Prates svjedoči o svojim vezama s Perkovićem i ubijenim Đurekovićem

Krunoslav Prates, jedan od ključnih svjedoka optužbe, i danas svjedoči na suđenju bivšim dužnosnicima jugoslavenskih tajnih službi Josipu Perkoviću i  Zdravku Mustaču. Prates je pred istim, Višim zemaljskim sudom u Muenchenu već osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu zbog sudjelovanja u ubojstvu Stjepana Đurekovića, djela za koje se terete i Perković i Mustač.

Glavne teme jutros su bile - kako je počelo poznanstvo sa Stjepanom Đurekovićem, te detaljan opis garaže u kojoj je ubijen. Prates je detaljno objašnjavao kako je postao vlasnik garaže, koje je poslove tamo obavljao, gdje se što nalazilo te tko je sve imao pristup i ključeve garaže.

Prates je izjavio kako mu je Đureković govorio da ga treba prijaviti u Stockholm za Nobelovu nagradu, što je izazvalo smijeh u sudnici. Rekao je i kako je sin ubijenog Đurekovića Damir ''bio malo čudan i snifao ljepilo'', i to u tiskari dok su se tiskale knjige njegovog oca.

Suđenje se nastavlja u ponedjeljak, Prates će nastaviti davati svoj iskaz.

Po presudi Pratesu, Josip Perković je "upozorio" Đurekovića u proljeće 1982. godine na uhićenje zbog afere "Ina", a jedini cilj upozorenja Đurekoviću bio je potaknuti ga na bijeg u inozemstvo. To je uspio, jer je Đureković krajem iste godine pobjegao sinu u Njemačku. Pripreme za Đurekovićevo ubojstvo bile su popraćene kampanjom dezinformiranja.

Time je također, po presudi Pratesu, trebalo argumentima pripremiti plodno tlo za službenu verziju, koju je jugoslavenska strana redovito koristila u slučaju ciljanih ubojstava, da se kod ubojstva radi o 'međusobnom obračunu' suprotstavljenih hrvatskih emigranata. U Muenchenu se Đureković obratio dr. Ivanu Jeliću te je s njim počeo surađivati i objavljivao je tekstove u listu "Hrvatska država".

Josip Perković je držao Pratesa na vezi od 1975. godine kao agenta SDS-a u Njemačkoj pa je uz njegovu pomoć mogao biti siguran da će biti obaviješten o svakom Đurekovićevom koraku i da će moći organizirati ubojstvo.

Đureković je, osim što je izdavao članke u listu "Hrvatska država", izdavao je i knjige, a tiskarske radove obavljao je "u Pratesovoj tiskari.

U proljeće 1982. godine u vrijeme koje se ne može točnije utvrditi, Zdravko Mustač zadužio je svog podređenog Josipa Perkovića na nepoznatom mjestu, pretpostavlja se u Zagrebu, da obavi logističke pripreme za likvidaciju Đurekovića.

Perković i Prates usuglasili su se da će atentat na Đurekovića izvršiti treća osoba te da će se za izvršenje atentata koristi prostor Pratesove tiskare.

Postojala su četiri ključa garaže: Prates je imao jedan, Đureković drugi, a treći je bio kod privremenog radnika koji je pomagao pri razvrstavanju rukopisa i koji je prestao raditi sredinom srpnja. Četvrti ključ je u srpnju 1983. godine već bio u Perkovićevom posjedu, odnosno u posjedu počinitelja.

Prates je čuo Đurekovićevu najavu kako će svratiti u četvrtak, 28. srpnja 1983. godine u garažu – tiskaru da odloži materijale. Telefonskim pozivom ili susretom s Đurekovićem u jednom od sljedeća tri dana, uvjerio se u to da će rukopis za najavljeni članak Đureković donijeti u tiskaru 28. srpnja 1983. godine ujutro i potom je odlučen datum počinjenja kaznenog djela, stoji u presudi Pratesu.

Prates počeo svjedočiti jučer

Ispitivanje Pratesove tadašnje supruge Keti u Skoplju i kasniji iznenadni posjet Perkovića u njihovu stanu u Njemačkoj, sud smatra početkom suradnje Perkovića i Pratesa, koji je 2008. na istom tom sudu osuđen za pomaganje u umorstvu Đurekovića.

Prates je ranije izjavio, a to je ponovio i jučer pred vijećem Višeg zemaljskog suda u Muenchenu, da je njegova supruga tada, za vrijeme boravka u Skoplju, morala često na miliciju, gdje ju je ispitivao "stručnjak iz Osijeka", za kojega Prates tvrdi da je Perković.

