Presudom suda iz 1995. SPC je proglašena odgovornom za podržavanje genocida i etničkog čišćenja u BiH, danas Dodik niječe odgovornost

Istaknimo da je to prvi i jedini slučaj u Europi, a vjerojatno i u svijetu, da je za jednu crkvenu instituciju službeno, u sudskom postupku praktično potvrđeno sudioništvo u najtežim djelima protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva.

Valja istaknuti da je predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik ustvrdio u nedjelju kako je vojska bosanskih Srba "lažno optužena" za masakr koji je 5. veljače 1994. godine počinjen na sarajevskoj tržnici Markale niječući tako dokazane činjenice zbog kojih su na dugogodišnje zatvorske kazne osuđeni generali te vojske, ali za koje svoj dio krivnje nosi i SPC. 

Tuzla.press. ba u tekstu upravo na temu pariške presude istaknula je riječi Mirka Đorđevića, vjerskog analitičara iz Srbije.

''Zastanimo tu nad još jednom gorkom čašom: odveli su ga u spaljenu Foču, nazvali su je tada Srbinje, i raspisao se europski tisak – posebno Le Mond, Figaro i Liberation u Parizu – da je SPC u Bosni podržava etničko čišćenje. Navedeno je bilo i ime patrijarha, pa je SPC podnijela tužbu u Parizu protiv tih medija. Mučno i tužno. Na suđenju u Parizu svjedočili su mnogi, među njima povjesničar Paul Garde i srpski bizantolog Ivan Đurić. Branio je SPC 'vladika' Atanasije Jevtić i to tako 'dobro' da se suđenje završilo sudskom osudom SPC. Ne, kazao je sudac, činjenice su činjenice, a francuska se istina ne može zataškati''.

Napomenimo kako je Paul Garde  bio vodeći francuski slavista, a  Ivan Đurić povjesničar (bizantolog), književnik i sveučilišni profesor (podrijetlom iz Kruševca u Srbiji).

Spomenuti medij navodi kako je srpsku pravoslavnu crkvu branio episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić, poznati velikosrpski fašist i ratni huškač te veliki obožavatelj Slobodana Miloševića, koji se i sam gorljivo zalagao za stvaranje ''Velike Srbije''. A osim toga, bio je i prvi rektor srpsko-pravoslavne ''Duhovne akademije 'Sveti Vasilije Ostroški''' u etnički očišćenoj Foči (koju su Srbi poslije okupacije nazvali ''Srbinje'').

Nakon što je saslušao argumente ''za'' i ''protiv'' pariški sud donio je pravorijek, po kojem spomenuti francuski mediji nisu krivi i nisu oklevetali SPC niti su u svojim tekstovima iznosili dezinformacije i neistine vezano za prikazivanje ratnih događaja u Bosni i Hercegovini te djelatnost srpske crkve i patrijarha Pavla.

Dakle, francuski novinari pisali su istinu, a SPC je suodgovorna za masovna stradanja civilnog stanovništva, odnosno, za etničko čišćenje i genocid u Bosni i Hercegovini.

U tekstu Tuzla pressa navodi se i kako je vijest o presudi u Srbiji i okupiranim područjima Hrvatske i BiH, dočekana s ogorčenjem, uz salve uvreda i prozivki, ne samo na račun suda koji je ovaj pravorijek donio, nego i na francuske državnike, medija i građana.

Također istaknuto je kako je i u ovom slučaju velikosrpska propaganda nastojala cijeli svijet uvjeriti kako su u stvari Srbi jedine žrtve rata i da se nad njima radii ''genocid'' – i to su poput mantre ponavljali svi: od Miloševića, akademika, patrijarha Pavla i episkopa, do političara, diplomata, medija.

Međutim, treba naglasiti na temelju čega je pariški sud donio svoju odluku.

