Za pokolj u Bleiburgu Josip Broz Tito odgovoran je kazneno: Pavelić moralno, a Britanci i moralno i kazneno

Martina Grahek Ravančić s Hrvatskog instituta za povijest u razgovoru za Večernji list novinaru Žarku Ivkoviću iznijela je niz važnih prosudni o zbivanja 1945. te o karakteru i odgovornosti odgovornih za te ratne zločine.

Naime,Jugoslavenska armija likvidirala je na Križnom putu od 80 do 90 tisuća Hrvata, između 13 i 15 tisuća Slovenaca, te dvije do tri tisuće četnika. To nije bio antifašizam niti samo osveta, nego obračun s neprijateljima komunističkog sustava.

Uoči 80. obljetnice bleiburške tragedije i Kržnoga puta treba se prisjetiti svih vojnika, ali i civila koji su u strahu od komunista bježali prema zapadu i na kraju bili izdani i vraćeni Titovim partizanima, koji su potom desecima tisuća ljudi presudili bez suđenja.

FOTO: Screenshot

"Poglavnik Ante Pavelić pokazao se nedorastao zadacima i vremenu u kojem su se našli. Kao da su živjeli u nekoj lažnoj nadi. A i kolika je bila šansa da ih zapadni saveznici prime pod svoje okrilje nakon višegodišnjeg rata na strani Trećeg Reicha? Vrlo mala. Ante Pavelić, osim što se pokazao nedoraslim, otišao je u pratnji najbližih suradnika i obitelji sasvim drugim putem i našao spas u prekooceanskim zemljama. Nije bio na čelu broda koji tone", ističe Grahek Ravančić.

"Povlačenje je zapravo počelo s ulaskom jedinica Jugoslavenske armije u pojedina područja Hrvatske. Vojska i civili povlačili su se iz Dalmacije, Bosne i Hercegovine i drugih krajeva prema Zagrebu, a iz Zagreba krenuli su 7. svibnja 1945. pravcem Zidani Most, Celje, Slovenj Gradec, Dravograd, a onda do Bleiburga. Bleiburg nije bio prvi izbor, nego je izabran zato što je odstupanje u Dravogradu bilo presječeno. Tim putem prošla je većina kolone.

Kad je riječ o broju ljudi u povlačenju, danas sa sigurnošću možemo tvrditi da Oružane snage NDH u svibnju 1945. nisu mogle imati više od 100 tisuća pripadnika. Bio je loš odaziv na mobilizaciju, mnogi su odustajali, pa se ne može govoriti o 200-300 tisuća vojnika. A broj civila vrlo je teško odrediti. Njima nije bilo naređeno da moraju ići, kako se često navodilo u mainstream historiografiji. Većina ljudi odlučila se za povlačenje zbog straha, jer vijesti o ulasku Jugoslavenske armije u pojedina mjesta govorile su o velikim obračunima s ljudima. Prema mojim procjenama, civila je bilo između 60 i 80 tisuća.", pojašnjava znanstvenica.

Riječ je o završnim operacijama za oslobođenje zemlje, koje je jugoslavenska historiografija nazivala konačnim obračunom s neprijateljem. U koloni su i vojska NDH, i srpski i crnogorski četnici, i slovenski domobranci, i velik broj civila – i svi su neprijatelji. Govoreći 27. svibnja u Ljubljani, Josip Broz Tito kaže da je to "ruka pravde", "ruka osvetnica", da će se nakon višegodišnjeg ratovanja vidjeti tko se borio za pravdu, a tko se našao na poraženoj strani. I kaže, da parafraziram, kako nitko od njih neće gledati naša polja i naše cvijeće. Između redaka govori da je obračun uključivao sve one koji svojim djelovanjem u ratu nisu zaslužili biti dio jugoslavenskog društva, dodaje.

Bio je to obračun na nacionalnoj, klasnoj i ideološkoj osnovi, obračun sa svima koji su bili neprijatelji sustava ili bi to mogli biti. U prvim mjesecima nakon Bleiburga događale su se brojne izvansudske likvidacije, 8 posto ljudi ostalo je bez glasačkog prava pred izbore u studenom 1945. te je potpuno jasno da se obračun na Bleiburgu ne može svrstati u antifašizam. Narodnooslobodilački pokret na ovim prostorima nije bio isključivo antifašistički, likvidacija tolikog broja ljudi ne može se okarakterizirati kao antifašizam. Da se razumijemo, u koloni je bilo puno zločinaca koji bi pred svakim sudom bili proglašeni krivima, no problem je u tome što nikome od njih nije dokazana ni nevinost ni krivnja, naglašava znanstvenica.

Likvidacije su provođene pod okriljem Ozne i KNOJ-a, čije jedinice nisu djelovale bez političkih direktiva. Tolika količina likvidacija ne može se provesti bez suglasnosti najvišega vojnog i političkog vrha. Pogotovo kad znamo kako su ta vlast i taj sustav u nastajanju funkcionirali i tko su im bili uzori, zaključuje.

Britanci su bili svjesni da će velik broj tih ljudi nakon predaje jugoslavenskim partizanima biti ubijen, nije to njima bila novost, ali Tita su, iako im je u mnogim stvarima bio mrzak, poštovali kao saveznika.

Kad je došla vijest o predaji, među okupljenim mnoštvom zavladao je očaj i svakome je ostavljeno da bira što će učiniti. Netko bježi, a netko se mirno predaje.

A izručenja u režiji Britanaca sasvim su drugi element Bleiburga. Riječ je o naknadnim izručenjima ljudi koji su uspjeli izbjeći okruženje JA i doći u savezničke logore u Austriji. Britanska vojska govorila im je da ih šalju u Italiju, gdje će biti obučeni za pružanje otpora komunizmu, pa su vrlo spremno ulazili u vagone. Najprije su izručeni Hrvati, potom Slovenci i Srbi, i ti prvi vagoni odlazili su bez ikakva otpora. Ta izručenja iz savezničkih logora trajala su do početka lipnja 1945. godine.

"Josip Broz Tito svakako je odgovoran za zločine nad civilima i zarobljenicima počinjene u svibnju 1945. godine. Njegova je odgovornost zapovjedna, jer zločini se nisu događali bez njegova znanja, te bi on pred svakim sudom bio osuđen.

Posljednji tajni dokumenti američke CIA-e otkrivaju kako je Josip Broz bio u stvari sovjetski agent

Odgovornost Ante Pavelića, na žalost, više je moralna nego kaznena, jer time što je poveo mnoštvo nije prekršio zakone. Britanci su odgovorni i kazneno i moralno", zaključuje Martina Grahek Ravančić u razgovoru s Žarkom Ivkovićem za Večernji list.