AUTOR KNJIGE 'HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA OD OSNIVANJA DO RASKIDA S JUGOSLAVIJOM'

Povjesničar Domagoj Knežević: Tuđman je smatrao kako Gotovac uopće ne razumije politiku, dok je Gotovac često tvrdio kako Tuđman nema osobni demokratski kapacitet

Autor

Andrea Latinović

Hrvatski institu za povijest prije dva je mjeseca objavio knjigu povjesničara Domagoja Kneževića, pod nazivom "Hrvatska demokratska zajednica od osnivanja do raskida s Jugoslavijom" u kojoj analizira osnivanje te stranke, početak procesa demokratizacije i nastanak neovisnosti hrvatske države. Knežević je inače znanstvenik, trenutačno zaposlen kao savjetnik u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

 

20.09.2020. u 20:13
Ispiši članak

U obimnoj knjizi od čak 616 stranica, kroz 12 poglavlja, povjesničar Knežević detaljno analizira doba raspada komunističke Jugoslavije, početak demokratizacije u Hrvatskoj kada je došlo do pojave inicijative za osnivanje HDZ-a, okolnosti osnivanja stranke i lokalnih stranačkih organizacija u Hrvatskoj i BiH i iseljeništvu. Također, šire analizira izborni proces u Hrvatskoj i BiH te najznačajnije karakteristike stranačke politike prije i nakon izbora 1990. godine.

U knjizi predstavlja i politička zbivanja koja su dovela do odluke Sabora RH o raskidu državnopravnih veza s bivšom Jugoslavijom pri čemu je posebno analizirana uloga predsjednika dr. Franje Tuđmana i same stranke.

Knežević napominje da se knjiga, među inim, temelji na dokumentima iz osobne pismohrane jednog od osnivača HDZ-a Vladimira Šeksa koju je predao u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, osobne pismohrane Ante Belje, dokumentima Službe državne sigurnosti Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove Socijalističke Republike Hrvatske te izabranih dokumenata predsjednika Tuđmana nastalih tijekom njegovih predsjedničkih mandata.

Podsjećajući na političke prilike u vrijeme početka demokratizacije u Hrvatskoj, autor analizira i tajni sastanak jednog šireg opozicijskog kruga na Plešivici koji je održan 19. siječnja 1989. i na kojem je postignut dogovor o pokretanju rada Inicijativnog kruga za osnivanje demokratskog udruženja, a Tuđman je izabran za prvog predsjednika.

"Prema svemu sudeći, izbor je pao na Tuđmana upravo zbog njegove biografije, ali je ipak izabran tek nakon što je tu funkciju odbio Marko Veselica, još jedan karizmatični hrvatski politički disident. Međutim, treba naglasiti da na plešivičkom sastanku nije bio osnovan HDZ kako se to često zna tvrditi u javnosti. Pokrenuta inicijativa za osnivanje demokratskog udruženja dobila je vrlo brzo i svoje ime, jer je prihvaćen prijedlog da se nazove Hrvatska demokratska zajednica", kaže Knežević.

Podsjeća i kako je novi značajni korak prema oživotvorenju njezina rada bio 28. veljače 1989. kada je Tuđman na tribini u Društvu književnika Hrvatske javno predstavio svoj Programski Prednacrt i pokretanje rada Inicijativnog kruga HDZ-a.

Upravo je ova knjiga koja već sada zasigurno ulazi u hrvatsku književnu političku povijesnu riznicu, povod razgovora kojega smo vodili s dr. Domagojem Kneževićem.

Možete li se kratko predstaviti našim čitateljima?

Deset godina radio sam na Hrvatskom institutu za povijest, istraživao sam teme iz Domovinskog rata i suvremene hrvatske povijesti, sudjelovao u snimanju iznimno gledanih dokumentarnih serijala 'Rat prije rata' i 'Predsjednik' u autorstvu Miljenka Manjkasa. Trenutno sam zaposlen u Ministarstvu vanjskih i europskih poslova.

Što Vas je, zapravo, ponukalo da se u svojem historiografskom opusu bavite upravo istraživanjem povijesti HDZ-a i napišete knjigu o toj stranci?

