NISU ZABORAVLJENI

Preživio je pokolj ispred škole na Lušcu: Govorit ću sve dok imam snage

Autor

Tanja Belobrajdić

Dana 2. studenoga 2020. obilježena je 29. obljetnica sloma obrane vukovarskog prigradskog naselja Lušca. Pad Lušca označio je početak pada obrane Grada i početak kalvarije hrvatskih stanovnika i branitelja Vukovara.

 

02.11.2020. u 17:45
Ispiši članak

Bojišnicu na Lušcu, dijelu grada koji se nalazi između Vukovara i Borova naselja, dugu četiri kilometra, branilo je tek 60-ak branitelja. Pa ipak, do 2. studenoga 1991. godine, domaći branitelji uz nešto pripadnika MUP-a i dragovoljaca iz Đakova, pružali su otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju. Zauzevši Lužac, srpske paravojne snage izbile su na Dunav i razlomile do tada jedinstvenu obranu grada, a branitelji su podijeljeni na dvije skupine; jedna je ostala u Borovu naselju, dok su drugu činili branitelji u vukovarskom središtu, na Sajmištu i Mitnici. 

Dan prije, dana 1. studenoga 1991., tijekom planiranja napada, Željko Ražnatović Arkan, a kako dokazuje snimka načinjena pri tome, zapovjedio je: "Pobit u borbi svakog nema milosti! … Prema neprijatelju koji je pucao na vas, nema milosti!".

Krvavi pir koji su 2. studenog 1991. godine, slomom obrane iscrpljenih, desetkovanih i slabo naoružanih branitelja, nad njima, ali i nenaoružanim civilima, mahom ženama i starcima, izvele srbočetničke postrojbe potpomognute JNA i pobunjenim domaćim Srbima, preživio je branitelj, žitelj Lušca, Zdravko Krnjić:

"Napad je započeo rano ujutro. Taj dan se zemlja tresla, napali su nas avionima, tenkovima i topništvom. Iz smjera Đergaja krenuli su tenkovima, a potom su preko Vuke postavili pontonski most", govori pokazujući na tim mjestima.

"Oko jedan sat bilo nam je jasno kako gubimo položaj, meni je upravo pred očima poginuo bratić Jovica Strunja. Neposredno pored mene pogođen je direktno u prsa. Kada sam ga okrenuo licem prema meni, bio je mrtav, no izgledao je kao da se smiješi. Bilo mi je strašno, želio sam ga nositi na leđima, ali napad je bio strahovit i to je u tome trenutku bilo neizvedivo. Morali smo ga ostaviti, s nadom, kako ćemo se po njega vratiti kasnije. Nažalost, izgubili smo Lužac, a njegovi posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni. Krenuli smo prema područnoj osnovnoj školi, našem položaju iza nas, a usput smo iz podruma kupili civile. Nismo znali kako u školi više nema branitelja te da nas u njoj i između kuća preko puta škole, četnici čekaju u zasjedi. Pustili su nas da priđemo, a onda smo odjednom začuli povik: 'Sad udri po ustašama!'. Oko mene, suborci i civili, padali su pokošeni rafalima. Bacio sam se uz zid, pored moga prijatelja Ilije Antolovića, i danas postoje rupe u zidiću pored škole. Braniteljica Nada Kušnjer i Antolovićeva majka Delfa utrčale su u školu, ali su tamo zarobljene. Dopuzao sam s druge strane zidića i tamo ugledao, stisnute uz zid, braniteljicu Mariju Kreko i Josipa Bandića. Četnici su me pozivali da se predam, da pokupim ranjene, ali ja sam se primirio, nisam se micao. Ne znam koliko sam dugo tamo ležao, za to vrijeme iz škole su se čuli stravični krici zarobljenih žena, i danas mi je strašno dok se prisjećam.

Mariji, Maja smo je zvali, i Josipu, pokazivao sam smjer u kojem sam mislio da trebamo potrčati, ali su mi prstom pokazivali prema nebu, bilo je oko četiri poslijepodne, shvatio sam da žele pričekati da se još malo smrači. Ja nisam čekao, digao sam se, pojurio i bacio u prirodnu strminu, rupu koja se nalazila tamo i nestao u šiblju. Svi preživjeli, ranjeni ali i ostali kasnije zarobljeni, strijeljani su, nažalost, među njima i Maja Kreko i Josip Bandić".

Godine 1992., na prvoj obljetnici 'oslobođenja' Lušca, Željko Ražnatović Arkan je rekao: "Oslobođenjem Lušca otvoren je put oslobođenju Borova naselja i Vukovara, jer je na taj način ustaška aždaja presečena na dva dela". Potom je dodao "da je akciju izvelo 60 ljudi iz srpske dobrovoljačke garde i 30 domaćih boraca. Ustaše su očekivale da ćemo ih napasti cestom, tenkovima, a mi smo akciju izveli preko polja, usput razminiravši područje od Đergaja do Lušca".

Zdravko Krnjić je slomom obrane Vukovara, nakon zarobljavanja te deportiranja u logor Velepromet, doživio još jednu strašnu obiteljsku tragediju kada su iz zloglasne Stolarije umjesto njega izveli njegovoga mlađeg brata Edija Zdravka Vladisavljevića.

Dana 21. studenoga 1991. godine, razulareni četnici su, nakon brojnih mučenja i ubojstava koje su zarobljenici u Stolariji bili prinuđeni slušati, prozvali i Krnjića koji je također doveden na isto mjesto. Ustao se s poda gdje su sjedili, no u tome trenutku njegov mlađi brat  Edi ga je zgrabio za nogu i počeo vikati: "Ostavite moga brata".

Prema Krnjićevim riječima, četnik koji ga je htio izvesti, čučnuo je pokraj Edija i upitao ga: "Voliš li ti svoga brata?". Kada je Edi odgovorio da voli, ovaj mu je rekao: "Onda ćeš ti ići umjesto njega".

"Edi je bez pogovora ustao, kao da ide na izlet, iako je kroz tanke zidove čuo što se događalo s ljudima koje su prethodno izveli".

Pritisnut mučnim sjećanjima, teško govoreći drhtavim glasom, Zdravko Krnjić je rekao: "Govorit ću o ovome sve dok imam snage, govorit ću čak i kada me ne bude tko imao slušati. Netko mora ispričati istinu o onome kako je bilo".

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.