PITALI SMO STRUČNJAKE Jesu li napadi na papu Franju pretjerani? 'Papa od nas ne očekuje da budemo predziđe, nego most'

Nakon što je papa Franjo na povratku iz Sjeverne Makedonije, odgovarajući u zrakoplovu na novinarska pitanja, Silviju Tomaševiću iznio svoje viđenje slučaja potencijalne kanonizacije blaženoga kardinala i zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca, reakcije u Hrvatskoj, kako u vjerničkim krugovima, tako i u pojedinim medijima, bile su prilično burne. Na papu su se slile lavine kritika.

Sporne točke Franjina opsežnog odgovora za mnogobrojne zagovornike Stepinčeve kanonizacije nisu se ticale samo statusa blaženoga hrvatskog kardinala, nego i epiteta kojim je papa opisao patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja, nazivajući ga "velikim" i napominjući kako je Irineju i njemu osobno jedino stalo do istine o Alojziju Stepincu. Podsjetimo, do neočekivanih zastoja u procesu kanonizacije došlo je nakon Irinejeve intervencije u Vatikanu putem pisama, a u kojima srpski patrijarh optužuje Stepinca otprilike za isto ono za što su ga na montiranome procesu 1946. godine optužile i komunističke jugoslavenske vlasti.

Iako su brojni znanstveni radovi i knjige hrvatskih i stranih znanstvenika i povjesničara - među kojima se izdvajaju Stepinčev biograf fra Aleksa Benigar te eminentni teolozi i historiografi kao što su Juraj Batelja, Jure Krišto, Ratko Perić, Miroslav Akmadža, Esther Gitman ili Robin Harris - već više puta nepobitno dokazali obmane i manipulacije komunističkih optužbi za Stepinčevu tobožnju "kolaboraciju" s ustaškim režimom, čini se da je dio Srpske pravoslavne crkve posve nekritički preuzeo te optužbe kao istinu koju ne treba propitivati.

Kako, međutim, hrvatski katolički intelektualci komentiraju reakcije u hrvatskoj javnosti?

Politika i politikanstvo

"Rekao bih da su reakcije očekivane", rekao je Darko Pavičić, odgovarajući na na pitanje jesu li reakcije pretjerane. "Naime, javnost već duže vremena osjeća da se nešto događa, to jest da zapinje dovršetak kanonizacije kardinala Stepinca, a nema uvijek pravih informacija zašto je tome tako".

Opisujući širi kontekst problema koji je u javnome životu eskalirao u posljednjih tjedan dana, Pavičić je ukratko podsjetio na recentni historijat problematike vezane uz kanonizaciju Alojzija Stepinca.

"Nakon pisama patrijarha Srpske pravoslavne crkve Irineja u travnju 2014. i lipnju 2015. papi Franji otkrilo se da su ta pisma kočnica. Mnogi su se čudili da jedna Crkva može drugoj Crkvi uvjetovati hoće li nekoga proglasiti svetim, ali je prihvaćena papina odluka o osnivanju Mješovite katoličko-pravoslavne komisije o Stepincu, koja je radila na točno određeni rok od godinu dana od srpnja 2016. do srpnja 2017. I nije pronađen nikakav novi 'krimen' koji bi bacio ljagu na Stepinčevo držanje tijekom rata. No dovršetka kanonizacije i dalje nema, kao što nema niti informacija zašto je tome tako. Papa Franjo govorio je o nečemu novome, no trebao je reći o čemu se radi", mišljenja je Pavičić.

"Hrvatski katolici jako su povezani sa Stepincem i treba za to imati osjećaja", ističe naš sugovornik. "No stekao se dojam kako se u sve umiješala politika, pa makar ona bila zaogrnuta i plaštem ekumenizma, to jest papinom željom da uspostavi što bliže i bolje odnose s pravoslavnim svijetom. Dakle, reakcije su bile burne, jer nam nedostaje informacija. Kada bismo znali što se točno događa, one bi sigurno bile blaže, a Hrvati i dalje ustrajni u strpljivosti i iščekivanju dovršetka kanonizacije. Ovako se stječe dojam da se nešto skriva, manipulira, politizira", drži novinar Večernjeg lista.

