudjelovali u ubojstvu Joze Miloša daleke 1979. za račun UDBA-e kako bi sakrili trag koji je vodio prema ubojici Brune Bušića.  Bruno Bušić pokopan je na groblju Père Lachaise, a posmrtni su mu ostaci preneseni 16. listopada 1999. na zagrebački Mirogoj. Bruno Bušić zauzima vrlo važno mjesto u hrvatskoj povijesti, a njegovi su se ideali ostvarili, to su slobodna i demokratska hrvatska država. Njegovi sabrani radovi objavljeni su posmrtno u knjizi Jedino Hrvatska (1983).