Preferencijsko glasovanje: SDP-ov privid unapređenja izbornog sustava

Prije nekoliko godina, u vrijeme kad je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji bilo još daleko, jedna od njemačkih parlamentarnih zaklada, koje djeluju u Hrvatskoj i doprinose razvoju demokratske politike kulture, organizirala je raspravu skupine politologa o tome što bi se u nacionalnom političkom životu moglo promijeniti pristupanjem Uniji.

Jedan od čimbenika činio se izvjesnim – izborni sustav, kojim se bira Europski parlament, dovoljno je sličan onome kojim biramo Hrvatski sabor, tako da bi ono što je u europskome bolje moralo utjecati na promjene u nacionalnom izbornom modelu. Jedna takva mogućnost davanje je preferencijalnoga glasa jednom od kandidata na listi, a činilo se da bi se u nacionalni život moglo preliti i drugo načelo, na kome insistira izborni model za europske izbore – načelo spolne ravnopravnosti.

Iako je velik broj političkih aktera u Hrvatskoj, prije svega, nosioci vlasti na državnoj razini, bio uvjeren kako su izbori neposredno prije pristupanja Hrvatske Europskoj uniji puki nepotrebni trošak, a da bi Unija mogla napraviti izuzetak i omogućiti da dotadašnji promatrači u Europskom parlamentu, umjesto maksimalno dopuštenih šest mjeseci, budu zastupnici u punom smislu riječi godinu dana, do redovitih izbora za Europski parlament, EU je insistirala na svojim pravilima. Ponavljanje izbora za zastupnike Europskog parlamenta nakon godinu dana očito je stvorilo velik učinak u hrvatskom biračkom tijelu.

Već na prvim izborima relevantan se broj birača koristio preferencijskim glasom, a na izborima 2013. odnijeli su i prvu pobjedu nad političkom klasom. Tonino Picula, kojeg je njegov predsjednik stranke postavio na mjesto na listi koje ga ne bi odvelo u Europski parlament, odlukom je birača postao parlamentarnim zastupnikom, a to što je odabranik birača, a ne nomenklature vlastite stranke nije mu smanjilo renome među kolegama u Europskom parlamentu, naprotiv. Heroine preferencijskog glasovanja u demokršćanskom taboru bile su Ruža Tomašić i Marijana Petir, ali njih preferencijski glasovi nisu „odveli“ u Bruxelles/Strasbourg, jer su obje na listi bile na mjestima koja su ionako vodila parlamentarnom mandatu.

HDZ je,  interpretiramo li rezultate tih izbora, brzo učio: uspostavio je uvjerljivu nadzastupljenost žena među izabranim parlamentarnim zastupnicima, balansiranu koaliciju, stvorio je sinergijske efekte preferencijskog glasovanja birača stranaka „mlađih“ koalicijskih partnera, a SDP je zbog načina oblikovanja liste ostao podzastupljen u odnosu na partnere, lista izabranih mu je „mačistička“, a birači su otkrili samo radost „ratovanja s partijskom nomenklaturom“.

Očito je da birači ljevice nakon izbora za Europski parlament imaju potrebu da i na ostalim izborima dobiju „odzračni ventil“ za kažnjavanje „svoje“ nomenklature. U vlastito stranačko vodstvo nemaju povjerenja, ali budući da je stranka još uvijek na vlasti, nemaju niti odlučnosti postavljati pitanje o neodrživosti stranačkog vodstva. Javnost, koja je u velikoj mjeri „dirigirana“ od strane vladajuće nomenklature, vješto oblikuje nezadovoljstvo tog biračkog tijela, a dobar mehanizam preferencijskog glasovanja, koji je samo mali dio paketa za omogućavanje demokratskih izbora, apostrofira kao „panaceu“, univerzalan lijek za sve disfunkcije stranačkoga i političkog sustava.

S pozicije birača neke stranke važno je da stranka sustavno obrazuje i promiče talente za obavljanje javnih poslova, da napredovanje u političkim institucijama bude razmjerno sposobnostima i znanju političara, da se politički život profesionalizira i da se od političara očekuje da svoje javno djelovanje shvate kao karijeru, dakle, da sustavno uče i stječu nova znanja. To se očekuje najvećma od onih koji djeluju u izvršnoj vlasti, ali i od onih u predstavničkoj, zakonodavnoj. Samo korištenjem preferencijskog glasovanja neće biti moguće postići očekivani napredak, jer tako dugo dok stranke ne rade sustavno jedan od triju svojih najvažnijih poslova, dok ne selektiraju, obrazuju i promiču osobe talentirane za obavljanje javnih poslova, dotle je utjecaj preferencijskog glasovanja vrlo ograničen, jer birači i nemaju pravog izbora.

Zalaganjem za preferencijsko glasovanje, nakon što ga je SDP prihvatio kao svoje rješenje u stvaranju privida velikog unapređenja izbornog sustava, predsjednik Josipović pokušava „spasiti“ uspostavljene strukture u najvećoj stranci vladajuće koalicije. Naravno, Josipović ne spašava Zorana Milanovića zato što bi ga doista podupirao, niti zato što misli da ovaj uspješno vodi stranku kojoj je Predsjednik i formalno pripadao do prije pet godina, dok nije preuzeo predsjednički mandat. Na djelu je svojevrsna „vezana trgovina“, u kojoj je na Milanovića pao osjetljiviji i dugoročno nezahvalniji posao.

Naime, Milanović, kao predsjednik Vlade, raspisuje predsjedničke izbore, a radi maksimalizacije dobiti Josipoviću je važno da izbori za predsjednika Republike ne budu u terminima u kojima se, u vrijeme blagdana i skijaške sezone, može očekivati nizak odaziv na izbore, jer misli da relevantnog dijela njegova biračkog tijela tada nema u zemlji. Od Milanovića, izgleda, zato očekuje da ovaj „podmetne leđa“ i predsjedničke izbore raspiše u ustavno neprimjerenom terminu i da se ogriješi o načelo ustavnosti. Za uzvrat on sudjeluje u stvaranju slike o tome da Milanovićeva Vlada bitno demokratizira proceduru parlamentarnih izbora, i to uz njegovu pomoć. U toj igri, naravno, Josipović dobiva najviše, jer on je i „zagovornik demokratizacije“, „poticatelj promjena“ i dobitnik u opasnoj igri poigravanja ustavnošću. Dođe li do kršenja Ustava, on ne snosi nikakvu odgovornost, a Milanović stvara privid da i on još kontrolira pokoji proces i da su njegova Vlada i koalicija sposobne provesti barem neku reformu.