PRIČA O MARIJANU BOŠNJAKU! Zbog Ustani bane robijao, ranjen dok je spašavao djevojčicu, iz vukovarske bolnice gubi mu se svaki trag

Tijekom Domovinskog rata, mala Koška brojila je 173 branitelja, a među njima je bio i Marijan Bošnjak, jedan od 67 pripadnika tzv. našičke grupe koja se na očajnički apel grada u okruženju dragovoljno uputila u Vukovar.

Nažalost, Bošnjak je i jedan od trojice dragovoljaca iz te grupe koji se nikada nisu vratili kući, a njihova je sudbina i trideset godina kasnije, nepoznata.

Marijan Bošnjak, za prijatelje – Mareta,  rođen je 17. rujna 1962. godine u Koški kao mlađi sin Zdenke rođ. Tomašić i Bene Bošnjaka.

U Koški je pohađao OŠ Bratstvo i jedinstvo, danas OŠ Ivane Brlić Mažuranić. Nastavnica hrvatskog jezika Marija Lukić koja mu je predavala, prisjetit će se Marijana kao vedrog, veselog i vrlo šaljivog dječaka.

U Srednjoj školi Isidora Kršnjavog u Našicama, Marijan  završava za strojobravara te se već prije odlaska u tadašnju JNA koju je služio u Sonti, u Vojvodini, pokrajini Republike Srbije, zapošljava u tvornici OLT – osječka ljevaonica željeza i tvornica strojeva, gdje radi na sastavljanju sijačica.

Dugi niz godina igrat će nogomet za NK Seljak iz Koške, a bit će i član Streljačkog kluba Koška. Godine 1986. ženi se Irenom Hohoš koja im iste godine rađa sina Kristijana. 

"Mareta je bio", reći će oni koji su ga dobro poznavali, "miran, dobar čovjek, ali jakog domoljubnog naboja. U bivšem je sustavu više puta je prijavljivan i zatvaran zbog pjevanja domoljubnih pjesama".

Mato Sarta, umirovljeni časnik HV-e, u razgovoru će to potvrditi:

"Marijanova obitelj je bila snažne hrvatske orijentacije i on je rastao u izrazito domoljubnom okruženju. Svjedok sam kako je još njegov otac davnih godina, kada se za to odmah dobivala zatvorska kazna, u jednim svatovima pjevao pjesmu Ustani bane". 

Zapovjednik narodne zaštite Koška, i obrane Koška, Mato Lukić, reći će kako je još 1990., kada je organizirana Narodna zaštita, Marijan odmah pristupio istoj.

Naime, Koška se nalazila u poluokruženju u odnosu na srpska sela, a narednih mjeseci, posebno početkom '91., ta su se  sela naoružavala iz tadašnje osječke i našičke kasarne, pa su se mještani Koške organizirali kako bi mogli, u slučaju potrebe braniti  mjesto od eventualnog napada:

"Marijan je doista dragovoljac od prvih dana, prve straže, prve ophodnje, obuka, u svemu je sudjelovao. Treba istaknuti kako je sam tražio da ide u Vukovar, iako se već znalo kako je tamo iznimno teška situacija".

Irena Bošnjak, Marijanova supruga prisjetit će se:

"Nakon što se JNA u našičkoj vojarni predala, Marijan je dobio poziv da sudjeluje pri njenom čišćenju. Tamo je bio desetak dana, a za to vrijeme je samo jednom, s dva prijatelja došao u Košku da nas vidi. Nekoliko dana nakon toga, nazvao me je u večernjim satima i rekao kako sutra ujutro ide za Vukovar. Ništa ga od toga nije moglo odgovoriti".

Dana 27. rujna 1991. godine, Krizni štab Općine Našice objavio je alarmantnu obavijest:

"Vukovar, grad heroj koji već mjesecima stoji na braniku Lijepe naše obratio se za pomoć u ljudstvu i naoružanju i našoj Općini. Pozivamo sve građane koji su sposobni i voljni uključiti se u obranu Vukovara kao dobrovoljci da se danas, 27. rujna 1991. godine do 15 sati jave u Općinski sekretarijat za narodnu obranu Općine Našice…“ .

Od gotovo dvije stotine voljnih ljudi koji su pridošli u nekoliko sati, njih, ukupno 67 heroja, u Bitci za Vukovar zapamćeni jednostavno kao "Našičani", iako su, osim iz Našica dolazili i iz Feričanaca, Donje Motičine, Đurđenovca, Velimirovca, Jelisavca, Podravskih Podgajaca, Lađanske, Našičke Breznice i Zdenaca (Orahovica), slabo naoružani, osim velikim srcem, krenuli su put Vukovara. Među njima bio je i jedan Koškanin. Marijan Bošnjak.

Istoga dana, oko 22 sata, nakon prozivke, s dva autobusa krenut će u smjeru Našice – Đakovo – Vinkovci – Nuštar – Bogdanovci.

U Đakovu će im se pridružiti autobus s 46 dragovoljaca s đakovačkog područja. Oko 23 sata zajedno stižu u Bogdanovce, selo šest  kilometara udaljeno od Vukovara, odakle pješice, tzv. Kukuruznim putem, malo iza ponoći ulaze u vukovarsko prigradsko naselje Lužac.

