PRIČA O MIRABELU MATIČIĆU 'Liježem i dižem se s istom mišlju: Što se dogodilo? Gdje si sine moj? Srećo moja...'

Mirabel Matičić, za obitelj i prijatelje Miro, rođen je 25. srpnja 1967. godine u Vinkovcima kao jedini sin Spomenke Lozar, danas Kušić, i Zlatka Matičića. Po ocu će Mirabel imati još mlađeg brata Mladena i sestru Dinku, a po majci brata Radomira.

Mirabel Matičić pohađao je 5. osnovnu školu, danas OŠ Vladimira Nazora, a potom tadašnji Centar usmjerenog obrazovanja za metalsku, elektro, građevinsku i saobraćajnu struku, danas Tehnička škola Ruđera Boškovića, strojarski smjer, za mehaničara za željeznička vozila. Nakon srednjoškolskog obrazovanja odlazi u  JNA, prvo u Benkovac, a potom u Mostar, Bosna i Hercegovina, a po odsluženju vojnog roka, povremeno će raditi različite poslove te naposljetku kod vinkovačkog privatnika, uglavnom terenski, na postavljanju telefonskih linija.
Oni koji su Mirabela poznavali kao dječaka i mladića reći će kako je bio dobro i poslušno dijete iznimno privrženo svojoj dugo godina samohranoj majci te nakon što se majka preudala, i mlađem bratu Radomiru kojega je obožavao i vodio sa sobom gdje god je mogao.

Spomenka Kušić s tugom će se prisjetiti: "Miro je bio izuzetno društven i doista svestran, rekli bi – bio je za sve: klizao je, išao na jahanje, plivanje, svirao je harmoniku. Njegovu harmoniku sam prije puno godina, odmah nakon rata, poklonila Glazbenoj školi… Kada se zapucalo, Mirabel je zajedno s mojim bratom Albinom Lozarom počeo odlaziti u Mjesni odbor u Zagrebačkom bloku, gdje se organizirala obrana. Odlazili su na straže, izviđanje, na prvu liniju, nije mi puno govorio, a ja se nisam bunila jer i da sam mu to branila, on bi svejedno otišao. Nismo se oprostili. To jutro, kada sam ga posljednji put vidjela, došao se kući okupati i presvući. Nisam ga stigla ništa pitati i vjerovala sam kako samo ide na stražu i da će se sutra ponovno vratiti. Sledila sam se kada sam čula da je u Vukovaru…".

Mirabelov mlađi brat, Mladen Matičić, ispričat će: "Mirabel i ja smo posljednjih godina pred rat bili izuzetno bliski. Dok smo bili u vojsci, prvo on, a potom ja, nije bilo dana da si nismo pisali. Kasnije smo izlazili zajedno, doista smo se jako puno družili, a on je bio duša svake ekipe, to će svatko reći. Prije odlaska u Vukovar, govorio mi je, a i ja njemu, kako ne bismo obojica trebali ići, no ipak, otišli smo zajedno".

Dana 26. rujna 1991., u poslijepodnevnim satima, grupa od 16 Vinkovčana, dragovoljaca iz Zagrebačkog bloka, uputit će se u ispomoć braniteljima Vukovara. Iz Vinkovaca će se kamionom odvesti do Bogdanovaca, gdje će im biti rečeno kako se dalje ne može. Ipak, oni neće odustati nego će sljedeće, kiše noći, pod punom opremom, pješice kroz kukuruze krenuti put Grada u okruženju. Njihova imena su Zlatko Franjić Pačo, Ivan Pleša, Siniša Šlat Sir, Davor Rališ Cumba, Dragutin Sanković Stenbaj, Milan Šebalj, Pavo Bradvica, Zlatko Glavurdić Glava, Ljubo Karaman, Zdenko Herceg, Željko Rapčan, Davor Mandić, Mirko Kordić Cujo i braća Mladen i Mirabel Matičić, pod zapovjedništvom Albina Lozara - Paše. Po izlasku s Kukuruznog puta, prevest će ih do Osnovne škole Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića, kamo su odvozili sve dragovoljce koji su pristizali u grad. Sljedeće jutro bit će raspoređeni u Borovo naselje, u zgrade tzv. Internata, na prvoj liniji prema Borovu Selu, gdje će ostati sve do sloma obrane Borova naselja, nakon čega će se povući u Tvornicu Borovo, u Borovo Commerce, gdje će nakon predaje biti zarobljeni i deportirani u koncentracijske logore u Srbiji. Svi osim ranjenog Mirabela Matičića kojem se nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Commerce gubi svaki trag.

