Potez koji Milanović 'ne može oprostiti' Turudiću: Evo što je učinio da ga je tako naljutio

Ponukani izjavom Turudića odlučili smo se prisjetiti cijele kronologije slučaja Perković-Mustač, slučaja koji je duboko podijelio našu domovinu.  Podsjetimo, bivši pripadnici jugoslavenske tajne službe Josip Perković i Zdravko Mustač na sudu u Muenchenu 2016. godine proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj 1983. i osuđeni na doživotne zatvorske kazne.

Bivši direktor u naftnoj kompaniji INA i prebjeg iz socijalističke Jugoslavije Đureković brutalno je smaknut hicima iz pištolja te udarcima sjekirom 1983. u Wolfratshausenu, tridesetak kilometara od Muchena. Ubijen je u improviziranoj tiskari smještenoj u garaži drugog hrvatskog emigranta, Krunoslava Pratesa, koji je istovremeno uređivao iseljenički tisak i informirao UDBA-u. Četvrt stoljeća nakon atentata Prates je osuđen na doživotnu kaznu zatvora zbog pomaganja u ubojstvu, a tijekom suđenja su isplivala i imena UDBA-inog špijuna Perkovića i njegova šefa Mustača, koji će zajedno sjesti na optuženičku klupu.

No, o mogućem suđenju hrvatskim špijunima u Njemačkoj govorilo se godinama, još od vremena kada je Perković, kao bivši dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS), poznatije pod starom kraticom UDBA, postao jedan od šefova hrvatskih tajnih službi u suverenoj i samostalnoj Hrvatskoj. Perković je inače rođen 1945. u Ličkom Novom Selu, kao diplomirani ekonomist, 1970. zaposlio u SDS-u. Prva mu je zadaća bila kontrola stranih studenata, no ubrzo se počeo baviti "neprijateljskom emigracijom".

FOTO: Boris Šćitar/Večernji list/PIXSELL

Jednom špijun, uvijek špijun

U Zagreb se preselio 1979. kada je unaprijeđen u šefa II. odjela republičkog SDS-a, a 1986. postao pomoćnik ministra unutarnjih poslova tadašnje SR Hrvatske i šef hrvatskog SDS-a. Uspostavom nove vlasti 1990. postaje podtajnik za državnu sigurnost u MUP-u, a godinu kasnije pomoćnik ministra obrane postaje pomoćnik ministra obrane zadužen za formiranje vojne obavještajne službe. Zbog optužbi da je umiješan u ubojstvo Brune Bušića 1992. je umirovljen, no godinu kasnije je rehabilitiran i postavljen za savjetnika ministra obrane Gojka Šuška. Savjetnikom ravnatelja Hrvatske izvještajne službe Miroslava Tuđmana imenovan je 1996. da bi 1998. ponovno bio umirovljen.

Mustač je pak rođen 1942. u Zagrebu, a nakon završenoga studija ekonomije počeo je 1964. raditi u zagrebačkom centru SDS-a. Od 1979. do 1982. bio je načelnik toga centra, a od 1982. do 1986. zamjenik republičkog sekretara za unutrašnje poslove, odnosno bio je načelnik SDS-a u Hrvatskoj. Političko vodstvo SR Hrvatske po ključu je 1986. Mustača predložilo za novoga šefa saveznoga SDB-a u Beogradu koji je na tome mjestu ostao do početka 1991. godine.

Nakon povratka u Zagreb, imenovan je zamjenikom predstojnika Ureda za zaštitu ustavnog poretka (UZUP) koji je vodio Josip Manolić. Mustač je bio i zamjenik predsjednika Kriznog stožera Republike Hrvatske. Nakon ukidanja UZUP-a bio je neko vrijeme savjetnik Hrvoja Šarinića, koji je tada bio predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost (UNS).

FOTO: Boris Šćitar/Večernji list/PIXSELL

'U svezi s ubojstvom Stjepana Đurekovića...'

