Priča o Siniši Veberu - Kakav je bio veslač, takav je bio i borac!

Siniša Veber, drugo dijete Mire rođ. Borjan i Vladimira Vebera, poznatog vukovarskog frizera, rođen je 22. veljače 1969. godine u Vukovaru. Prva četiri razreda osnovne škole pohađao je u tadašnjoj OŠ Stjepan Supanc, danas OŠ Antuna Bauera, a više razrede u tadašnjoj OŠ Vladimir Nazor, na mjestu današnje Policijske postaje Vukovar. Srednju školu pohađao je u današnjoj gimnaziji, a po njenome završetku odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, u Kraljevo, Srbija.

Iako je u osnovnoj školi trenirao karate, sport koji će obilježiti Sinišinu mladost bilo je veslanje.

Uz veslače Dejana Suzića, Darka Mikića, Damira Šedu,  Slobodana Vučkovića, Slobodana Kuzmanovića, Daria Njavru i Dalibora Žigića bio je član vrhunske posade osmerca juniora koja je vukovarski veslački klub 1987. dovela i do Svjetskog prvenstva u Kölnu, gdje im je polufinale izmaklo za samo četiri stotinke. Godine 1985. na finalu kupa SFRJ nastupio je osmerac mlađih juniora i zauzeo prvo mjesto. Dečki iz "zlatnog osmerca" 1987. godine bili su juniorski i seniorski prvaci Hrvatske te su slovili za najbolju ekipu bivše Jugoslavije. Veslačkom klubu Vukovar u pet godina donijeli su više od šezdeset medalja s različitih domaćih i internacionalnih natjecanja. 

Član toga osmerca i Sinišin bliski prijatelj Dalibor Žigić, ispričat će: "Siniša je bio sjajan lik, dečko kojega su svi voljeli i koji je u biti sa svima bio dobar. Nažalost, njegovi sportski uspjesi sada su u drugom planu, a o njima bih mogao satima. Važno je da se ne zaboravi kako je Siniša za Domovinu dao svoj život koji nije pravo ni počeo".

U organizaciju obrane Vukovara, Siniša Veber uključio se kao dragovoljac već po prvim naznakama ratnih događanja. U početku sudjelovao je u organiziranim stražama, uglavnom na jednom od položaja OSA, a kako se iskazao kao vrstan borac, ubrzo kao pripadnik interventnog voda odlazi u ispomoć na različite položaje.

"Bio je borac u čamcu i nikada nije vagao trenerove riječi, uvijek je radio ono što mu je rečeno, najbolje što je mogao - reći će suborac Boris Martin. Kao stariji veslač i član istoga kluba, vidio sam ga kako trenira, no kasnije sam ga i u ratu takvoga doživio; onako kako je veslao, tako se i borio". 

Vinkovčanin Ilija Zirdum, branitelj koji je pri obrani Bogdanovaca teško ranjen, u danima Sjećanja na žrtvu Vukovara, emotivno se prisjetio Siniše:

"U ove teške dane…i još teže sudbine koje su se događale 1991. u Vukovaru, svi se sjetimo nekoga svoga… Ja ću se sjetiti jednog momka kojeg sam upoznao u tom paklu, kratko smo se poznavali i družili, a 'kliknuli' smo na prvu. Uspomena na njega živi... Znam mu samo prezime… Veber… Ostalo mi je urezano u memoriju…Došao je jedno jutro kod nas u podrum u Bogdanovce … poslao ga je Jastreb da donese protuoklopna sredstva…Veber… Ja baš nisam bio simpatičan momak, niti društven, ali s tim momkom sam se na prvu sprijateljio…Veber…Rekao mi je: 'Evo ti osa, ova je moja, ali vama će u selu trebati' Veber… A ja sam gledao u njegov vojni pulover, imao sam samo košulju jer smo u kolovozu došli iz Vinkovaca … Rekao mu: 'Što ti je dobar pulover'… Samo se nasmijao i skinuo ga… Veber… 'Evo ti, ja ću u Vukovaru uzeti drugi'… Imao je taj pulover na sebi značku Slovenije, toga se sjećam… I tako, prijateljstvo se rodilo… Poslije smo se pred bolnicom u Vukovaru  ponovo sreli i naslonjeni na izbušeni automobil pričali… O tekmama, o Dinamu, gostovanjima… Veber... On je bio mangup vukovarski… Plavkast, visok, duže kose i velikog osmijeha… Na kraju razgovora samo se nasmijao i rekao: 'Čuvaj mi osu'… Veber… Vise se vidjeli nismo… Ranjen sam u tom njegovom puloveru… A u tom napadu sam i pucao iz njegove ose… Ostalo je sjećanje… Danas sam sinovima ispričao o našem kratkom prijateljstvu… I kako godinama gori svijeća za prijatelj… Za Vukovar…. Veber…".

