POTVRĐUJE LI 'NON PAPER' PONOVNU PODJELU BiH? Dr. Granić; Janšini prijedlozi nisu prihvatljivi hrvatskom narodu u BiH; Latinović: O BiH uvijek odlučuju oni koji o njoj najmanje znaju

''Non paper'' podigao je veliku buru u javnosti, posebice zato što eksplicitno zagovara prekrajanje granica, kao krajnje opasnu metodu.

Stoga smo razgovarali s doc. dr. sc. Ivicom Granićem, inače po struci povjesničarom, izmijenivši mišljenja zajedno s autoricom teksta, također dipl. povjesničarkom..

''Tajni dokument više nije tajan. Objelodanjeni su praktično svi važniji navodi takozvanog slovenskog 'non papera', kojim bi se tobože konačno i zauvijek riješile granica na Balkanu. Detalji su objavljeni u četvrtak, dokument je zamišljen kao promjena teritorija po, uvjetno rečeno, već postojećim granicama, koje su ili službene ili postoje u službenim dokumentima.

Autor dokumenta, slovenski političar Janez Janša, kaže kako je cilj dokumenta zapravo stvaranje dvije velike države, Velike Srbije i Velike Albanije, te kako bi konačno bilo riješeno hrvatskog nacionalno pitanje u Bosni i Hercegovini.

Po toj zamisli, Republika Srbija bila bi sastavljena od svog sadašnjeg teritorija, bez Kosova, ali s cijelom Republikom Srpskom, što zapravo znači kako bi se granice Srbije pružale sve do Banje Luke, a da bi najzapadnija točka bila obala rijeke Une. Na taj bi način Republika Srbija prvi puta u svojoj povijesti prešla rijeku Drinu, koja je ne samo državna ili nacionalna, nego i civilizacijska razdjelnica'', kažu Granić i Latinović.

Velika autonomija Kosova

''Zajednica srpskih općina na Kosovu, po ovom planu, formalno ne bi pripadala Srbiji, ali bi imala veliku autonomiju.

Spomenutim dokumentom je definirana i granica (velike) Republike Albanije, Albanija plus Kosovo, sa svojim sadašnjim teritorijima, ujedinili bi se i činili bi jednu državu – Albaniju. Ta novonastala Albanija prostirala bi se sve do južnog dijela Kosovske Mitrovice. Dijelovi Kosova u kojima žive Srbi, takozvana Zajednica srpskih općina, imala bi određenu autonomiju poput recimo Južnog Tirola'', objašnjava Latinović.

A dr. Granić dodaje:

''Ono što je najviše zainteresiralo hrvatsku javnost jest činjenica kako bi se, po zamislima autora, predloženim rješenjima bili riješeni i hrvatski nacionalni nteresi ili problemi unutar Bosne i Hercegovine.

Kako se navodi, županije s većinskim hrvatskim stanovništvom, pretežno u Zapadnoj Hercegovini, činile bi posebnu cjelinu, a za njihovu dalju sudbinu predložene su dvije opcije. Prva predviđa potpuno pripajanje ovih županija Hrvatskoj, a druga formalni ostanak u BiH, uz potpunu autonomiju i okretanje Hrvatskoj poput statusa Južnog Tirola, koji je, kako rekosmo, predviđen i za srpske općine na Kosovu. Bosnu i Hercegovinu činili bi kantoni s pretežno bošnjačkim stanovništvom, koji bi preuzeli potpunu odgovornost za svoju državu.

Dokument je neprihvatljiv hrvatskom narodu u BiH

Potpuno je jasno da je ovaj dokument, to jest prijedlozi koje iznosi Janez Janša, nisu niti mogu biti prihvatljivi hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini, a niti Hrvatima koji žive unutar granica Republike Hrvatske. Jer je hrvatski narod jedan i nedjeljiv, a temeljni intersi hrvatskog naroda jedinstveni su, bez obzira gdje žive pripadnici hrvatskog naroda'', ustvrđuje dr. Ivica Granić.

Autorica Latinović slaže se s kolegom i dodaje:

''Problem Bosne i Hercegovine, između ostaloga, leži u činjenici što su o njoj praktički cijelu povijest, odlučivali oni koji su o njoj malo, ili praktički nimalo, znali''.