Do toga je došlo uslijed činjenice da sam 2009. zaposlen kao znanstveni novak na Hrvatskom institutu za povijest u sklopu projekta 'Republika Hrvatska i Domovinski rat (1991-1995.-2000.)'. Na početku bih istaknuo kako sam imao sreću da su nositelji tog projekta bili nedvojbeno najveći znanstveni autoriteti unutar spomenutog polja povijesnih istraživanja – Davor Marijan, Ivo Lučić i Nikica Barić. Nakon početka rada, to mi je bilo ponuđeno za temu istraživanja za doktorsku disertaciju i to sam prihvatio. Naime, jasno je da bez istraživanja povijesti HDZ-a i djelovanja predsjednika Franje Tuđmana nije nikako moguće razumjeti raspad bivše države te uspostavu i obranu suverene i samostalne Hrvatske iz hrvatske perspektive. Naravno, bez ovakvog istraživanja je također teško razumjeti događaje u Bosni i Hercegovini te sudbinu bosanskohercegovačkih Hrvata. Sve navedeno rezultiralo je 2015. obranom doktorske disertacije 'Hrvatska demokratska zajednica, od osnivanja do raskida s Jugoslavijom'.

Koliko je teško bilo doći do originalnih dokumenata iz toga vremena, ali i svjedoka koji su stvarali samostalnu hrvatsku povijest?

Na početku sam imao velikih problema s pristupom originalnim stranačkim dokumentima. Tijekom 2013. dobio sam brojna uvjeravanja  u stranačkoj središnjici kako će mi to biti omogućeno, ali do toga nije došlo. Tada mi je iznimno pomogao Ante Beljo koji mi je bezuvjetno ustupio vlastitu stranačku dokumentaciju i ona je postala osnova za pisanje disertacije. No, zbog spomenutog problema oko pristupa arhivskoj građi, odustao sam od daljnjeg istraživanja i pisanja knjige koja bi nastala na temelju toga. Međutim, sve se to promijenilo nakon što je Vladimir Šeks prije nekoliko godina predao doista bogatu osobnu pismohranu u Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar i time omogućio rad zainteresiranim istraživačima. Uz to, napokon je omogućen pristup dokumentima Službe državne sigurnosti, u kojima sam pronašao brojne činjenice o prvim danima demokratizacije u komunističkoj Hrvatskoj. Rezultat tih promijenjenih okolnosti nastanak je knjige 'Hrvatska demokratska zajednica, od osnivanja do raskida s Jugoslavijom', koju je nedavno izdao Hrvatski institut za povijest.

Imate li povratne informacije od utemeljitelja i HDZ-ovih ‘’veterana’’ o knjizi; ako imate, što Vam kažu?

Uglavnom su pozitivne. Jasno je da ima i nekih drugih pogleda na određene interpretacije i to je posve legitimno. No, od prvog dana kada sam počeo raditi kao znanstvenik, otvoren sam za dijalog sa svima koji imaju reći nešto relevantno o temama koje sam istraživao. Shodno tome, pozivam sve zainteresirane da pročitaju moju knjigu.

Može li se konačno razjasniti, za mnoge sporna uloga tadašnjega SDP-a pod vodstvom pokojnoga Ivice Račana- zašto se i dalje u određenom dijelu javnosti smatra da su i on i stranka koju je vodio bili protiv stvaranja hrvatske države?

O ovoj temi se uistinu može puno reći. SDP je zasigurno u svojim redovima imao brojne članove kojima stvaranje samostalne hrvatske države nije bilo po volji. To je bilo i razumljivo, s obzirom na to da je partija čiji je sljednik postao SDP u biti osnovala komunističku Jugoslaviju i njome je vladala toliko dugo godina čvrstom rukom. Naravno, veliki udio u svemu je imao i nacionalni sastav njihovog članstva. Međutim, nema sumnje kako je Ivica Račan kao predsjednik SKH SDP-a bio daleko najbolje rješenje za hrvatske nacionalne interese.

Kakav je bio odnos pokojnih velikana, dr. Franje Tuđmana i Vlade Gotovca? Puno je 'urbanih' legendi o tome, no, u čemu su se razišli?

