suđenje perkoviću

Presuda Udbi: stigli dokumenti i svjedočenja pogubni za Perkovića

Autor

Direktno.hr

15.10.2014. u 14:53
Ispiši članak

Njemačko tužiteljstvo došlo je u posjed dokumenta i intenzivno ga prevodi, a taj će dokument obrani Zdravka Mustača i Josipa Perkovića pomrsiti račune. Riječ je o zapisniku s konstituirajuće sjednice Savjeta za državnu bezbednost iz 1971. godine, a on će, saznajemo iz izvora bliskog tužiteljstvu, baciti novo svijetlo na ustroj i organizaciju Jugoslavenskih tajnih službi.

Tako će suđenje, koje u petak počinje pred Višim pokrajinskim sudom u Muenchenu, dati veliki obol u rasvjetljavanju ovog mračnog perioda jugoslavenske povijesti.

„Mislim da će ovo suđenje na svjetlo dana iznijeti mnoge novosti oko slučaja Đureković. Hoće li one biti na štetu Josipa Perkovića ili u njegovu korist, to u ovom trenutku uopće ne mogu procijeniti" nagovijestio je još je u razgovoru za Hinu Peter Wagner, jedan od odvjetnika iz braniteljskog tima.

 

Sadržaj Zapisnika potvrđuje vrlo žestoko osporavane teze. Točnije, neosporno dokazuje povezanost vrhuške jugoslavenske vlasti s likvidacijama „unutarnjih i vanjskih neprijatelja", te još preciznije u direktnu vezu s njima dovodi Josipa Broza Tita.

Prikupljena dokumentacija je dokaz monopola i kontrole Josipa Broza nad radom tajnih službi. A on svoj plan počinje provoditi već od sredine šezdesetih. Prva žrtva Aleksandar Leka Ranković, uz Broza najmoćniji jugo-komunist. Ranković je vladao sigurnosno-represivnim aparatom od '44. kada je osnovana Ozna. I to bez obzira na to na kojoj se saveznoj funkciji poslije nalazio: ministar policije, potpredsjednik vlade, a od '63. i federacije - kao službeni Titov zamjenik.

Za razliku od Edvarda Kardelja koji zagovara razvoj samoupravne i federativne Jugoslavije, on je zastupao mišljenje o centralističkoj, unitarnoj Jugoslaviji, s Beogradom kao središtem. Tito balansira između Rankovića i Kardelja jer su mu trebala obojica. Jedan za inozemstvo, za javnost, za imidž demokrate, a drugi za održavanje vlasti. No Ranković je Tita ugrožavao s moći koju je s godinama stekao. On je cijeli sustav premrežio svojim partijskim kadrovima i, što nije nebitno, etničkim Srbima. Upravo iz straha od srpske predominacije, zahtjeva za decentralizacijom koja dolazi sa Zapada i željom za potpunom kontrolom tajnih službi, Tito se 1966. konačno odlučuje na Rankovićevu smjenu.

Pro forma pronalazi se razlog - Jovanka otkriva prislušne uređaje u spavaćoj sobi Brozovih koji se dovode u vezu s Rankovićem. Na sjednici Izvršnog odbora CK SKJ donosi se odluka, Leka je stvar prošlosti. „To je staljinizam. Znate li vi da je to staljinizam u Jugoslaviji, a da je Sovjetski Savez platio staljinizam sa 15 milijuna mrtvih? Prema tome, mi da ne bi doživjeli sudbinu koju je Staljin tamo izveo, mi moramo rušiti vrh Udbe na čelu s Rankovićem" izjavio je Tito tom prilikom.

Savjet za potpunu kontrolu

Godine 1971. Tito shvaća da ni nakon Rankovića ne može kontrolirati sve tajne službe te se odlučuje oformiti Savjet za državnu bezbednost. Upravo o tome svjedoči zapisnik koji se trenutno užurbano prevodi na njemački jezik za potrebe Tužiteljstva.

Kako je Savjet bio savjetodavno tijelo koje nije predviđeno davati operativne zadatke istovremeno se formira i Komisija za koordinaciju službi bezbednosti čija je zadaća bila davati operativne zadatke nižim instancama. Kao posebno tijelo koje pruža stručnu logistiku osniva se Služba za poslove državne bezbednosti. Bitno je naglasiti kako Savjet, Komisija i Služba djeluju pri Predsjedništvu SFRJ. Osim Josipa Broza, koji je predsjednik Savjeta i Komisije, u njima se nalaze ministar unutarnjih poslova, ministar vanjskih poslova i ministar obrane. Za šefa Službe postavljen je Titov specijalni savjetnik Ivan Mišković - Brk. On je postao osoba od Brozovog povjerenja jer je pet godina ranije sudjelovao u Rankovićevoj demontaži kao šef KOS-a, a njegov brat Milan Mišković u to je vrijeme bio ministar unutarnjih poslova Jugoslavije. Nitko iz Predsjedništva nije se mogao petljati u rad ili odluke ovih tijela.

