Povjesničar o zaboravljenoj skupini: 'UDBA je strijeljala one s gospićkog područja'

 "Njegova nesebična podrška i briga za zajednicu ostavili su snažan dojam i dali velik doprinos mom profesionalnom i osobnom razvoju“, istaknuo je Mandić, a posebnu zahvalu uputio je i Johnu Kraljiću, predsjedniku Hrvatske akademije Amerike, koji je doletio iz New Yorka kako bi sudjelovao na događaju. Mandić je zahvalio svim dragim gostima, posebno župljanima hrvatske zajednice u Chicagu koji su svojim prisustvom uveličali predstavljanje te potvrdili koliko im je stalo do očuvanja povijesne istine. Istaknuo je fra Nikolu Pašalića, čija je podrška i zalaganje omogućilo da projekt zaživi unatoč brojnim izazovima, kao i rođaka Ivana Grbešića iz Kanade, koji je neumorno radio na promociji knjige među hrvatskim iseljenicima. Nastavak američke turneje uslijedio je 19. listopada u New Yorku, u Hrvatskom kulturnom centru sv. Nikole Tavelića. U hrvatskoj župi Croatian Catholic Parish – New York, župnik fra Lovro Šimić i župni vikar fra Slaven Tomić dočekali su autora s iznimnom toplinom i srdačnošću. Tijekom druženja razgovaralo se o budućim projektima, posebno o programu educiranja mladih Hrvata rođenih u SAD-u o suvremenoj hrvatskoj povijesti na engleskom jeziku – inicijativi koja će uskoro zaživjeti zahvaljujući jednoj mladoj, domoljubno osviještenoj obitelji iz župe. Kako je najavio, sljedeće godine planira posjetiti Kanadu, gdje je pozvan predstaviti svoje knjige u nekoliko gradova pred hrvatskim iseljenicima.

Uoči njujorške promocije knjige "Rat nakon rata 1945.–1951. – Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini", povjesničar Hrvoje Mandić, autor spomenute knjige za portal Croatians dao je intervju.Mandić, rođen 1987. u Mostaru, doktorirao je 2020. na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U svom se znanstvenom radu ponajviše bavi vojnom i crkvenom poviješću Drugoga svjetskog rata i poraća te Domovinskim ratom. Trenutno surađuje s više akademskih institucija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Knjiga "Rat nakon rata" predstavlja njegovo drugo autorsko djelo, koje slijedi nakon zapažene monografije "Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću"(2021.), proširene verzije njegove doktorske disertacije koja je prošle godine objavljena i na engleskom jeziku. U razgovoru je Mandić otkrio osobne motive koji su ga potaknuli na istraživanje tema iz novije hrvatske povijesti, govorio je o višegodišnjem prikupljanju arhivske građe te ulozi hercegovačkih jataka, kao i o odjeku svojih istraživanja među hrvatskim iseljenicima. Ogovorio je na pitanje što g je osobno potaknulo da se u svom znanstvenom radu usredotoči na vojnu i crkvenu povijest Drugoga svjetskog rata i poraća?

"Zanimanje za ovu temu, još od djetinjstva, potaknuo je moj otac Krešimir, kao i moja preminula teta Marija-Mira Penavić, očeva sestra. Potječem iz jedne širokobriješke loze Mandića iz Širokoga Brijega, točnije Ciganskog brda, kojoj pripadaju ubijeni fra Nevinko Mandić i povjesničar fra Dominik Mandić, jedan od najznačajnijih hrvatskih franjevaca u drugoj polovini 20. stoljeća. Posebnu motivaciju za bavljenje ovom temom, naizgled pomalo neobično, dobio sam i tijekom proučavanja japanske vojne doktrine u Drugom svjetskom ratu i napose 'institucije dobrovoljne smrti', odnosno specijalnim postrojbama oružanih snaga carskog Japana zvanih Kamikaze. Tu sam temu obradio u svojem diplomskom radu Kamikaze – japanske specijalne postrojbe u ratu na Pacifiku 1941.-1945. Koncept 'dobrovoljne smrti', koji podrazumijeva nesebično polaganje života za japanskog cara odnosno domovinu, vodio me do simbola kršćanstva i mučeništva, odnosno do povijesnog događaja stradanja hercegovačkih franjevaca i samim time proučavanja vojne i crkvene povijesti Drugoga svjetskog rata", istaknuo je.

Ideja za knjigu

Objasnio je i kako je nastala ideja za knjigu 'Rat nakon rata 1945.-1951. – Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini' i te što je povjesničara motiviralo da se posveti istraživanju ove teme. "U historiografiji do sada nije objavljena cjelovita sinteza o jatacima protukomunističke gerile u Hercegovini u poraću Drugoga svjetskog rata, iako je posebno u Bosni i Hercegovini kvalitetno postavljen istraživački temelj. Tematika djelovanja jataka protukomunističke gerile na teritoriju Hercegovine posebno je zanimljiva jer pokazuje na koji je način i preko kojih sredstava represije uspostavljana revolucionarna komunistička vlast. Ideja za ovu knjigu razvijala se još od 2014. godine, kada sam kao arhivist Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dobio nepotpun te sam na taj način radio na kosturu rukopisa od 2014. godine. Usporedno s tim pripremao sam sveobuhvatan kontekst završetka Drugog svjetskog rata i poraća u Hercegovini. Knjigu sam posvetio svojoj preminuloj teti Mariji – Miri Penavić dj. Mandić i bio sam jako emotivno vezan za nju jer mi je bila moja druga majka. Taj dan kad je teta preminula 23. travnja 2024. supruga Lucija i ja smo na isti dan saznali da ćemo postati roditelji. To mi je bio najveći motiv za pisanje knjige".