Dr. Granić nadopunjuje:

''Primjerice, kada govorimo o interesima hrvatskog naroda unutar BiH, Janez Janša u svome se dokumentu nije zapitao što će biti s Hrvatima koji žive, odnosno koji bi ostali živjeti na teritoriju te buduće BiH, koju bi praktički u osamdeset postotnom obimu naseljavali Bošnjaci Muslimani, što će biti sa njihovim temeljnim pravima i interesima, ako znamo da su do sada u praktički onim općinama gdje su Bošnjaci većina, Hrvati de facto nestali.

Bošnjačka hegemonistička politika

Kada bi kojim slučajem ovaj dokument prošao na političkoj razini, na terenu bi to značilo nestanak, ili u najmanju ruku veliku neizvjesnost, Hrvata s područja Kaknja, Busovače, Kiseljaka, Viteza, Kraljeve Sutjeske, Sarajeva, Zenice,  Bugojna, Travnika i tako dalje, ako ih je u tim područjima još uvijek nešto i ostalo.

Jasno je kako Hrvati koji žive na području Zapadne Hercegovine to nikada neće prihvatiti, jer bi to, na vrlo eksplicitan način značilo kako su Hrvati Hercegovine digli ruke od bosanskih Hrvata. Ako se zna, a Hrvati znaju, da bošnjačka hegemonistička politika službenog Sarajeva već dulje vrijeme pokušava zabiti klin između bosanskih i hercegovačkih Hrvata raznoraznim smicalicama, poput recimo bošnjačkim glasovima ustoličenog notornog Komšića, onda je posve jasno da ovaj dokument neće proći niti je prihvatljiv hrvatskom nacionalnom korpus, s bilo koju stranu granice''.

Albanski 'non paper'

Latinović smatra sljedeće:

''Realno govoreći, ovaj dokument najviše odgovara interesima albanskog naroda u cjelini, on definitivno legalizira, zaokružuje i legitimira sve težnje i zahtjeve Albanaca s obje strane granice. Čak dapače, slovenski 'non paper' kolokvijalno bi se mogao, obzirom na njegove prijedloge koji se tiču Kosova i Albanije, mogao nazvati i 'albanski non paper'.

Također i Srbi bi mogli blagonaklono gledati na ovaj prijedlog, jer gubitak Kosova praktički kompenziraju, anuliraju i nadoknađuju dobitkom de facto polovice bosansko hercegovačkog teritorija, te konačno kao država prelaze preko mitske granice na Drini. Upravo takvu politiku zagovara sadašnji predsjedatelj Predsjedništva BiH, Milorad Dodik, koji je najavio kako će se uporno zalagati za tzv. mirni razlaz. No, podsjetimo da upravo Dodik periodično svako malo prijeti raspadom BiH, praktički zazivajući rat'', kaže Latinović.

Dr. Ivica Granić vraća se na problematiku Hrvata u BiH.

''Najmanje interesa, ako ga uopće i imaju, za prihvaćanje ovoga dokumenta imaju Hrvati. No, ako ništa drugo, dokument je pred europsku javnost konačno stavio pitanje nemogućnosti održanja i opstojnosti Bosne i Hercegovine, temeljene na ustavu koji se zove Daytonski sporazum, na što Hrvati Bosne i Hercegovine upozoravaju već petnaestak godina.

Odlaskom međunarodnih snaga došlo bi do još krvavijega rata

S druge strane, nije nikakvo čudo kako do reakcije službene Europe, po ovom pitanju, nikada nije došlo, ako znamo da je čak i bivši hrvatski predsjednik, Stipe Mesić, praktički stao na stranu službenog Sarajeva, odnosno na stranu velikobošnjačke hegemonističke politike, čime je de facto zabio nož u leđa hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini.

Onome tko prati događanja u Bosni i Hercegovini, i ne samo unutar zadnjih tridesetak godina, jasno je kako ovakva Bosna i Hercegovina nije moguća, njezina je budućnost krajnje neizvjesna, a eventualnim odlaskom međunarodnih snaga praktički bi došlo do rata, možda još i goreg i još krvavijeg od prethodnoga.