Prvi dokument kojim je Njemačka nagovijestila kazneni progon Perkovića i Mustača bila je nepravomoćna presuda Pratesu Višeg zemaljskog suda u Muchenu iz 2008., a godinu kasnije uslijedila je tjeralica saveznog kriminalističkog ureda (Bundeskriminalamt – BKA).  "U svezi s ubojstvom Stjepana Đurekovića 28. srpnja 1983. u bavarskom gradu Wolfratshausenu njemačka istražna tijela međunarodnim nalogom za uhićenje tragaju za Zdravkom Mustačem, Ivanom Lasićem, Josipom Perkovićem i Borisom Brnelićem", objavljeno je na internetskim stranicama BKA.

U obrazloženju tjeralice navodi se da su traženi bili djelatnici državnih sigurnosnih služba bivših Socijalističkih Republika Hrvatske i Bosne i Hercegovine te tajne službe Saveza komunista Jugoslavije. Navodi se da je traženi Boris Brnelić djelovao kao tajni agent riječke podružnice Službe državne sigurnosti. Perković je, osim za umiješanost u ubojstvo Stjepana Đurekovića, osumnjičen da je, zajedno s još jednim djelatnikom tajne službe, u studenom 1977. pokušao "jednog Hrvata" pridobiti za ubojstvo "dvojice hrvatskih emigranata".

Njemački Vrhovni savezni sud u Karlsruheu odbacio je zahtjev Krunoslava Pratesa za revizijom procesa čime je presuda iz 2008. postala pravomoćna. Sud u Muenchenu utvrdio je da je Prates upravo Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru. Perković je tada, kako se obrazlaže u presudi iz 2008. kojom je Prates osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu, te ključeve predao nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži i usmrtile hicima iz vatrenog oružja i udarcima u glavu. Kao krunski svjedok u procesu protiv Pratesa pojavio se također bivši djelatnik SDS-a Vinko Sindičić koji je, međutim, kasnije povukao svoj iskaz.

FOTO: Boris Šćitar/PIXSELL

Karamarko vs. Josipović vs. Milanović

U lipnju 2013. godine tadašnji šef HDZ-a Tomislav Karamarko demantirao je da do  europskog uhidbenog naloga za bivšeg dužnosnika jugoslavenskih i hrvatskih tajnih službi Josipa Perkovića nije došlo zato što je on svojevremeno bio bliski suradnik Franje Tuđmana i Gojka Šuška, već zbog drugih razloga. Samo dan kasnije, saborski Odbor za zakonodavstvo je bez veće rasprave i spominjanja "slučaja Perković" jednoglasno podupro prijedlog izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije, po kojem će Hrvatska od 1. srpnja (iste godine) europski uhidbeni nalog primjenjivati na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. godine. Dan kasnije prijedlog je većinom glasova, ali uz protivljenje HDZ-a, podupro i Odbor za pravosuđe.

Komentirajući situaciju u Saboru, tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović rekao je da se čak i uz neograničenu primjenu jedinstvenog europskog uhidbenog naloga Perkovića ne bi se moglo izručiti Njemačkoj te da se cijela priča pogrešno stavlja u kontekst jednog čovjeka.
Nakon što je tadašnji premijer Zoran Milanović prozvao DORH zbog neprocesuiranja Josipa Perkovića u razdoblju od 2005. do 2013. DORH je kao neutemeljene odbacio tvrdnje da nije surađivalo s nadležnim tužiteljima u Njemačkoj i da je štitio Perkovića te istaknulo kako je, naprotiv, potpuno i transparentno surađivao s njemačkom stranom.

Podsjetili su i da su pokretanje postupka protiv Perkovića odbacili još 1997. kada još nije nastupila zastara. U kronologiji svojih postupanja DORH je naveo da su dvije kaznene prijave protiv Perkovića bile odbačene 1997. i 1999. te da je 2005. od njemačke strane došao zahtjev za međunarodnom pravnom pomoći nakon čega je s Njemačkom razmijenjena sva tražena dokumentacija. Tvrdili su da je i tada odlučeno da nema osnova za drukčiju odluku od prijašnjih.

