NISU ZABORAVLJENI

POSLJEDNJE ŽRTVE S OVČARE Priča o Milanu Grejzi

Autor

Tanja Belobrajdić

Nakon posljednje razmjene zarobljenika u Nemetinu 14. kolovoza 1992. godine, te izlaskom iz zarobljeništva, između ostalih, i branitelja koji je svoj život spasio bijegom s kamiona kojim je vožen na egzekuciju, prvi put je na vidjelo počela izlaziti istina o strašnom ratnom zločinu na Ovčari.

08.02.2019. u 21:37
Ispiši članak

Toga je dana, po načelu svi za sve, iz srbijanskih logora oslobođeno 714 hrvatskih branitelja i civila. Toga se dana, po prvi put počela gasiti nada onih koji su obilazeći pristigle autobuse uzalud, u gomili mršavih i ispijenih lica, tražili lica svojih sinova, muževa, braće i očeva.

Jedna od njih bila je i Sandra Grejza, koja je čekala i tražila supruga Milana. Njihov obiteljski prijatelj Zdenko N., preživjeli s Ovčare, zagrlio ju je i kroz plač joj rekao: "Nema ih više...Nema nikoga... Sve su ih pobili...".

Milan Grejza rođen je 27. lipnja 1959. godine u Vukovaru, kao prvo dijete Ljubice rođ. Miličević i Mate Grejze. Pohađao je osnovnu školu Stjepan Supanc, današnja Osnovna škola Antuna Bauera, a potom odlazi u Zagreb u Srednju školu za unutarnje poslove, današnju Policijsku akademiju. Nakon što je godinu dana službovao u Metkoviću, Milan se vratio u Vukovar, 1986. godine oženio je Sandru Marušić koja im je tri godine kasnije rodila sina Nikolu, te završio Višu policijsku školu. Milana, za prijatelje, Miću Grejzu, ratna događanja zatiču na mjestu zapovjednika prometne policije u Vukovaru, a po riječima nekadašnjih kolega, napose onih kojima je bio nadređen, takvog zapovjednika bilo je lako poštivati i slijediti i u mirnodopskim i u ratnim uvjetima: "Milan Grejza je bio zapovjednik koji je išao naprijed, ispred svojih ljudi, koji je posebnu pozornost poklanjao brizi za podređene i zato je imao naše poštovanje. Mnogi od nas su se nakon akcije na Domu tehnike u Borovu naselju, vidjevši kakav je vođa, upravo zbog njega javili dragovoljno kako bi s njim otišli na položaj na Mitnici kojim je zapovijedao". Jedan od onih koji su s njim bili i u Borovu naselju i na Mitnici, umirovljeni policajac Marko Prgomet, dodat će: "Pravi profesionalac oprezan ali hrabar i odlučan, bio je naš Mićo. Takve ljude ne možeš zaboraviti jer su duboko urezani u naše sjećanje. Često mi padne na pamet taj dobri, dobri čovjek iznad svega".

Milan Grejza ranjen je dva puta, prvi put u prvoj polovici rujna, a potom i u listopadu.

Kada je slomljena obrana grada, iako su ga suborci zvali da ide s njima u proboj, odbio je, smatrajući kako će im zbog ranjavanja i teškog hoda biti smetnja pri kretanju i nije želio da ih zbog toga dovede u bilo kakvu opasnost. Kolika je veličina te njegove odluke, vidi se i iz onoga što je pri posljednjem razgovoru telefonom, 14. studenoga 1991. godine, rekao supruzi Sandri: Ja živ iz ovoga grada sigurno neću izaći.

Naime, već preko motorole mogao je čuti poruke dojučerašnjih radnih kolega koji su preko noći prestali dolaziti na posao, te su se pridružili agresorskoj vojsci i paravojnim srpskim formacijama, a u kojima su mu nagovještavali što će mu se dogoditi ako ga uhvate, te između ostaloga, nakon pada dijela Sajmišta 14. rujna 1991. godine, kada su zarobili njegovoga oca Matu, poručili:"Grejza, ubili smo ti staroga!".
Milan je ubijen, a da nije saznao da su mu je otac ipak preživio, te je nakon boravka u logoru u Begejcima, razmijenjen.

Milan Grejza zarobljen je 19. studenoga 1991. godine i odveden iz vukovarske bolnice s ostalim ranjenicima, prvo u krug vukovarske kasarne, gdje su se rezervisti i pripadnici drugih paravojnih jedinica iživljavali nad njima, a potom na stočnu farmu Ovčara, pet kilometara udaljenu od grada.

Dana 15. studenoga 2005., u Beogradu, na suđenju za ratni zločin na Ovčari, jedan od optuženih, Ivica Husnik, koji je promijenio ime u Ivan Atanasijević, izjavit će kako se iz hangara sjeća Milana Grejze, obučenog u traperice i bijelu majicu s kapuljačom, što odgovara opisu kojeg su dali svjedoci iz bolnice, a koji su Milana vidjeli prije zarobljavanja. Izjavit će kako ga je vidio i po povratku "s rupe", gdje je prisustvovao strijeljanju prethodne grupe zatvorenika, ponovo u hangaru, među posljednjih desetak zarobljenika koji su ostavljeni za kraj. Izjavit će kako ga je dobro zapamtio "jer je bio dobar s njim, jer su bili gotovo komšije". Izjavit će da je tu vidio i neke druge ljude s kojima je također bio "dobar drugar".

Milan Grejza ubijen je ispred hangara u posljednjoj grupi od desetak zarobljenika, "probranoj" za posebno iživljavanje jer su svi bili nečiji "drugari" i "komšije". Njihova tijela su nakon nekog vremena iz kanala pored hangara izvađena i premještena na drugu lokaciju. Do danas nisu pronađena. Kada je zarobljen i mučki ubijen, Milan Grejza imao je trideset i dvije godine. Njegova majka, sin i supruga i dalje neumorno tragaju za svakom informacijom kako bi dostojno mogli sahraniti njegove posmrtne ostatke.

 

 

*Dana 22. listopada 1992. godine Tadeusz Mazowiecki, posebni izaslanik Komisije za ljudska prava Ujedinjenih naroda, objavio je u svom izvješću da je pronađeno točno mjesto masovne grobnice na Ovčari. Srpska strana to je oštro osporila, a dr. Miodrag Višić, predsjednik tzv. Izvršnog savjeta općine Vukovar u okupiranom Vukovaru, izjavio je kako kategorički odbija tu izjavu Mazowieckog, te da je na Ovčari bio vojni sabirni centar iz kojeg su preživjeli Vukovarci po vlastitoj želji upućivani u Hrvatsku ili Srbiju. Također je izjavio kako u Vukovaru genocid nisu izvršili Srbi nego ustaše.
I u ostalim srpskim medijima u to vrijeme pojavile su se slične vijesti, uz tvrdnju kako je na Ovčari u jame isključivo zatrpavana uginula stoka prikupljena nakon epidemiološke asanacije terena, rugajući se pri tome, da su elitne snage UNPROFOR-a čuvale 30 tisuća životinjskih lešina.

 

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.