Mirabelov prijatelj i suborac Siniša Šlat Sir će ispričati: "Bilo je to dana 2. studenoga. Dan je bio lijep, činilo se kako će proći relativno mirno. A onda je iznenada započeo minobacački napad. Granata je pala nedaleko od nas i jedan je geler, prethodno probivši dvije debele fosne koje su nam služile kao zaštita, ranio Mirabela u butnu kost".

Mladen Matičić će nastaviti: "Kada je Mirabel ranjen, pokušao sam mu zaustaviti krv, tražio sam zavoj, pomogao mi je Zdenko Herceg, zvali smo pomoć, a onda je vozilom koje je stiglo Mirabel prevezen u pričuvnu bolnicu u Borovo Commerce. S Albinom Lozarom sam svaku večer od 2. do 16. studenoga, nakon  brifinga u zapovjedništvu na kojem sam pratio Albina, odlazio u Commerce obići  Mirabela. Prije našeg povratka na položaj, Mirabel me je uvijek pitao hoću li doći i sutra, a ja bih odgovorio: 'Ako budem živ, hoću'. Kasnije sam od Šime iz Cerne, policajca koji je kao ranjenik također bio u Commerceu, saznao da je Mirabel vjerovao, s obzirom na to da sutradan nisam došao, kako sam i ja poginuo. Upravo je Šima, kada su im to četnici zapovjedili, unio Mirabela u njihov sanitetski kamion…".

Za to vrijeme, Spomenka Kušić, Mirabelova majka, teško će iščekivati bilo kakvu vijest: "Jedno jutro, početkom studenog, dok sam čekala red u pošti, čula sam kako dvije žene komentiraju da je moj brat poginuo. Skoro sam se onesvijestila. Odjurila sam u zapovjedništvo 109. brigade i tamo su mi rekli da to nije istina, da je moj brat živ, ali da je Miro ranjen. Zaplakala sam od jada, no ipak, kada su rekli da je Vukovar okupiran, nadala sam se da će ga upravo zbog toga poštedjeti. Drhtala sam, čekala vijesti, ali o mome sinu nitko ništa nije znao. Prijavila sam ga Crvenom Križu kao nestalu osobu, no nigdje ga nisu pronašli. Moj se brat javio iz logora u Sremskoj Mitrovici i rekao kako Mirabela ni tamo nema. Kada se nakon devet mjeseci vratio iz zarobljeništva, nije puno pričao. Izjedalo ga je što Mirabela nema, a pošao je s njim. Kada je sve to počelo, rekao mi je:'Ide sa mnom, ne boj se' – i to ga je grizlo, proganjalo… Prije nekoliko godina, dobila sam dopis od DORH-a iz Osijeka, u kojem je, između ostaloga, pisalo da je '… utvrđeno da je Mirabel ukrcan u sanitetski kamion koji je kao dio konvoja koji je prevozio ranjenike i zarobljenike zaustavljen u Trpinji po zapovijedi Steve Pantića, zapovjednika paravojne Teritorijalne obrane Trpinja. Tridesetak branitelja, većinom ranjenika, izvučeno je iz kamiona i zatvoreno u hangar VUPIK-a u centru sela, odakle su odvođeni na ispitivanje u Milicijsku stanicu gdje su zlostavljani do iznemoglosti, tučeni drškama metle, batom za meso i palicama. Njihova izmučena i besvjesna tijela vraćana su u hangar gdje su ponovo zvjerski mučeni, a nakon toga, najmanje 15 njih radnim strojevima 'ULT' odvezeni su do Bobotskog kanala gdje su strijeljani i zakopani u ranije pripremljenu grobnicu…'".