FOTO:  HINA/Lana Slivar Dominić

'Lex Perković'

Njemački Savezni ured za borbu protiv kriminala 26. lipnja 2013. ponovno je objavio tjeralicu za Perkovićem, koja neko vrijeme nije bila na njihovim službenim stranicama. U tjeralici je navedeno da je Perković, koji se služi i imenom Tomo Novaković, "uz njegove službene djelatnosti u bivšoj SDS SRH (Služba državne sigurnosti Socijalističke Republike Hrvatske)" radio i "u tajnoj službi Saveza komunista Jugoslavije".

Nakon toga, 28 lipnja iste godine, Sabor je donio zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s članicama EU, kolokvijalno zvanim "lex Perković", kojim je onemogućio primjenu europskog uhidbenog naloga na zločine počinje prije kolovoza 2002. U glasovanju nisu sudjelovali zastupnici HDZ-a, koji su napustili sabornicu, obrazlažući da "ne žele sudjelovati u takvom udaru na vladavinu prava". Za zakon je glasovalo 78 zastupnika, a šest oporbenih je bilo protiv.

Nakon donošenja lex Perkovića uslijedilo je međusobno prepucavanje tadašnjeg ministra pravosuđa Orsata Miljevića (sada predstojnika ureda predsjednika Milanovića) te njemačkih i europskih dužnosnika. U rujnu je Europska komisija žestoko zaprijetila Hrvatskoj te najavila mogućnost uvođenja sankcija protiv Hrvatske zbog kršenja Europskog uhidbenog naloga, zbog čega je oporba žestoko napala Vladu iz koje ponavljaju da su iznenađeni mogućim sankcijama koje bi mogle imati ozbiljne političke i financijske štete za Hrvatsku.

FOTO: HINA/Edvard Šušak

Uhićenje u Zagrebu i Svetoj Nedelji 

Tadašnji premijer Milanović i predsjednik Europske komisije (EK) Jose Manuel Barroso telefonski su razgovarali o sporu nastalom oko primjene europskog uhidbenog naloga, odnosno slučaju "lex Perković", dok je hrvatska vlada u međuvremenu uputila i ''non-paper'' u kojem se žali na odnos prema Hrvatskoj i tvrdi da za sankcije nema razloga, jer namjerava ispuniti sve obveze iz europskog uhidbenog naloga.

U listopadu 2013. godine Hrvatski sabor je s 83 glasa za, 28 protiv i osam suzdržanih, na prijedlog Vlade izmijenio Zakon o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s EU-om, tzv. "lex Perković". Tim je izmjenama izbrisano ograničenje primjene europskog uhidbenog naloga na kaznena djela počinjena nakon 7. kolovoza 2002. Te izmjene dovele su do uhićenja Perkovića i Mustača 1. siječnja 2014. godine.

Perković je uhićen u Zagrebu, a Mustač u Svetoj Nedelji. Obojica su se pred tužiteljstvom usprotivila izručenju, nakon čega im je sud odredio istražni zatvor. Ustvrdili su i da su žrtve neistinitog iskaza UDBA-ina operativca Vinka Sindičića, kojega su u međuvremenu tužili za lažno svjedočenje. Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo kazao je da se njegov branjenik protivi izručenju jer postupak u Njemačkoj ne ocjenjuje kao "fer suđenje" te smatra da je u slučaju Đurekovićeva ubojstva nastupila apsolutna zastara.

