Povjesničar Mijo Beljo za Direktno: 'Bez Oluje i daljnjih akcija hrvatskih snaga, okončanje rata u BiH bilo bi upitno'

Mijo Beljo na Fakultetu hrvatskih studija predaje kolegije iz područja druge polovice 20. stoljeća, odnosno one vezane uz vojnu povijest, Domovinski rat, djelovanje Međunarodnog suda u Haagu, rat u Bosni i Hercegovini te političku povijest devedesetih godina. 

Kao stručnjak u tom području, za portal Direktno govorio je o vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja" koja se danas smatra najsjajnijom vojnom operacijom u povijesti Hrvatske tijekom koje je u snage Hrvatske vojske i policije u nešto više od tri dana uspjele osloboditi više od 11.000 četvornih kilometara dotad okupiranog područja.

Najvećoj oslobodilačkoj akciji prethodio je sporazum Tuđman–Izetbegović o vojnoj suradnji s BiH, koji je bio potpisan 22. srpnja 1995. godine u Splitu. Temeljem Splitske deklaracije izvedena je zajednička akcija HV-a, HVO-a i Armije BiH (Ljeto '95) kojom je olakšana situacija u Bihaću, a ujedno su srpski pobunjenici potisnuti iz Bosanskoga Grahova i Glamoča. Na taj su se način osigurali strateški položaji na Dinari pa je otvoren put prema Kninu, sjedištu srpske pobune u Hrvatskoj.

Hrvatske oružane snage 4. kolovoza 1995. godine iz više su smjerova probile srpsku obranu. Udarnu silu činile su gardijske brigade HV-a i specijalne postrojbe MUP-a, a u zaposjedanju terena pratile su ih domobranske postrojbe. U akciji je s hrvatske strane sudjelovalo oko 150.000 ljudi a glavninu udara nosile su gardijske brigade HV-a. Već 5. kolovoza oslobođen je Knin, a do 7. kolovoza, kada je operacija završena, i cijelo dotad zaposjednuto područje sjeverne Dalmacije, istočne Like, Korduna i Banovine. Na međunarodnoj granici, hrvatske snage spojile su se s postrojbama 5. korpusa Armije BiH.

U VRO 'Oluja' sudjelovao je i 5. korpus Armije BiH. Koliki je bio njegov značaj za pozitivan razvoj same operacije?

Promatrano iz općega ugla same operacije, djelovanje 5. korpusa Armije BiH imalo je u praksi simboličan karakter te kao takav nije imao nikakav veći "značaj" za uspješni nastavak operacije. Ipak, primjećujem kako se izostavljaju osnovne činjenice koje opisuju stvarno stanje i mogućnosti većega angažiranja 5. korpusa Armije BiH u operaciji "Oluja".

Naime, 5. korpus Armije BiH se u razdoblju prije pokretanja operacije "Oluja", odnosno u razdoblju od kraja 1994. do ljeta 1995. godine nalazio u izrazito teškom položaju u kojemu je postojala izgledna mogućnost njegova poraza u srazu sa srpskim snagama koje su ga držale u okruženju. O tome nedvosmisleno svjedoči i niz službenih "apela" i traženja pomoći koje je vodstvo 5. korpusa Armije BiH slalo Glavnom stožeru HV-a. Ta se elementarna činjenica uporno izostavlja, konkretno, nastoji joj se oduzeti važnost različitim tumačenjima poput onih da je HV uspješno izveo operaciju "Oluja" jer je 5. korpus Armije BiH na sebe vezivao veće srpske snage. Pri toj konstrukciji vješto se zaobilazi pitanje što bi uopće bilo s mogućnostima djelovanja 5. korpusa Armije BiH da nije bilo uspješnih operacija hrvatskih snaga u mjesecima prije same "Oluje"?