Nema nikakve dvojbe kako su oni hrvatski povijesni velikani. Mislim da je glavni problem u tom odnosu bio u legitimnim osobnim ambicijama tko će tijekom procesa demokratizacije stati na čelo hrvatske opozicije. Pored toga, Tuđman je smatrao kako Gotovac uopće ne razumije politiku, dok je Gotovac često tvrdio kako Tuđman nema osobni demokratski kapacitet. Uz to, Tuđman je u svojim memoarima zapisao kako je ovaj sukob na osobnoj razini započeo Gotovac već na samom početku procesa demokratizacije, te mu isprva nije bilo jasan njegov motiv. No, nakon što je Tuđman s HDZ-om pobijedio na prvim demokratskim izborima, taj njihov međusobni politički jaz samo se nastavio produbljivati.

A gdje je točno 'puklo' između dvojca Manolić-Mesić i Tuđmana?

Prema arhivskoj građi koju sam ja čitao, 'puklo' je na tome gdje to i obično 'pukne' među političkim suradnicima – na želji da se sačuva osobni politički položaj. Nema sumnje kako su spomenuta dva političara isprva bili među najbližim Tuđmanovim političkim suradnicima. Međutim, ubrzo je njihov utjecaj počeo slabiti. Iako obojica i danas tvrde da je njihov raskid uzrokovala Tuđmanova politika prema BiH – dokumenti iz tog razdoblja i krononologija njihovog raskida s Tuđmanom uvelike to demantiraju.

Koliki je bio utjecaj pokojnoga ministra Gojka Šuška na Tuđmana?

Mislim da je ministar Šušak u stvari bio najbliži suradnik predsjednika Tuđmana. Podsjetimo se pritom da je Gojko Šušak imenovan za ministra obrane u uistinu teškim ratnim okolnostima i to nakon što su se na tom mjestu u vrlo kratkom vremenu izmijenili general Martin Špegelj, Šime Đodan i Luka Bebić. Uz to, bio je i izravna predsjednikova veza prema Hrvatima u BiH i hrvatskom iseljeništvu. Kada se sagleda rad ministra Šuška s povijesne distance – nema sumnje kako je on bio uspješan ministar obrane, pod čijim je vodstvom Hrvatska vojska u vrlo teškim uvjetima izrasla u respektabilnu silu koja je bila sposobna osloboditi okupirani hrvatski teritorij i svojim djelovanjem zaustaviti rat u Bosni i Hercegovini.

Tuđman i BiH- je li to bila jedna od njegovih grešaka, sukob sa saveznicima Muslimanima i toleriranje Herceg-Bosne?

Smatram kako je Tuđman tada vodio jedinu moguću politiku prema BiH i to sukladno interesima Hrvata u BiH. Kada se pogleda politika SDA i Alije izetbegovića iz tog vremena, mislim da je teško nazvati ih nekakvim iskrenim saveznicima. Premda je Herceg-Bosna dugo proskribirana kao navodni loš politički potez, ja bih rekao da tamo gdje je bilo institucija Herceg- Bosne, danas jedino ima Hrvata u BiH. Dakle, Herceg-Bosna nastala je kao reakcija na šutnju središnjih sarajevskih vlasti pod kontrolom SDA i Izetbegovića na činjenicu da je BiH logistička baza za srpske agresorske napade na Hrvatsku, da je napadom na Hrvate u Ravnom započeo srpski napad i na BiH te na činjenicu da su tada štitili jedino interese muslimanskog naroda. Sve navedeno bila je legitimna politika vodstva SDA, ali nije bilo legitimno očekivati da za to dobiju podršku Hrvatske i Hrvata u BiH.

Je li Tuđman doista želio pomirenje djece ustaša, partizana i domobrana i kako je uopće zamišljao u praksi takav kompleksan poduhvat?

Nacionalna pomirba bila je jedan od temelja Tuđmanove politike i vjerujem kako je to bila jedna od presudnih stvari za njezin konačan uspjeh. Ne zaboravimo kako je i predsjednik Tuđman tijekom Drugog svjetskog rata sudjelovao u unutarnjem nacionalnom sukobu nastalog između pobornika dviju totalitarnih ideologija. S vremenom je shvatio da zauzimanje takvih političkih pozicija ne vodi dobrobiti hrvatskog naroda. I to je teorijski iznio u svojoj izvanrednoj knjizi 'Velike ideje i mali narodi'. A u praksi je zamišljao takav pothvat tako da se unutar hrvatskog nacionalnog korpusa prestanu voditi besplodne ideološke rasprave i da se bez obzira na njihova politička stajališta, energija svih onih koji žele uspostavu samostalne nacionalne države usmjeri na taj strateški cilj.