FOTO: HINA/MUP

Potez koji Milanović 'neće zaboraviti' Turudiću

Također, podsjetio je da u tom slučaju postoje dva rješenja o odbacivanju kaznene prijave koje je donijelo hrvatsko Državno odvjetništvo te da se Perkovića ne tereti za organiziranje, već samo za pomoć u Đurekovićevu ubojstvu. I Perković i Mustač brzo su pušteni iz istražnog zatvora uz "mjere opreza". Te "mjere opreza" uključivale su zalog da neće napustiti RH te predaju svih osobnih dokumenta. U siječnju 2014. zagrebački Županijski sud odlučio je udovoljiti njemačkom zahtjevu za Perkovićevim izručenjem, a njegov odvjetnik Anto Nobilo najavio je da će žalbu na tu odluku uputiti Vrhovnom sudu jer smatra da je nastupila zastara. Međutim, Županijski sud u Velikoj Gorici odbio je izručenje Zdravka Mustača, zaključivši da je u tom slučaju nastupila zastara.

Samo nekoliko dana nakon presuda, 13. siječnja, Perkovićev odvjetnik podnio je žalbu na odluku zagrebačkog Županijskog suda da se Perkovića izruči Njemačkoj. U opširnoj žalbi Vrhovnom sudu odvjetnik Anto Nobilo ponovio je ranije stavove da je izvanraspravno vijeće izručenje moralo odbiti zbog zastare, ali i da je tijelo pod predsjedanjem suca Ivana Turudića pogriješilo kada je odlučilo neispitivati tzv. dvostruku kažnjivost. Također, u žalbi je ponovio da je hrvatsko državno odvjetništvo dva puta odbacilo kaznene prijave protiv Perkovića zbog Đurekovićeva ubojstva te da on u Njemačkoj ne može očekivati pošteno suđenje.

Vrhovni sud je 21. siječnja 2014. odbio žalbe koje je na odluku o Perkovićevu izručenju podnijela njegova obrana, ali i državno odvjetništvo. Vrhovni sud je naglasio kako je zagrebački Županijski sud pravilno utvrdio da u tom slučaju nije trebao ispitivati načelo dvostruke kažnjivosti pa time ni zastare te da je s razlogom odbacio Perkovićeve tvrdnje da u Njemačkoj ne bi imao pravedno suđenje. Perkovićeva obrana najavila je ustavnu tužbu na odluku Vrhovnoga suda te zahtjev za privremenom mjerom kojom bi se to izručenje odgodilo do pravorijeka Ustavnoga suda.

FOTO: HINA/Edvard Šušak

Izručenje 

Samo tri dana kasnije, 24. siječnja,  Perković je izručen Njemačkoj, čime je završena sedmomjesečna pravno-politička zavrzlama koja je uzburkala i polarizirala hrvatsku političku scenu, aktualizirala neriješena politička ubojstva bivšeg režima, ali i stvorila prijepore u pravosudnim krugovima zbog različitog tumačenja europskog uhidbenog naloga i pitanja zastare. Ustavni sud prethodno je istog dana odbio njegovu ustavnu tužbu, čime su nestale sve pravne zapreke za izručenje.

Dok je Perković već bio u njemačkom zatvoru, Vrhovni sud u ožujku 2014. prihvatio je žalbu obitelji Đureković i ukinuo rješenje Županijskog suda u Velikoj Gorici koji je u siječnju odbio izručiti Mustača Njemačkoj te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Odvjetnik obitelji Đureković Siniša Pavlović takvu je odluku nazvao "velikim korakom za ljudska prava". To je omogućilo da Izvanraspravno vijeće Županijskog suda u Varaždinu odobri Mustačevo izručenje Njemačkoj. Njegova obrana najavila je žalbu na tu odluku, dok je odvjetnik obitelji Đureković izjavio kako vjeruje da će Vrhovni sud potvrditi odluku o izručenju, što se i dogodilo u travnju 2014. kada je Mustač u zagrebačkoj zračnoj luci predan njemačkim vlastima te je u pratnji policajaca otputovao u Muenchen.

U lipnju te godine njemačko tužiteljstvo objavilo da je protiv Perkovića podiglo optužnicu kojom ga terete zbog "planiranja i pripreme" ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića 1983. godine u Wolfratshausenu pored Muchena. Perkovićev njemački odvjetnik rekao da optužnica "nije donijela ništa novog". "U optužnici nema ničeg što se već višestruko nije pojavilo u, uglavnom hrvatskim, medijima", rekao je odvjetnik Peter Wagner.