Čišćenje Foče od muslimana i Hrvata

Prema službenom popisu stanovništva iz 1991. godine, u općini Foča Srba je bilo 18.315 (45,2 posto), no u sklopu osvajačkog rata i plana etničkog čišćenja, ovo je područje (koje se nalazi na krajnjem istoku BiH, na granici s Crnom Gorom i Srbijom) već u travnju 1992. godine izloženo brutalnim napadima ''JNA'' i srpskih snaga – uglavnom onih iz Srbije, navodi se u spomenom tekstu te dodaje:

Dana 7. travnja 1992. godine, srpski je agresor napao područje Foče topništvom i zauzeo ga već 16/17. istog mjeseca. Tijekom ove operacije ubijeno je (ili ''nestalo'') 2704 osobe, uglavnom muslimana, gotovo cjelokupno ne-srpsko stanovništvo je protjerano, srušene su sve džamije, a izvršeni su i brojni masakri nad muslimanskim i hrvatskim civilnim stanovništvom, uz razaranje, palež, pljačku i silovanja. Treba napomenuti da u to vrijeme na području općine Foča, kao i u cijeloj istočnoj Bosni nije bilo nikakvih obrambenih oružanih formacija, tako da se radilo o čistoj agresiji na nezaštićeno stanovništvo.

Sportska dvorana ''Partizan'' pretvorena je u zatvor iz kojega se svake noći odvodilo žene i djevojčice u privatne kuće ili hotele i tamo su sustavno, mjesecima silovane. Nakon tih događaja u Foči, međunarodna zajednica shvatila je da su i silovanja jedno od sredstava etničkog čišćenja. Žrtve su mučene, izgladnjivane, trpjele su fizičko nasilje i psihičko zlostavljanje i živjele u krajnje nehigijenskim, neljudskim uvjetima.

Ali, to nije bio prvi pokušaj etničkog čišćenja na području Foče i cijelom području Podrinja. Naime, tijekom Drugoga svjetskog rata četnici su provodili planska i masovna klanja muslimana i Hrvata, pogotovu na području Foče, Goražda, Rogatice, Višegrada, Čajniče, Kalinovika s ciljem njihovog trajnog uklanjanja s ovih prostora. Prema najnovijim (još uvijek ne i cjelovitim) podacima, četnici su tijekom Drugoga svjetskog rata u BiH u operacijama etničkog čišćenja ubili preko 45.000 muslimana i Hrvata.

Plan Kontaktne skupine koji nije prihvaćen 

Nakon niza neuspjelih pokušaja zaustavljanja rata, Kontakt skupina (koju su činili predstavnici Velike Britanije, Rusije, Njemačke, SAD-a i Francuske), početkom ljeta 1994. godine predložila je trima stranama u BiH mirovni sporazum kojim bi se izvršila teritorijalna podjela unutar BiH, tako da Srbima pripadne 49 posto područja, a muslimanima i Hrvatima preostalih 51 posto.

Podsjetimo, plan su prihvatili Hrvati i muslimani – Bošnjaci, ali ne i Srbi.

Budući da je tada srpski agresor kontrolirao preko 70 posto područja, taj je prijedlog glatko odbijen na zasjedanju ''Narodne Skupštine'' tzv. Republike Srpske 4. srpnja iste godine. Prihvaćanju ovog mirovnog rješenja i zaustavljanju rata, naročito se oštro protivila Srpska pravoslavna crkva. Na spomenutom zasjedanju Karadžićevog ''parlamenta'', mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović, vrlo je oštro istupio, govoreći kako je to ''desetkovanje srpskog naroda'' i ''presuda na vješanje''.

Episkop zahumsko-hercegovački, Atanasije Jevtić (isti onaj koji je branio SPC na sudu u Parizu) u kolovozu izjavljuje da taj i slični planovi nikad neće biti prihvaćeni ni po cijenu ''bombardiranja''.

Modus operandi SPC-a

Kako bi se stvar utvrdila i ne bi bilo iznenađenja, uskoro (u kolovozu 1994. godine), slijedi turneja patrijarha Pavla po ''Republici Srpskoj'' i oštro agitiranje protiv prihvaćanja plana Kontakt skupine i svakog drugog sličnog sporazuma. Naime, Srpska pravoslavna crkva je tada još uvijek zastupala čvrstu poziciju stvaranja ''Velike Srbije'' u koju bi ušla cijela BiH i tadašnji okupirani prostor Republike Hrvatske i svako odstupanje od tog cilja za nju je bila ''izdaja nacionalnih interesa''.