Objasnio je pojam 'protukomunističke gerile' i izdvojiti specifičnosti hercegovačkog pokreta u odnosu na slične skupine na drugim područjima. "Brojnost i snaga hrvatskih gerilskih skupina nastalih u BiH posljedica su zločina koje su komunistički partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka. Pretpostavlja se da je najmanje 64.000 stradalih Hrvata iz BiH, a do sada su poznati podaci za nešto više od polovice, odnosno za njih oko 36.000. U Hercegovini je poginulo najmanje 22.736 Hrvata, oko 10.000 Hrvata iz Posavine, a iz 19 općina srednje Bosne oko 3060 Hrvata. Karakteristično je za Hrvate u BiH da su najviše stradali od partizana i komunističkih vlasti, i to na kraju rata i nakon njegova završetka. Na rast hrvatske protukomunističke gerile utjecala je i napetost između jugoslavenskih vlasti i Zapada te glasine i najave novog rata. Ipak, samo dio gerilaca imao je političke i vojne ciljeve, dok se veći dio borio za goli život. Neki su strahovali zbog uloge koju su imali u ratu, a većina zbog vrlo okrutnoga odnosa vlasti prema zarobljenicima. Križari, kao i veliki dio Hrvata u Hercegovini, dugo nisu vjerovali da će se komunistička vlast održati. Očekivali su skori rat i pomoć iz inozemstva. Uz I. slavonski ustaško-križarski zdrug I. hercegovački križarski zdrug 'Kralj Tomislav' je bio najbolje organiziran", obrazložio je.

Definirao je i pojam 'jatak' te koju su ulogu jataci imali u djelovanju protukomunističke gerile u Hercegovini. "Jatak označava osobu koja se u doba osmanlijske vladavine na prostoru jugoistočne Europe i južnoslavenskim krajevima brinula za hajduke tako što im je davala hranu i pružala utočište u jesen i zimu. Prema osmanlijskom, kao i komunističkom represivnom aparatu, ta osoba, u prenesenom značenju, jest pomagač u nečasnim poslovima – jatak. Prema istraživanjima povjesničara Zdenka Radelića, od 1945. do 1951. godine u Hrvatskoj je bilo između 3500 i 4000 gerilaca, a taj broj uključuje križare, bunkeraše (one koji su se pojedinačno skrivali) i njihove jatake, te malobrojne četnike. Jataci su se pojavljivali na području bivše Nezavisne Države Hrvatske i Srbije u područjima gdje su djelovale organizirane protukomunističke gerile", objašnjava povjesničar za Croatians Online. 

Okosnicu jataka često činile žene

Tu nije stao. "Tako su na području Gospića, Koprivnice, Podravine i mnogih drugih mjesta zabilježene organizirane skupine protukomunističke gerile koje su imale podršku lokalnog hrvatskog stanovništva, odnosno jataka. Jugoslavenski represivni sustav navodi da je mnogo osoba 'jatakovalo' s odmetničkim grupama i bunkerašima, jer je toga bilo mnogo, a o tome ne postoje nikakve evidencije. Nije čak moguće iznijeti ni približan broj jataka zbog toga što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala križare. UDBA je osudila pojedine jatake s gospićkog područja na smrt strijeljanjem, dok je velika većina njih osuđena na vremenske kazne. Jataci su bili brojni u Hercegovini jer su mnoge žene očekivale povratak svojih muževa, zaručnika, očeva i braće iz rata, odnosno s Bleiburga i Križnog puta. Pomagale su vodom, hranom i odjećom križare iz raznih ljudskih motiva, pa i ideoloških, iako je taj motiv najmanje prevladavao".

Ističe da su okosnicu jataka često činile žene. Opisao je i kako je doživio njihovu ulogu i sudbinu dok je proučavao njihove dosjee i svjedočanstva. "Pročitao sam više od 2000 dosjea političkih zatvorenika i trećinu njih su činile hrabre žene osuđene na montiranim sudskim procesima u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. One hrabrije su ostavile svjedočanstva i njih sam objavio u knjizi. Te hrabre majke, djevojke, zaručnice i sestre su bile toliko tjelesno mučene i zlostavljanje po komunističkim kazamatima diljem BiH, no isljednici im nisu slomili duh nego su nastavile živjeti, rađati i govoriti o Majci Božjoj i Kristu te su djeci pričale da je postojala hrvatska država i da će opet biti stvorena".

Povjesničar pomoću UDBA-inih zapisa raskrinkao priču: 'To je diverzija Možemovaca'

"Te su žene izmolile hrvatsku državu i dale sinove koji su krv položili za državu u pobjedničkom Domovinskom ratu. Hvala dragom Bogu da danas nitko od Hrvata nije ni u jednom od dva strašna položaja – niti da se mora skrivati, niti da pomaže onome koji se skriva. To možemo zahvaliti državi Hrvatskoj, za čije su stvaranje zaslužni hrvatski branitelji na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom", istaknuo je povjesničar. Odgovorio je i na pitanje koliko suvremena historiografija danas ima prostora i hrabrosti baviti se temama poput ove, koje otvaraju bolne i često prešućene dijelove prošlosti."Hrvatski povjesničari otvaraju nova poglavlja o istraživanju komunističkih zločina nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću i smatram da će biti sve više ovakvih tema. U hrvatskom društvu nametnuta nam je 'kultura sjećanja', no 'kultura sjećanja' koju trebamo njegovati je ona o komunističkim zločinima nad Hrvatima".