Sinišina majka Mira s tugom će ispričati: "Suprug i ja i još dosta civila, bili smo još uvijek u velikom podrumu naše kuće kada je Siniša dana 29. listopada došao do nas. Bio je sav krvav i u šoku i tražio je da mu damo da nešto popije.  Ispričao je kako su na Olajnici poginula neka djeca i da je jednoga dječaka nosio. Presvukao je hlače koje je imao na sebi, a te sam mu oprala koliko sam mogla u onoj nestašici vode i stavila da se osuše. Bilo je hladno dugo su se sušile, ali nikada ih više nije obukao. Dana 4. studenoga, s još dva suborca ranjen je negdje kod Adice. Kratko prije toga, pokojnog supruga i mene je premjestio na Olajnicu. Kada je bilo jasno kako je obrana grada slomljena, u noći 18. na 19. studeni, došao je po nas te nas kroz neke ruševine odveo u bolnicu. Devetnaestog prije podne došao se s nama pozdraviti i tada sam ga vidjela posljednji put. Rekao nam je: 'Nemojte se brinuti, nađite Stašu' - to nam je kći, njegova sestra – 'pa idite kod nje'. Rekla sam mu da ne brine za nas, da spasi sebe, a evo, mi smo svi preživjeli, samo njega nema". 

Nakon što su pripadnici JNA i četnici ušli u vukovarsku bolnicu, zarobljene branitelje i civile deportirali su na farmu Ovčara gdje su ih nakon neljudskog mučenja strijeljali i zakopali u masovnu grobnicu iz koje su 1996. godine ekshumirani i Sinišini posmrtni ostaci. 

Novinarka, publicistkinja i autorica dokumentarnih filmova Višnja Starešina, zapisat će:

"Jedno od najpotresnijih svjedočanstava koja sam ikada vidjela pred Haaškim sudom bilo je sjećanje vukovarskog frizera Vladimira Leopolda Vebera na svog sina Sinišu. Nakon što je otac Veber neobično mirno ispričao kako je nakon napada na grad Siniša pristupio obrani, završio u bolnici, 'nestao' nakon što ga je JNA odvela 20. studenoga 1991., kako ga je tražio sve do 1996., sve dok ga nisu pozvali na identifikaciju žrtava Ovčare, tužitelj je iz vrećice izvukao zlatni lančić i pružio ga ocu. Otac je zaplakao prepoznavši lančić koji je majka poklonila Siniši za 22. rođendan, nekoliko mjeseci prije smrti.

'Je li još nešto specifično patolog primijetio na Sinišinu tijelu?', pitao je tužitelj. Otac se prisjetio:' Da, pitao me je li mi sin bio sportaš, jer su mu mišići na potkoljenici bili toliko jaki da su spljoštili kost'. I ispričao je kako je Siniša godinama veslao u poznatom vukovarskom osmercu, s kojim je bio višestruki prvak bivše Jugoslavije, a baš su tog ljeta uoči rata intenzivno trenirali, pripremajući se za europsko prvenstvo u veslanju. Sanjali su o zlatnoj medalji. Cijela je sudnica plakala: tajnice, sudski poslužitelji, case menadžerice, pomoćne tužiteljice… Čak je i uvijek hladnom britanskom sucu Richardu Mayu drhtala brada od susprezanja suza. Sudnica je bila puna Siniše Vebera, njegova čamca i njegovih snova o europskoj zlatnoj medalji, koje je JNA prekinula, odvevši ga iz bolnice i pogubivši ga na mrcilištu stočne farme Ovčara".

Nakon identifikacije obavljene dana 26. veljače 1997., Sinišini posmrtni ostaci pokopani su dana 7. ožujka iste godine na zagrebačkom groblju Mirogoj. Kada je kao ranjenik zarobljen u vukovarskoj bolnici, te mučki ubijen na stratištu Ovčara, Siniša Veber, zlatni dečko Vukovara, sin i brat, imao je dvadeset i dvije godine.

 Siniša, nismo te zaboravili.