O tome što je u stvarnim trenutcima provedbe operacije mogao napraviti 5. korpus Armije BiH možda najbolje svjedoče riječi Izeta Nanića - komandanta jedne od brigade unutar korpusa. Naime, upravo je Nanić tijekom prvoga dana provedbe operacije "Oluja" 4. kolovoza 1995. godine na jednom od sastanaka sa svojim podređenima iznio ocjenu postojeće situacije potvrđujući da se snage 5. korpusa Armije BiH i dalje nalaze u izrazito teškoj situaciji.

Nanić je pritom jasno naglasio kako bi propast operacije "Oluja" značio i poraz samoga 5. korpusa Armije BiH. Upravo iz njegovih riječi može se izvući potvrda prethodno navedenog simboličnog karaktera uloge 5. korpus Armije BiH u operaciji "Oluja". Odnosno, nije moguće da jedan korpus koji se prema riječima svojega vodstva i komandanta brigada nalazi u stanju u kojemu njegovo daljnje postojanje ovisi o uspjehu HV-a ima bilo kakvu ozbiljniju ulogu u provedbi operacije. U stvarnosti, jedinice 5. korpusa Armije BiH koje su se pojavile na području RH nastojale su iskoristiti pomutnju u redovima razbijene Srpske vojske krajine (SVK) i u tom metežu domoći se bilo kakve vrste naoružanja kao i drugih materijalno-tehničkih sredstava.

Odaje li se Hrvatskoj dovoljno priznanje što je deblokadom Bihaća spriječila ponavljanje događaja u Srebrenici i Žepi?

Ne dovoljno. Kako sam i naglasio u prethodnom odgovoru, danas smo svjedoci izvrtanja osnovnih činjenica pa se često navodi da su srpske snage koje su pripadnici 5. korpusa Armije BiH vezivali na sebe, ključan preduvjet uspješne provede operacije "Oluja".

Stječe se dojam kao da se sama operacija nije provodila nigdje drugdje nego na smjeru državne granice u smjeru Bihaća. To su tvrdnje koje nemaju potvrdu u kontekstu i stvarnosti toga razdoblja, ali ih unatoč tome sve češće posljednjih godina čujem u javnom prostoru kada se govori o samoj provedbi VRO "Oluja".

Koliki je bio utjecaj VRO "Oluja" na daljnji tijek rata u BiH?

Uspjeh u operaciji "Oluja" sasvim je sigurno dodatno potresao politička vodstva u Srbiji i na području Republike Srpske. Uspjeh operacije bio je neoboriv pokazatelj nastavka uspjeha hrvatskih snaga koje su od trenutka oslobađanja Kupresa i kupreške visoravni te nizom akcija i operacije prije same "Oluje" jasno pokazale u kakvu su vojnu silu izrasle hrvatske snage.

Potpunim uspjehom operacije "Oluja" koja je omogućila otklanjane opasnosti od pada bihaćke enklave i izbjegavanja ponavljanja događaja iz Srebrenice i Žepe, prošireni su povoljni uvjeti za nastavak daljnjih vojnih operacija u BiH kojim bi se srbijansko političko rukovodstvo dovelo u poziciju prihvaćanja realiteta novih odnosa. Bez operacije "Oluja" i daljnjih operacija hrvatskih snaga u oslobađanju područja BiH tijekom rujna i listopada 1995. godine, okončanje rata u BiH vrlo vjerojatno bi bilo upitno. 

"Oluju" se često naziva najsjajnijom vojnom operacijom u povijesti Hrvatske, zbog čega je tomu tako?

Odgovor na ovo pitanje može biti "relativno jednostavan". U vojnom smislu radilo se do toga trenutka o vojno-redarstvenoj operaciji koja se provodila na području od Banovine do Dalmacije, odnosno uključivala je istodobne prodore hrvatskih snaga na većem broju pravaca. Upravo je tako široko djelovanje hrvatskih snaga iznenadilo i srpsku stranu koja je nakon gubitka Glamoča i Bosanskoga Grahova bila u očekivanju nove operacije.

Broj hrvatskih vojnika i policajaca koji su sudjelovali u operaciji, brzo razbijanje srpskih snaga, ulazak u Knin već drugoga dana operacije te konačno prostor koji je operacijom vraćen u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske i rušenje srpske paradržavne tvorevine, s pravom daju VRO "Oluja" epitet "najsjajnije" operacije hrvatskih snaga.