FOTO:  HINA/Damir Senčar/Lana Slivar Dominić

Krivi za ubojstvo Đurekovića

Njemačko Glavno državno odvjetništvo u Karlsruheu podiglo je pred sudskim vijećem za zaštitu države pri Višem zemaljskom sudu u Muchenu optužnicu protiv Mustača zbog sumnje da je pomagao u ubojstvu Đurekovića. U optužnici se navodi da je Mustač od 1982. do 1985. obnašao funkciju voditelja bivše jugoslavenske tajne službe SDS te mu se predbacuje da je kao nadležna osoba Josipu Perkoviću, protiv kojeg je također krajem svibnja ove godine podignuta optužnica, dao nalog za planiranje i pripremu Đurekovićeva ubojstva.

U rujnu 2014., Viši zemaljski sud u Muchenu prihvatio je optužnicu Glavnog tužiteljstva u Karlsruheu protiv Mustača za sudjelovanje u ubojstvu Đurekovića te donio odluku o spajanju procesa protiv Mustača i prije optuženog Perkovića. Tada je odlučeno i da bi zajednički proces trebao započeti 17. listopada. Sud u Muchenu istodobno je dopustio sudjelovanje Đurekovićeve udovice kao sutužiteljice.

Za postupak je predviđeno 50 ročišta, a presuda je trebala biti donesena krajem travnja 2015. godine. Međutim, suđenje je trajalo sve do 2016., kada su 3. kolovoza Perković i Mustač proglašeni su krivima za pomaganje u ubojstvu Đurekovića i osuđeni na doživotne zatvorske kazne. Sud je presudu obrazložio činjenicom da su obojica obnašali važne funkcije unutar hrvatske Službe državne sigurnosti (SDS) koja je inicirala i provela Đurekovićevu likvidaciju.

FOTO: HINA/Tomislav Pavlek

Hrvatska Ahilova peta

Perković i Mustač su 2019. vraćeni u Hrvatsku na izdržavanje kazne. Županijski sud u Zagrebu je njemačku kaznu doživotnog zatvora za Josipa Perkovića  ''preveo'' u 30-godišnju kaznu prema hrvatskim propisima koju Perković treba odslužiti u domaćem zatvoru. Vrhovni sud je tu kaznu potvrdio i trenutno je u zatvoru u Glini. Iako im je njemački sud izrekao istu kaznu Mustaču je Županijski sud u Velikoj Gorici, koji mu je nadležan po mjestu stanovanja, odredio 40 godina zatvora.

Da je slučaj Perković-Mustač hrvatska Ahilova peta pokazalo je i pokretanje postupak za  pomilovanje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u travnju 2022.  Tada je i skupina generala Hrvatskog generalskog zbora podržala takav zahtjev te su istaknuli da je takva potpora motivirana "velikim doprinosom Josipa Perkovića i Zdravka Mustača u Domovinskom ratu, obrani i stvaranju samostalne Hrvatske". Međutim, iako je zahtjev za pomilovanjem ponovno posvađao predsjednika RH Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića do istoga nije došlo.

Turudić otkrio pozadinu Milanovićevog napada: 'Ne može mi oprostiti događaj iz 2014.'

"Predsjednik samo slijedi stav koji je javno definirao u svojoj kampanji 2019., da akt pomilovanja, znači promjena sudskih odluka, ne smije biti u njegovoj nego u nadležnosti Sabora ili nekog drugog". Milanović je najavio da on to pravo neće konzumirati i tako se ponaša u predsjedničkom mandatu u odnosu na sve molbe za pomilovanje koje je dobio. Ni u čemu se predsjednikov pristup molbi Perkovića i Mustača ne razlikuje od onog prema svim ostalim molbama", rekli su tada iz Ureda predsjednika RH.