Poslodavci kao socijalni slučaj, a slučajna ekonomija i dalje glavna gospodarska grana u Hrvatskoj

Ta rutina, u sadašnjem razdoblju kada se zaraženi novim korona virusom na dnevnoj bazi većinom mjere jednoznamenkastim brojevima, zapravo znači da se ekonomski, socijalni, kulturni, privatni i svaki drugi život treba odvijati tako da se moguće širenje zaraze u tako željenom javnom životu svede na najmanju moguću mjeru pa i epidemiološke preporuke za odvijanje poslovanja onda idu u tom smjeru.

Svjedočili smo proteklih dana brojnim apsurdima s kojima se rad Stožera suočavao pa su morali odgovarati na pitanja poput što ako tenisač kihne u lopticu i hoćemo li stajati u redu za kupanje u moru. Suočavaju se oni i sa sve većim kritikama koje bi se ukratko mogle svesti na to da su preporuke prestroge u odnosu na epidemiološku situaciju u Hrvatskoj, dok su troškovi održavanja higijene ionako već poskupili poslovanje, a svaka dodatna ulaganja, izuzev u maske i dezinfekcijska sredstva koja već dobrano opterećuju poslovne subjekte, dovode do opasnosti od propadanja cijelog niza tvrtki.  

Gospodarstvo temeljeno na uslugama

Da su epidemiolozi podlegli pritisku vidi se već po tome da se prvotno postavljena ograničenja olabavljuju pa će svoje kafiće i ine objekte moći otvoriti i oni bez terasa, a omogućit će se i konzumacija hrane. Od toliko cijenjenoga pleksiglasa ipak se, čini se odustalo, a zagrebački gradonačelnik Milan Bandić je također dao svoj doprinos u korona krizi odobrivši proširenje terasa ugostiteljima na javnim površinama. 

Upravo su, tako se čini, ugostitelji bili među najglasnijima u medijima, ta sila na kojoj leži hrvatsko gospodarstvo. Ako to povežemo s činjenicom da smo manje proizvođačka zemlja, a više 'uslužna', onda se moramo zapitati što je s ostalim djelatnostima iz istoga spektra. Ne brinite, niti jedna djelatnost nije propustila priliku da traži suživot na državnim jaslama. Tu su i mediji, javni bilježnici, odvjetnici, distributeri, tvrtke iz HoReCa kanala, ono malo proizvođača, hotelijeri, privatni iznajmljivači, industrija zabave, prijevozničke tvrtke s posebnim naglaskom na one koji se bave djelatnošću povremenog prijevoza.

Svi oni očekuju da država širom otvori novčanik, ali i granice. Upravo su se ovi potonji, koji najviše zarađuju u turističkoj sezoni od kako kažu, velikom većinom stranih turista, među zadnjima požalili u medijima da će propasti ako im se ne omogući moratorij na leasing za vozila. Izgleda da bi i građani mogli osnovati svoju inicijativu posebno pogođenih korona virusom sa zahtjevom oprosta od plaćanja režija.  

Hrvatska udruga poslodavaca te Glas poduzetnika već tjednima od vlade "traže", "zahtijevaju", "predlažu" i "definiraju" kako smanjiti državne i opće lokalne namete i kako dobiti moratorije na kredite, kada bi se trebao platiti PDV te tko bi sve trebao dobiti pravo na potpore za očuvanje radnih mjesta. I nisu se tu zaustavili već traže da uprava upravlja drugačije te u tom smislu žele primjerice efikasnije pravosuđe, ali i reorganizaciju javne i lokalne samouprave.  

Navodi se da će  bez moratorija na leasinge sigurno trećina od oko 5000 tvrtki koje se bave povremenim prijevozom putnika, a to su charter plovila, taxi brod tvrtke, rent-a-car tvrtke i putničke agencije, propasti, a s njima i dio tvrtki čije se poslovanje oslanja na njih. Kako navode, tu je ukupno riječ o oko 30 tisuća radnika, a ako se nešto ne poduzme, ovaj sektor će pogoditi prava katastrofa. Dodat ću, kao uostalom većinu njih.