Ipak, neophodno je navesti da je spomenuti superlativ "Oluje" bio konačni rezultat višemjesečnih uspjeha hrvatskih snaga u akcijama i operacijama koje su joj prethodile od kraja 1994. godine. 

Operaciju "Oluja" i nakon  svih ovih godina prate kontroverze, a Republiku Hrvatsku se često optužuje za genocid i protjerivanje stanovništva. Kako to komentirate i smatrate li da "Oluju" u kontekstu vojnog aspekta akcije s pravom prate kritike?

"Kontroverze" koje spominjete u najvećoj mjeri dolaze iz ugla gubitničke srpske strane te manjim dijelom od strane pojedinih različitih aktivista iz Republike Hrvatske. Što se tiče srpske strane, za njih će operacija "Oluja" ostati izrazito neugodna povijesna epizoda. To i ne i iznenađuje jer je upravo uspjeh hrvatskih snaga u "Oluji" slomio gotovo pet godina dugo razdoblje pobune i uzurpacije vlasti na većem području Republike Hrvatske. Osim toga, uspjeh operacije dokinuo je bilo kakve političke mogućnosti negiranja postojanja i samostalnosti hrvatske države. Za srpsku stranu to je značilo potpuni gubitak utjecaja koji je srpska država u različitim oblicima imala dugi niz desetljeća na području bivše Jugoslavije.

U tom smislu, optužbe za genocid i protjerivanje srpskoga stanovništva s područja Hrvatske "najlakša" su tema kojom se zanemaruju prethodno spomenute činjenice. S druge strane, što se tiče odlaska većega dijela srpskoga stanovništva iz Hrvatske izvori srpske strane jasno govore o tome da je "evakuacija" cjelokupnoga stanovništva u slučaju hrvatskoga uspjeha bila itekako planirana i to u mjeri da su u tu svrhu u razdoblju prije "Oluje" provođene čak i vježbe zbjegova i povlačenja civila. Prema tome, političko i vojno vodstvo hrvatskih Srba u Krajini donijelo je 4. kolovoza 1995. godine odluku "o planskom" izvlačenju civilnoga stanovništva iz Dalmacije i dijela Like.

Hrvatske snage u tom trenutku te napose u sljedećim danima, imale su mogućnost presijecanja smjerova izvlačenja pokrenutoga stanovništva. Takav potez u tim okolnostima mogao je dovesti do većega broja žrtava s obzirom na izmiješanost pripadnika SVK i civila u povlačenju. Prema tome, tvrdnje o genocidu i protjerivanju  su nusproizvod gubitničke srpske strane koja nakon četiri godine pobune nije bila spremna suprotstaviti se bolje organiziranim hrvatskim snagama. 

Sukladno svemu navedenom, s obzirom na opseg operacije i ljudstvo te postrojbe koje su u njoj sudjelovale, operacija "Oluja" predstavlja u vojnom smislu jednu od "najpedantnije" izvedenih vojnih operacija kojom je uz minimalne gubitke vlastite i protivničke strane oslobođen ogroman geografski prostor. Samim time, kritike koje se upućuju na rezultat operacije nemaju uporište u kontekstu razdoblja u kojemu je provedena. 

Smatrate li da je obilježavanje  Dana hrvatskih branitelja 5. kolovoza najbolje odabrani datum za odavanje počasti svim hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata?

Hrvatski domovinski rat je najsvjetlije razdoblje novije hrvatske povijesti. Svaki dan tijekom toga razdoblja može se smatrati pogodnim danom za odavanje počasti hrvatskim braniteljima. Stoga mislim da je to pitanje čisto formalne prirode.

S obzirom na prethodno istaknutu važnost VRO "Oluja" u smislu konačnoga pokazivanja Republike Hrvatske kao suverene i samostalne europske države, smatram kako postojeći Dan hrvatskih branitelja i domovinske zahvalnosti odgovora prigodi kojoj je namijenjen.