Zašto je prvi hrvatski predsjednik bio tako žestok prema tadašnjoj opoziciji? Je li ipak bio autokrat?

Rekao bih da je to još jedna od javnih kleveta kojima je Tuđman dugo godina bio izložen. Primjerice, ja ne znam za slučaj da je netko od njegovih političkih suparnika ostao bez posla. Mislim da je Tuđman uglavnom bio kritičan prema njihovim politikama za koje je smatrao da nisu dobre za Hrvatsku. Jedini Tuđmanov potez koji je sličio na autokraciju bio je onaj kada je odbijao potvrditi oporbenog gradonačelnika u Zagrebu. Međutim, Tuđman je imao to zakonsko pravo, iako je tada pogriješio, jer bi se tako heterogena opozicija koja je pobijedila na zagrebačkim izborima vjerojatno vrlo brzo raspala.

Koliko je istine u tome da je najdugovječniji hrvatski političar i jedan od osnivača HDZ-a, Vladimir Šeks zaista spremao 'državni udar' i prevrat kojim je htio navodno, maknuti Tuđmana? Ili je i to još jedan mit?

To je još jedan mit. Taj navodni 'državni udar' bila je u biti jedna emotivna reakcija Vladimira Šeksa i dijela ljudi iz HDZ-a iz Slavonije i Dalmacije na Tuđmanovu strategiju u odnosu na sve jače napade srpskih pobunjenika i JNA. Tuđmanova strategija išla je za tim da se ne ide u opći napad na jedinice JNA i srpske pobunjenike dok hrvatska obrana ne ojača te dok međunarodna zajednica sama ne odustane od spašavanja Jugoslavije. Spomenuta neslaganja eskalirala su početkom kolovoza 1991. na zasjedanju Sabora prilikom izglasavanja Vlade demokratskog jedinstva, a razriješena su sredinom kolovoza 1991. umirivanjem u samom vrhu HDZ-a oponenata spomenute Tuđmanove strategije. Uz Šeksa, bilo je još visokorangiranih stranačkih dužnosnika koji su bili optuženi za rušenje Tuđmana. Među njima su bili i predsjednik Sabora, pokojni Žarko Domljan i predsjednik Kluba zastupnika HDZ-a Zvonimir Marković. Naravno, ovaj slučaj su odmah iskoristili Šeksovi unutarstranački suparnici da ga pokušaju prikazati kao Tuđmanovog rušitelja. No, na kraju u tome nisu uspjeli. Inače, taj slučaj je vrlo dobro objašnjen u Šeksovoj biografiji kolege Ivice Miškulina.

Je li točno da je Tuđman uvijek imao određeni zazor i distancu od Mate Granića, ali i njegovih učenika- prvenstveno tu mislim na bivšeg premijera Ivu Sanadera i ekipu iz MVP-a?

I ova konstatacija u biti nema temelja u činjenicama. Mate Granić je postao početkom kolovoza 1991. potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva i u njoj je bio zadužen za društvena pitanja. Zatim je 1. lipnja 1993. postao ministar vanjskih poslova, nesumnjivo jednog od najvažnijih resora. Sudjelovao je  tada u svim najvažnijim vanjskopolitičkim aktivnostima i izgradnji hrvatske diplomacije u iznimno teškim ratnim vremenima. Uz to, bio je ministar vanjskih poslova do samog kraja Tuđmanovog života. Dakle, da je Tuđman zazirao od njega, Mate Granić zasigurno ne bi obavljao spomenute iznimno važne državne funkcije. Međutim, jasno je da nisu imali iste poglede na sva politička pitanja.

Što se tiče Ive Sanadera, on tada nije spadao u prvi ešalon hrvatske politike i stoga ne vjerujem da je to bilo neko presudno pitanje za predsjednika Tuđmana.

 

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.