Posljednjeg hrvatskog bana Srbi su optuživali za izdaju: 'Nikad veće sramotne tvorevine'

Iako je Vrhovna komanda, predvođena generalom Dušanom Simovićem, u prvim danima rata tvrdila da može pružiti otpor, ubrzo se pokazalo da takva očekivanja nisu imala uporište u stvarnosti. Vojska se počela raspadati, ponajviše po nacionalnoj osnovi, a zapovjedništvo nije imalo stvarnu kontrolu nad situacijom na terenu. Dodatni udarac jugoslavenskoj stabilnosti zadan je 10. travnja, kada je proglašena Nezavisna Država Hrvatska (NDH).

Taj događaj izazvao je masovna dezerterstva i predaju vojnih postrojbi, osobito hrvatskih. U pokušaju da spriječi potpuni kolaps, Simović je istupio s izjavom o povjerenju u moralnu snagu vojske i naroda, kao i vjeri u prijateljstvo sa Sovjetskim Savezom. Valja napomenuti kako SSSR tada još uvijek nije bio službeno u ratu. No, samo dan kasnije, 13. travnja, njemačke su snage probile posljednju liniju obrane i ušle u Beograd, iz kojeg su članovi vlade u posljednji trenutak pobjegli prema Nikšiću. Tamo ih je zatekla vijest da je kralj Petar II. već napustio zemlju i otputovao u Grčku, što je dodatno izazvalo paniku i međusobna optuživanja u redovima vlade. Pojedini srpski ministri za slom su krivili Hrvate, optužujući ih za izdaju i "nož u leđa". Hrvatski predstavnici, osim Ivana Šubašića, već su ranije napustili vladu, kao i muslimanski predstavnik Džafer Kulenović.

Na sjednici vlade 15. travnja donesena je odluka da Jugoslavija neće formalno kapitulirati kao država, već da će se predaja odnositi isključivo na vojsku, dok će se članovi vlade povući u egzil i osnovati izbjegličku vladu u inozemstvu. Preostali članovi, predvođeni Simovićem, zaputili su se preko Grčke i Jeruzalema u London, ponijevši sa sobom, što je važno za napomenuti, i zlatne rezerve. Dva dana kasnije, general Danilo Kalafatović potpisao je bezuvjetnu kapitulaciju u Beogradu, čime je jugoslavenska vojska službeno poslana u zarobljeništvo. Među vojnicima se proširila priča o izdaji, a poraz je ostao zapamćen po rečenici: "Ni kraćeg rata, ni veće sramotne tvorevine".

Tko je zadnji hrvatski ban?

Ubrzo nakon toga uslijedila je podjela jugoslavenskog teritorija između članica Trojnog pakta – Njemačke, Italije, Mađarske (o čemu je pisao i naš portal), Rumunjske i Bugarske. Jedna od ključnih figura tog burnog razdoblja bio je Ivan Šubašić, posljednji ban na hrvatskom području. Rođen u Vukovoj Gorici kraj Karlovca, po struci pravnik, Šubašić je bio prvi i posljednji ban Banovine Hrvatske – autonomne jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije, osnovane Sporazumom Cvetković–Maček 1939. godine. Međutim, zbog početka Drugog svjetskog rata Banovina nije dugo opstala. Nakon sloma Jugoslavije 1941., Šubašić je napustio zemlju i aktivno sudjelovao u radu izbjegličke vlade sa sjedištem u Londonu.

Unatoč tome što nije bio Srbin, Šubašić je postao čak i predsjednik izbjegličke vlade, što govori o njegovoj političkoj važnosti i diplomatskoj sposobnosti. Posebno su poznati njegovi pregovori s Josipom Brozom Titom o oblikovanju poslijeratne jugoslavenske vlasti. Iako su postignuti određeni dogovori, komunisti su nakon rata ipak preuzeli svu vlast, a Šubašić je politički marginaliziran. Treba istaknuti kako je politički vrh Kraljevine Jugoslavije te saveznici blisko surađivali s četnicima Draže Mihajlovića smatrajući ih jedinom obranom protiv fašizma u ovom dijelu Europe.

Mađari su pripojili dio Hrvatske i to im je zadnji pokušaj: 'Da nam nisu uzeli more...'

Međutim, britanski premijer Winston Churchill prekinuo je suradnju nakon sve češćih izvještaja o zločinačkih pothvatima četnika te se zdušno okrenuo prema Titu i njegovim partizanima što je pomoglo uspostavi Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, poznatije i kao druge Jugoslavije. Ivan Šubašić preminuo je 22. ožujka 1955. godine u Zagrebu, ostavivši iza sebe nasljeđe posljednjeg hrvatskog bana – simbola jedne političke ere koja je završila u vihoru rata i radikalnih promjena.