U praksi je to izgledalo ovako. Komisija za koordinaciju službi bezbednosti pri Predsjedništvu SFRJ imala ovlasti donositi odluke o likvidacijama. Odluka se zatim spustila na nižu instancu, odnosno saveznu Udbu. Ona je bila odgovorna za plan i koordinaciju. Realizacija je zatim prepuštena državnoj Udbi koja je održavala kontakte sa agentima na terenu. Najzanimljivija je činjenica da je odgovornost za likvidaciju i sve moguće posljedice na sebe 'preuzimala' državna Udba, iako je u hijerarhijskom lancu imala najmanju odgovornost. Služba unutar službe, paralelna, služba, prava služba, nevidljiva služba, nazovite to kako hoćete, no sistem se čini savršenim, pogotovo ako ste naručitelj ubojstva.

Tu 'pravu tajnu službu' u svom svjedočenju protiv Perkovića pred njemačkim sudom spominje agent jugoslavenske tajne službe Vinko Sindičić. Za pokušaj ubojstva hrvatskog emigranta Nikole Štedula odležao je 10 godina u britanskom zatvoru. Jedan je od najpouzdanijih Udbinih ubojica koji se povezuje s još barem 6 ubojstava i pokušaja ubojstava.

Polu-legalno odobrenje

Audio snimka ovog njegovog svjedočenja prvi je put javno objavljena u dokumentarnom filmu „Lex Perković, tajna udbaškog ubojstva" u nakladi Večernjeg lista. Iako Sindičić u potpunosti ne može rekonstruirati hijerarhiju i način rada te 'prave tajne službe', on u svom svjedočenju primjećuje da nešto nije 'štimalo' prilikom likvidacije Stjepana Đurekovića. „Tada je stvar dobila (...) polu-legalno odobrenje, legalno zato jer su ga proveli funkcionari na legalnim funkcijama, ilegalno jer to nisu smjeli uraditi" svjedoči Sindičić.

„Socijalistička, jednopartijska država je država u kojoj Partija vlada, ona upravlja sa svim društvenim i državnim tokovima. Ona upravlja sa svim državnim organima. Ona imenuje čelne ljude i ključne ljude u državnim organima. I onda zbog čega bi takva Partija u svojoj vlastitoj državi s kojom upravlja stvarala ilegalne organe da kontrolira državne organe s kojima itako Partija upravlja?" upitao se u jednom intervjuu Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo. Obrana nikad nije skrivala da bi dokaz o postojanju paralelnog sustava odlučivanja razorio njihovu strategiju. To je biti ili ne biti njihovog slučaja.

Diskreditacija lika i djela agenta Pitagore, koji je jedan od Sindičićevih pseudonima, već je otpočela u dnevnom tisku. To samo potvrđuje ovu tezu. Ne začuđuje između ostalog izjava odvjetnika Wagnera kako će obrana pokušati oboriti optužbu na temelju nevjerodostojnost glavnih svjedoka optužbe. U našem se narodu kaže „ako laže koza, ne laže rog". Hoće li to biti zapisnik sa sjednice Savjeta za državnu bezbednost iz '71. godine saznat ćemo krajem travnja.

Damir Đureković nije se ubio, ubila ga Udba kao i njegova oca

I poslije Tita - Tito

Negdje nakon donošenja ustava SFR Jugoslavije 1974. godine Tito je uspio stvari staviti pod svoju kontrolu. Savjet i Komisija za državnu bezbednost odradili su svoju ulogu. Osnovano je novo tijelo zaduženo za koordinaciju saveznih i republičkih institucija unutarnje sigurnosti - Savezni savjet za zaštitu ustavnog poretka.

Dolazi do svojevrsne decentralizacije Službe bezbednosti, te svako republičko Predsjedništvo ima svoj republički Savjet.

Do svoje smrti Tito čvrsto drži sve uzde. Nakon njega ovlaštenje za likvidaciju preuzima Savezni ministar unutarnjih poslova. Međutim za akciju mora imati suglasnost upravo Saveznog savjeta za zaštitu ustavnog poretka. U vrijeme pripreme ubojstva Stjepana Đurekovića, prema Službenom listu SFRJ od 17. rujna '82. članovi tog savjeta bili su: Lazar Koliševski  Petar Stambolić  Vidoje Žarković, Milka Planinc, Stane Dolanc, Branko Mamula, Lazar Mojsov i Franjo Herljević. Naglasimo još da su svi članovi Savjeta za zaštitu ustavnog poretka ujedno i članovi Centralnog komiteta tada jedine Partije u državi - Saveza komunista.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.