Pokazatelj političkog položaja Hrvatske: Ovako izgleda povijest saborovanja u Hrvata

Prvi poznati Sabor sa sačuvanim zapisnikom i zaključcima, održan je u Zagrebu 19. travnja 1273. godine. Tada je utvrđen i njegov naziv, odnosno Opći sabor čitave kraljevine Slavonije. Njegove odluke svojim pečatom potkrepljivao je ban. Na Saboru su donesene odredbe o sudovanju, dizanju općeg ustanka u obrani zemlje, porezima i ostalim javnim davanjima. U pogledu državnopravnog stajališta posebno je važan Cetinski sabor iz 1527. godine, na kojem je odlučeno da hrvatskim kraljem bude Ferdinand, predstavnik habsburške dinastije.

Nakon toga, sabor je prerastao u institucionaliziranu skupštinu hrvatskih staleža i redova. U njemu su se rješavala temeljna državnopravna pitanja pa je postao izraz državnosti tadašnje Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Sabore je sazivao ban, a u njegovu radu sudjelovali su staleži i redovi te je djelovao kao svojevrsna jednodomna skupština. Valja spomenuti i Sabor iz 1712. godine kada je donijeta odluka o tome da se nasljedno pravo prenosi i na žensku lozu dinastije, što je u povijesti upamćeno kao Pragmatička sankcija.

Hrvatskim jezikom u Saboru prvi put progovorio je Ivan Kukuljević Sakcinski 1843. godine. Posljednji staleški sabor održan je 1847. te je odlučeno da hrvatski jezik ima postati službenim i to umjesto latinskoga. Nakon revolucionarne 1848. sabor je postao utemeljen na novoj osnovi prema kojoj su zastupnici predstavljali građane, a ne kao i dotad staleže. Ipak, izborni red zadržao je mogućnost da svoje mjesto dobiju i neki plemići, ne bi li se održao parlamentarni kontinuitet. Tijekom toga vremena niz je saborskih govora svjedočilo o nacionalnoj i državnopravnoj svijesti hrvatskoga naroda. 

FOTO: Hrvatski sabor

Sabori iz 1848. i 1861.

Godine 1848. u Sabor su izabrani prvaci hrvatskog narodnog pokreta: Ljudevit Gaj, Ivan Kukuljević Sakcinski, Ljudevit Vukotinović, Ivan Mažuranić i drugi čije je političko, kulturno i prosvjetiteljsko djelovanje dalo snažan doprinos oblikovanju moderne Hrvatske. Taj je saziv donio mnoštvo krucijalnih odluka, poput one o ukidanju kmetstva, zatražio je ujedinjenje Dalmacije i Vojne krajine s Hrvatskom, predložio je poštivanje građanskih sloboda, a potvrdio je i odluku bana Jelačića o prekidu odnosa s Ugarskom. 

Njegov rad prekinuo je Bachov apsolutizam pa je sljedeći saziv bio tek 1861. godine. Činile su ga mnoge ugledne osobe iz javnoga života te je poznat i kao najintelektualniji. Većinska stranka te je godine bila Narodna stranka, a zastupala je ideju federalizacije Habsburške monarhije te otpor Beču uz istovremeno povezivanje s Ugarskom. U skladu s tim donesen je zakon poznat kao član 42. Sabora iz 1861., koji definira odnos s Ugarskom kroz priznanje samostalnosti Hrvatske u poslovima uprave, sudstva, školstva i bogoštovlja. Njegov autor je Ivan Mažuranić.

Tadašnja Stranka prava na čelu s Antom Starčevićem i Eugenom Kvaternikom smatrala je da Hrvatska mora težiti potpunoj samostalnosti uz mogućnost da s ostalim zemljama Monarhije zadrži zajedničkog vladara. Također, valjalo je zauzeti stav o slanju zastupnika u Carevinsko vijeće i priznanju centralističkoga uređenja. Tom je prilikom došlo do mimoilaženja u mišljenjima, čak i u samoj Narodnoj stranci. Na kraju je gotovo jednoglasno prihvaćena odluka da se zastupnici u Carevinsko vijeće ne šalju dok se ne srede odnosi s Ugarskom, a odbijeno je pregovaranje o eventualnim zajedničkim poslovima s Austrijom.

FOTO: Hrvatski sabor

Otvaranje javnosti

Na temelju toga sastavljena je pisana izjava Franji Josipu kojom se odbilo prihvatiti Listopadsku diplomu i Veljački patent,  prosvjedovalo se zbog pokušaja oduzimanja autonomnog zakonodavnog prava Saboru te se branila državna samostalnost Trojedne Kraljevine. Zbog otvorenog otpora austrijskom centralizmu, Sabor je raspušten. Ono što valja napomenuti jest činjenica da su se zastupnici odupirali centralizaciji, smatrajući je pogubnom za hrvatski politički život. No, istodobno nisu uvidjeli da se sprema austrijsko-ugarski dualizam koji je bio još pogubniji.

Jedini hrvatski političar toga vremena koji je predvidio dualizam te je bio na strani centralizacije kao kakvog-takvog štita jest Ivan Mažuranić, kojeg suvremenici nisu razumjeli. No, nakon što je rat s Pruskom oslabio Austriju, Habsburgovci su uvidjeli nužnost političkog povezivanja s Ugarskom. Posljedica toga bio je val nezadovoljstva ostalih naroda u višenacionalnoj državi. Najizrazitije su to osjetili Slaveni u mađarskom dijelu monarhije Hrvati, Slovaci i Poljaci. Također, u tim je trenucima Mažuranić doživio gorku zadovoljštinu te je njegov ugled u političkim krugovima porastao, što je kuliminiralo njegovim stupanjem a bansku čast 1873.

Incident u ovom sazivu Sabora koji je zgrozio javnost: 'Teško je opisati dno na koje smo pali'

Značenje Sabora iz 1861. godine je u zahtjevu za obnovom cjelokupnosti Hrvatske (pripojenje Dalmacije i razvojačenje Vojne krajine) te razvijanju zakonodavne aktivnosti s ciljem izgradnje institucija modernog građanskog društva. Saborskim Poslovnikom iz 1861.  sabor se otvorio javnosti te se uvela obveza tiskanja i čuvanja saborskih zapisnika,  u sabornici je osigurano mjesto za novinske izvjestitelje, a građanima je omogućeno izravno praćenje saborskih rasprava.