Modus operandi patrijarha Pavla, ako se navodi u spomenutom tekstu, bila je turneja po etnički očišćenim područjima BiH, gdje je držao ''opele'' (molitve nad mrtvacima prije pokopa), ''parastose'' (mise zadušnice) i liturgije ''srpskim žrtvama'' i u svojim ''besedama'' (propovijedi) iznova podsjeća na ''genocid nad Srbima'', a u Foči (koja je u međuvremenu preimenovana u “Srbinje”) otvara ''Duhovnu akademiju 'Vasilije Ostroški''' u kojoj će SPC odgajati mlade bogoslove i pripremati ih za svećenički poziv.

Turneja kulminira posjetom Palama 14. kolovoza, gdje patrijarh blagosilja Radovana Karadžića i Ratka Mladića, lomi s njima pogaču i drži liturgiju. Prvak srpske crkve zaklinje ih da održe ''jedinstvo sa Srbijom'' i izglade političke nesporazume s Beogradom, te da ne prihvaćaju nikakve mirovne prijedloge, pa ni najnoviji, a naročito apelira na to da se ''među braćom s jedne i druge strane Drine ne mogu postavljati granice''.

Istaknimo kako je, mirovni plan Kontakt skupine odbijen dva tjedna poslije na referendumu u ''Republici Srpskoj'' (28. kolovoza 1994. godine) s 96,66 posto glasova ''protiv''.

Sve skupa, a pogotovo ono što čine patrijarh i njegova SPC, izaziva zgražanje u zapadnoj Europi – budući da su činjenice o tome što se dogodilo u Foči dvije godine prije već bile dobro poznate – a mnogi listovi (pogotovu u Francuskoj) objavljuju tekstove u kojima se i srpska crkva proziva odgovornom za zločine genocida i etničkog čišćenja. U mnogim se tekstovima kao krivca navodi i poimence patrijarha Pavla.

Kako je već rečeno, ističe se u navedenom tekstu, SPC je podnijela tužbu i sud izgubila – ali iz toga nije naučila ništa, jer tvrdoglavo nastavlja istim putem ekstremizma, mržnje i isključivosti.

'Pravedan rat za opstanak srpstva i pravoslavlja'

Zanimljivo, navodi se i kako danas na internet mreži i u medijima nema podataka o ovoj crnoj mrlji na obrazu SPC. Velikosrpska klika vodi brigu o tomu da se sve ono što bi moglo smetati imidžu Srbije i Srba ukloni, a prošlost uskladi s njihovim bolesnim tvrdnjama o ''pravednom ratu za opstanak srpstva i pravoslavlja''. Srpska pravoslavna crkva ostaje bastion velikosrpske naci-fašističke ideologije, jednako kao i Šešeljeva SRS i Vučićeva vlast.

Također ističe se i kako aktualni čelnik SPC patrijarh Irinej gazi stazama svoga prethodnika Pavla. Prijatelj je  s ratnim zločincem, četničkim vojvodom, fašistom i rasistom Vojislavom Šešeljem i javno se izjašnjava kao pristaša ''Velike Srbije'', vrijeđa i optužuje susjede i pri tomu se bez ikakvih skrupula služi otrovnim lažima.

Stoga u tekstu piše kako SPC njeguje etnofiletizam (stavlja nacionalni interes iznad jedinstva vjere) koji je Carigradski sabor odbacio još 1872. godine kao herezu (krivovjerje), obvezujući sve pravoslavne crkve na poštivanje ove odluke i ne pada joj napamet bilo što mijenjati u svojim shvaćanjima, pogledima na svijet ili učenju. Nema nikakvoga povratka na izvorne temelje kršćanstva.

SPC i još uvijek se grozi ekumenizma kojeg naziva ''najvećim zlom i neprijateljem srpstva i pravoslavlja'', a negativan odnos ima i prema narodima zapadno od Drine i sjeverno od Dunava. Točnije onim narodima koji spadaju u zapadno-kršćanski civilizacijski krug.

Nema sumnje da u srpskom narodu (pa i u samoj SPC) ima zdravog tkiva, pravih kršćanskih vjernika, moralnih i čestitih ljudi koji znaju razlučiti vjeru od ideologije i politiku od religije, ali oni se ne čuju, niti o bilo čemu odlučuju, napominje se u tekstu.