Deset pripadnika Teritorijalne obrane i srpske milicije, zajedno s Pantićem, na Županijskom sudu u Osijeku pravomoćno je osuđeno na ukupno 139 godina zatvora zbog ubojstva 15 hrvatskih branitelja i civila u Trpinji. Pa ipak, tijela zakopana u toj masovnoj grobnici do danas nisu pronađena kako bi ih obitelji dostojno pokopale, pretpostavlja se da su nakon određenog vremena premještena na drugu lokaciju.

Spomenka Kušić će kroz suze ispričati:

"Otišla sam tražiti taj Vupikov hangar i kada sam ga pronašla, sjela sam pored njega i dugo plakala. Probala sam zamisliti posljednje misli moga sina, njegove osjećaje. Onda sam otišla na Bobotski kanal. Bila je zima, siječanj, sve je bilo mokro i blatnjavo, nisam znala gdje bih ga tražila, hodala sam gore dolje, okolo, ni sama ne znajući što tražim. Mislila sam kako je moj Miru tu negdje, a ja ga ne vidim… Kasnije su mi rekli da je tu kopano, ali da su ih premjestili. Nema ekshumacije na kojoj nisam bila, prvi put sam otišla kao podrška u Bogdanovce i odonda sam se razboljela. Sjedila sam vani, ispred šatora, i čula sam zvuk rajfešlusa kada su otvarali jednu od vreća. Taj zvuk mjesec dana nisam mogla izbaciti iz glave. Bila sam i na iskapanjima u Lovasu, Tordincima, Novom groblju u Vukovaru… Hodala sam oko jama ne bi li išta vidjela, prepoznala… Jedna je žena u Vukovaru, u vreći, prepoznala svoga sina. Gotovo je cijelo tijelo bilo sačuvano… Pitala je smije li ga poljubiti, nisu joj dali… Na granici sam čekala kada su tijela naših 11 branitelja dovozili iz Novog Sada. Plakala sam i mislila: 'Bože, kako naša djeca dolaze kući…'. Mislim da smo ljudima dosadili, da su nas siti, ali ja sam svaki dan u '91. i bit ću dokle god sam živa. Nas roditelje danas malo tko razumije… Teško čekamo, molimo se, a sve se manje nadamo… Kod Berka, u Šarviz doli, jedan je otac trčao s iskaznicom koju su mu pokazali i vikao:'Našao sam sina!'… Ne znaš što je strašnije… Nakon jedne identifikacije, dok smo se vraćali kući, plakala sam u autu… Žena koja je bila sa mnom pronašla je svoga sina… Ja moga nisam. I plakala sam, ne znam je li to bilo od tuge što ga opet ni ovdje nema ili od sreće... Jer iako sam svjesna svega, duboko u meni još uvijek tinja nada... Doći će...'. Ne vjerujem više da ću moje dijete dočekati živa, to je teško za reći, ali je tako. Tražim ga trideset godina i molim Boga da mi da snage da barem još malo izdržim. Svaki dan ubija po malo, kao da sam u tunelu bez svjetlosti… Nedjeljom odem ispred Borovo Commercea, zapalim svijeću, pomolim se, isplačem… To mi je sad sve…".

Kada je nakon ulaska JNA i četnika u Borovo Commerce zarobljen kao ranjenik, nakon čega mu se gubi svaki trag, Mirabel Matičić, sin i brat, imao je 24 godine. Mirabel, nismo te zaboravili.

San jedne majke

Trideseta godina, a tebe nema
sine moj.
Liježem i dižem se s istom mišlju
gdje si, što se dogodilo? Srećo moja.
Pa i u san mi dođeš.
Čujem zvižduk – tvoj glas
Mama, mama, mama!!!
Daj mi ključ.
Skačem s postelje, uzimam ključeve,
hitam k prozoru -
trzam se, tu prestaje moj san.
Sjedam, jecajući se gušim u suzama
Gdje si sine moj?
Nema više sna
S crkve otkucava 1,2,3,4.
Molitve se nižu
Molim dragog Boga za mir i spokoj
tvoje duše,
a za mene – zdravlje i snage
da izdržim sve ono, da te nađem
sine, sine moj.

napisala Spomenka Kušić, majka Mirabela Matičića