Na Lušcu ih čekaju kamioni kojima ih domaći branitelji prebacuju u sam grad, te ih smještaju u OŠ Ivo Lola Ribar, danas OŠ Dragutina Tadijanovića.

Sljedećeg dana su po potrebi razmješteni na sve dijelove obrane grada Vukovara, manji dio u inženjeriju, Borovo Naselje i na Mitnicu, a najveći, njih čak 47, na Sajmište. 

Marijanov suborac, Branko Kilibarda, zapovjednik jedne od našičkih grupa, prisjetit će se:

"Nakon što smo stigli u tu školu, sutradan su nas podijelili po grupama i razdvojili po položajima. Nas desetak, i Marijan među nama, raspoređeni smo na Mitnicu, na prvu crtu koja je 'preko bare' gledala prema tzv. Koreji i kasarni JNA. Marijana nisam znao od prije, tamo smo se upoznali, super je dečko bio, stvarno, baš dobar“.

Govoreći o obrani tog dijela Mitnice, a koji je bio pod njegovim zapovjedništvom, danas nažalost preminuli branitelj Mijo Bendra, u serijalu Heroji Vukovara, izjavit će: "Moji borci ustrojeni u Vukovaru izranjavani su, onda smo krajem devetog mjeseca dobili pojačanje od Našičana. Oni su popunili te redove“.

Branko Kilibarda će nastaviti: "Posljednji put, Marijana sam vidio na Sisvete. Tada smo gotovo svi otišli u ispomoć na Sajmište. Odvezli su nas u Tekstilnu školu, a tamo smo razbacani po dvojica, trojica, po različitim punktovima. Kada sam se za nekoliko dana vratio na Mitnicu, od našeg suborca sam čuo, nažalost, prošlo je trideset godina, ne mogu se više sjetiti točno tko je to ispričao, da je Marijan na Sajmištu ranjen od minobacačke granate dok je pokušavao spasiti jednu djevojčicu“.

U evidenciji vukovarske bolnice, sačuvani su podaci u kojima piše:

"Marijan Bošnjak, rođ. 1962.g. (pripadnik ZNG) iz Koške, M. Gupca 72 -  dovezen je kao ranjenik u Ratnu bolnicu Vukovar dana 08. studenoga 1991.g. u 11.30 sati i u istu zaprimljen pod dijagnozom: Eksplozivna rana i prijelom podlaktice“.

Iz bolnice, pozivajući na kućni telefon svoga starijeg brata Zdravka, Marijan Bošnjak se na kratko, uspio javiti obitelji. Irena Bošnjak će ispričati:

"Mi tada nismo imali telefon, pa su trčali da nas dozovu. Nije rekao da je ranjen, samo je pitao kako smo mali i ja. Ja sam plakala, zvala ga da dođe, da se spasi, ali imam osjećaj da je njemu važno jedino to što nas je čuo. Možda je on bio svjestan kako je to posljednji put“.

Što se nakon toga dalje događalo s Marijanom Bošnjakom, do danas je potpuno nepoznato, no nakon sloma obrane grada, nakon što su u bolnicu ušli JNA i srpske paravojne snage, Marijanu se gubi svaki trag.

Njegovo ime nije bilo na popisu branitelja odvedenih u srpske koncentracijske logore, na popisima Crvenog križa, ali ni među žrtvama Ovčare. Je li Marijan nakon ulaska četnika u bolnicu odveden u Velepromet, Negoslavce ili na neko drugo stratište, do danas nije utvrđeno.

Irena Bošnjak, dodaje: "Deset godina sam čvrsto vjerovala da je živ. Nisam odustajala, tražila sam ga na sve načine na koje sam znala. Teško je bilo, nije bilo kao danas interneta, ne znaš koga da pitaš, kome da se obratiš. Prvih je godina bio rat, a kasnije informacije nismo ni dobivali. Nikako nisam mogla 'otpustiti' od sebe to kako će Marijan ipak doći kući, nisam se mogla pomiriti s tim da se neće vratiti. Pala sam u duboku depresiju, završila sam u bolnici.

Budući da sam ostala živjeti s Marijanovim roditeljima, zbog podrške njima, a posebno u sinu, pronašla sam snagu za dalje. Moj suprug je i danas u mome srcu i mislima i gledam ga u našem sinu i unuku. Rekla bih još samo… Naši su voljeni dali živote za slobodnu Hrvatsku, da mi, naša djeca i unuci, živimo u miru. Neka se nikada ne zaboravi njihova hrabrost, srčanost i ljubav za Domovinu“.

Kada mu se nakon sloma obrane grada, iz vukovarske bolnice, kao ranjeniku, gubi svaki trag, Marijan Bošnjak, suprug, otac i sin, imao je dvadeset i devet godina.

Njegova se obitelj još uvijek nada kako će saznati njegovu sudbinu i pronaći njegove posmrtne ostatke kako bi ga dostojno pokopala. Marijane, Vukovar pamti, nismo te zaboravili.