Razlaz ili konačan raspad bivše jugoslavenske državne zajednice nije, kako su mnogi mislili,  završen. On će biti završen tek kada bude završeno i posljednje poglavlje međunacionalme krize naroda bivše SFRJ baš tamo gdje je sve  počelo, a to je upravo BiH.

Nije moguće srušiti (veliku) SFR Jugoslaviju, a unutar nje ostavi malu Jugoslaviju, odnosno Bosnu i Hercegovinu, temeljenu na principima koji su doveli do raspada bivše jugoslavenske državne zajednice. Ako se nešto nekoliko puta pokazalo nemogućim, lošim, promašenim, zbog čega onda na istim principima inzistirati i dalje. Međunacionalni eksperimenti zajedničkog života na ovim područjima nikada nisu prolazili, čak dapače, svi narodi su uvijek težili svojim samostalnim državama'', kaže Granić.

'Nacionalna tigrova koža'

Zatim nastavlja:

''S druge strane valja respektirati velike specifičnosti i posebnosti Bosne i Hercegovine. Prije svega tu se misli na teritorijalnu izmješanost stanovništva, odnosno, (među) nacionalnu 'tigrovu kožu'. Promatračima i analitičarima odavno je jasno kako raspad, ili nestanak Bosne i Hercegovine nikako nije moguć mirnim putem, ali niti ratom.

Isto tako, nije moguće ni da ona funkcionira kao unitarna država, na čemu godinama inzistira službeno Sarajevo, pričajući priče o nekakvoj građanskoj Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina nije, niti može biti, građanska nego je to država tri samostalna, suverena i jednako pravna naroda.

Vrlo je važno znati kako Bosna i Hercegovina svoju budućnost mora tražiti u pregovorima, a nikako u konfliktima, nadglasavanjima, majoriziranju manjeg naroda i tako dalje, a posebno ne ratom. To bi bila velika katastrofa. Naime, nedvojbena je činjenica kako niti jedna strana u BiH nije toliko nadmoćna da bi vojno porazila druge, niti je toliko kulturno superiorna da bi ih asimilirala na miran način.

U ovoj situaciji jedina opcija je postojeće probleme riješiti dogovorima, i to po princiopu da sve tri strane u BiH, odgovorno i u dobroj vjeri, pristupe izmjenama Izbornoga zakona, koje će omogućiti svakom konstitutivnom narodu da izabere svoje legitimne političke predstavnike u institucije ustavom za to predviđene. BiH može biti funkcionalna i opstati samo kao konsenzus tri njene etničke nacije, odnosno kao konsocijacijska demokracija, kao višenacionalna federacija, na kojim načelima je u Daytonu dogovorena, ali nikada nije zaživjela.

Daytonski sporazum naravno nije idealan, njega se može i treba mijenjati. Međutim, svaka promjena, pa da je riječ i o zarezu, mora biti rezultat dogovora legitimnih predstavnika tri konstitutivna naroda'', upozorava dr. Ivica Granić.

I što dalje?

''Prijedlozi izmjena Izbornoga zakona što su ih iznijele hrvatske stranke okupljene oko HNS-a zapravo predstavljaju pokušaj da se doprinese stabilnosti i funkcionalnosti BiH.

Isto tako Bosna i Hercegovina naslonjena je na Republiku Hrvatsku i njezin euroatlantski put također će ići preko Hrvatske, koja mora biti iskreni zagovaratelj tih aspiracija i nastojanja, te joj u tome mora pomoći, baš onako kako je u Sarajevu nedavno kazao hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman''.

Hrvatska i BiH upućene su jedna na drugu, kako god bilo

Na kraju Granić i Latinović zajednički zaključuju:

''Dakle, Republika Hrvatska mora biti i ostati prijatelj BiH, uvijek joj mora biti spremna pomoći na svaki način, kako bi bila očuvana stabilnost te zemlje i ubrzano njeno približavanje euroatlantskim integracijama. Jer je jedino na taj način moguće ostvariti cjelovitost BiH, ali i jednakopravnost njena tri konstitutivna naroda i želju da se svi građani u njoj dobro osjećaju, što do sada nije bio slučaj.

Jer, htjeli to neki ili ne, BiH i Hrvatska kao države upućene su jedna na drugu''.