Dio njih u turističkom sektoru će svakako biti osuđen na propast, jer jednostavno nije realno da u kapitalizmu, u vremenu obilja, toliki broj njih radi i zarađuje isključivo u ljetnim mjesecima, a svu ranjivost ovakvog vida turizma prokazala je upravo ova zdravstvena kriza. S pojavom korona virusa i zbog toga svi nedostaci poslovnih politika izlaze na vidjelo u svojem najekstremnijem obliku pa će čak i tamo, gdje je turistička ponuda prisutna tijekom cijele godine, brojevi biti nemilosrdni.

Kome uzeti, a koga spasiti?

U svakom slučaju, iznenada smo došli od zahtjeva da se država i zahvati države što više smanjuju u privatnom sektoru, vodeće agresivne neoliberalističke ekonomske politike, do toga da privatni sektor sada očekuje od te iste minimalističke države da ga spasi. Nije neočekivano, ali očito ukazuje na nedostatke ideologije koja već desetljećima služi kao mantra kapitalističkog djelovanja. Sindikati bi se mogli sada nasmijati poslodavcima u lice nazvavši ih socijalnim slučajevima. Moglo bi se reći da povijest ima smisao za humor, a tko bi gori taj je doli, kaže narodna poslovica.

Naravno da stvari nisu crno-bijele. Sezona za koju se svi nadamo da će se dogoditi, pa i u nekom krnjem obliku za nas, je par excellance jer na turističkoj sezoni leži hrvatski BDP kao i prihod velikog broja tvrtki. A upravo njima gori pod nogama pa su se s ostatkom gospodarskog sektora uslijed epidemije koja je ekonomiju bacila na koljena, okrenuli vladajućima. Problem je jedino taj što bi se na jesen moglo pokazati da naše gospodarstvo 'koje je puno čvršće dočekalo ovu krizu nego onu 2008.' i nije tako čvrsto.

Već se štedi, svaki ministar u svom resoru, a od rezanja plaća u javnom sektoru očito se odustalo onog trena kad se odlučilo ići u izbore. Hrvatska, treba reći, nije bogata pa se u ovom silnom moru zahtjeva za potporom odluka svodi na to kome uzeti da bi se drugoga spasilo?   

Ekonomisti su se nadali, slično kao i komunikacijski stručnjaci da smo evoluirali pa da nećemo slušati 'rektalne alpiniste' u javnoj riječi, da će vladajući ovu krizu iskoristiti da se krene put utiranja razvoju proizvodnje, ali to se nije dogodilo. Čini se da i dalje ostajemo na slučajnoj ekonomiji. Odličan primjer za to je nagla potražnje za pleksiglasom, kao i loša ponuda voća i povrća u trgovačkim lancima koja je građane barem na kratko za vrijeme karantene okrenula domaćim OPG-ovima.

Apel da Hrvatska nije samodostatna u proizvodnji hrane nikome nije dao snage da se pozabavi ovom gospodarskom granom na izdisaju.

Možda se plaće neće rezati sada, ali na jesen ćemo sigurno gledati taj scenarij, a 2024. slušati kako je vlada uspješno Hrvatsku izvela iz krize. Jer oni sigurno sebi neće rezati plaće, kao što je primjerice učinila slovenska vlada srezavši primanja dužnosnicima za čak 30 posto u sklopu mjera za spas gospodarstva. 

A upravo sada kada bismo se trebali pripremati za jesenski Armagedon, napraviti sve što je u našoj moći da budemo spremni i umanjimo financijski slom koji će nas neminovno unazaditi i osiromašiti. Sabor se raspušta, ide se u parlamentarne izbore u kojima će se raspravljati o pločama, ustašama i partizanima, tko je kome prozvao majku ili oca te se šamarati crvenim krpama. Jasno je da se do jeseni neće donositi nikakve važne odluke po pitanju mjera za spas gospodarstva. Ali važno je očito da možemo popiti kavu u centru grada.