Nedugo nakon toga, u ljeto 1975. po Pratesovu iskazu Perković se iznenada pojavio na vratima njihova stana u Njemačkoj, ušao i zatražio od gospođe Prates da ne izlazi iz stana nego da ode u kuhinju i ondje glasno upali radio.

Prates tvrdi da je to bio početak kontakata između Perkovića i njega nakon što je izgubio papirić s Perkovićevim brojem telefona koji je dobio od svoje supruge. Također, Prates tvrdi da su on i njegova supruga nakon toga jednom bili na večeri s Perkovićem u Liegeu u Belgiji.

Krunoslav Prates jučer je govorio o dolasku u emigraciju i suradnje u emigrantskoj organizaciji Hrvatski narodni odbor, odlasku iz Berlina u Geretsried, i kontaktu s Perkovićem.

Emigrirao je, kaže, 1971. godine, nakon hrvatskog proljeća. "To je bio jedan pokret, htjeli smo više prava u toj državi, mi Hrvati, htjeli smo nezavisnost unutar Jugoslavije, bio je to u suštini studentski pokret", objasnio je Prates i dodao da je te godine sam bio u Zagrebu, a kad je bio štrajk studenata na kraju 1971, dobio je letke, velike plakate i otputovao za Vinkovce, jer je "htio oživjeti pokret u Vinkovcima".

"Mislio sam da će i mene uhapsiti, sestra mi je bila u Berlinu, imao sam vrlo malo novaca, promijenio nešto, par sto maraka, novca na crno i na kraju 1971. došao sam kod sestre", objasnio je Prates. 

O Branku Jeliću čitao je u VUS-u. "U njima je bio neki feljton, o emigraciji i o njemu sam čitao, opisali su ga kao monstruma, neprijatelja države. Kad se nisam uspio smjestiti se kod sestre, našao sam Jelićev broj u imeniku i nazvao s govornice. Opisao mu da sam sudjelovao u studentskom pokretu, on me je pozvao da dođem odmah k njemu", rekao je Prates a Jelić mu je ponudio da ostane kod njega jer treba pomoć i da može ostati kod njega i brinuti se za novine.

Kad je Branko Jelić preminuo, HNO je preuzeo Ivan Jelić, imao je tzv. bunker, živio tamo i imao firmu "Plastolit". Branko je imao najmoderniju tiskaru u Berlinu, ali s puno dugova, Ivan je preuzeo firmu i htio sve prenijeti u Bavarsku.

HNO, tvrdi Prates nije se bavio terorizmom, niti imao takvu namjeru, bavili su se tiskanjem novina. "Nismo živjeli samo od novina, dobivali smo i dobrovoljne priloge, članarinu 10 DM mjesečno, imali hrvatsku putovnicu koju smo izdavali, mislim da je to koštalo 50 DM", objasnio je Prates.

Na pitanje suca o atentatima na Branka Jelića, Prates je odgovorio da je to bilo prije.

"Meni su rekli da je to Sindičić organizirao, svi su govorili o Sindičiću kao atentatoru", rekao je Prates te potvrdio da su svi govorili o tome da su ubačeni udbaši u emigrantske organizacije.

Za života Branka Jelića nije bilo terora u programu, ustvrdio je Prates, na pitanje Perkovićeva odvjetnika Ante Nobila.

"Mi smo bili protiv terorizma. Jednom je nazvao Bruno Bušić, htio je poslati neke puške, taj Bušić je snimio film "Hrvati, teroristi ili borci za slobodu". Bušić je tada živio u Njemačkoj, htio je da mu pošalju puške, da se prikaže oružana borba. Zamislite, Bušić je htio te puške", rekao je Prates i dodao da je Nijemcima to prijavio pa je Bušić dobio izgon iz Njemačke.

Suđenje Zdravku Mustaču i Josipu Perkoviću započelo je 17. listopada čitanjem optužnica u kojima se optuženima predbacuje davanje naloga te planiranje i logistička organizacija Đurekovićeva ubojstva. U optužnici se također tvrdi kako je glavni nalogodavac tog ubojstva bio nekadašnji komunistički čelnik Mika Špiljak koji je strahovao da bi Đureković, koji je do odlaska u emigraciju obnašao mjesto direktora marketinga naftne kompanije Ine, mogao svjedočiti o financijskoj pronevjeri u kompaniji u koju je navodno bio umiješan i Špiljkov sin Vanja.