"Razumijem količinu emocija kojoj nazočimo jer je osoba Stepinca višeslojni simbol koji za hrvatski narod ima čitav niz značenja - od onog primarnog duhovnog do sasvim jasnog političkog. Mislim, međutim, da stanovita pretjeranost ipak postoji i da bi bilo dobro da se u svemu ovome zapitamo što je nama Stepinac i zašto nam je važan. Kako sam napisao u svojoj nedavnoj kolumni - kanonizacija Stepinca jest duhovni, a ne politički fenomen ili bi za nas Hrvate to trebala biti i vrijeme je da joj kao takvoj pristupimo", ističe pak Goran Andrijanić, i dodaje:

"Moj je dojam da su neke od reakcija na papine izjave vođene isključivo političkim, da ne kažem politikantskim razlozima. Svatko tko vrijeđa papu, pozivajući se pri tome na lik i djelo blaženika koji je, napomenimo, žrtvovao život i za vjernost Hrvata Svetoj Stolici, ne razumije zašto je Stepinac važan Hrvatima. Pri tome bi, naravno, bilo naivno tvrditi da ta politizacija nije na stanoviti način reakcija na procese povezane s kanonizacijom koji su započeti u Vatikanu. Pred tim procesima ne treba zatvarati oči, naravno, ali treba adekvatno odgovoriti na njih".

Da su neke od reakcija u hrvatskoj javnosti bile pretjerane, a neke pak posve degutantne, misli Boris Beck, koji ne smatra da Franjo zanemaruje hrvatske mučenike iz komunističkog razdoblja:

"Što se tiče kardinala Stepinca, njegova je pobožnost u progonima pod komunizmom priznata, a otkad je Franjo papa čak su tri hrvatska svećenika proglašena blaženima zato što su usmrćena za vrijeme komunizma zbog mržnje prema vjeri. To su Serafin Kodić Glasnović, Anton Muzić i Miroslav Bulešić. O njima je javno malo ili nimalo govoreno", naglašava Beck.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca kao imperativ budućnosti

Na pitanje ima li papa previše povjerenja u Srpsku pravoslavnu crkvu, Pavičić odgovara kako je Franjo "čovjek vjere, a to znači i čovjek povjerenja".

"Siguran sam da vjeruje u svoju dobrohotnost, dijalog i otvorenost prema pravoslavlju. Istodobno, mislim da nije naivan. Njegov način ophođenja je južnoamerički i mi u Europi na to nismo naviknuli, pa nas često čude njegovi potezi. S druge strane, zajedništvo katolika i pravoslavaca imperativ je za kršćanstvo u budućnosti, pa kako onda u to ne vjerovati? Radikali u Srpskoj pravoslavnoj crkvi sigurno žele iskoristiti tu papinu dobrohotnost i želju za jedinstvom i obračunati se za neke 'stare račune' s Katoličkom crkvom i kardinalom Stepincem. Tužno je što su izvori tome povijesni falsifikati na kojima je izgrađen mit u dijelu Srpske pravoslavne ckrve o Stepincu, pa tako i o Katoličkoj crkvi. Računa li papa Franjo i s time, to nisam siguran. A trebao bi", kaže Pavičić.

"Papi je očito stalo do toga što Srbi i Srpska pravoslavna Crkva misle o kanonizaciji. Iz našeg hrvatskog gledišta ta zainteresiranost može biti nešto što izaziva ljutnju i to razumijem, posebice kada vidimo kakve laži se o našem blaženiku tamo izgovaraju. Međutim, ono što je potrebno jest da stvari sagledamo iz šire, kršćanske perspektive", smatra Andrijanić.

Kada bi s obje strane vladalo razumijevanje, dobri plodovi mogli bi niknuti i u sferi hrvatsko-srpskih, ali i katoličko-pravoslavnih odnosa.

"Iz te perspektive 'slučaj' blaženog Stepinca mogao bi postati čak i točka od koje kreće istinski katoličko-pravoslavni dijalog na ovim prostorima", govori Andrijanić. "Ova Komisija koju je Papa pokrenuo zasigurno je bila korisna jer je, prema svim informacijama koje imamo, pokazala da Srbi svoju kritiku Stepinca jednostavno ne mogu utemeljiti na konkretnim dokumentima nego na konstrukcijama ove ili one vrste. Ono čemu se trebamo nadati i za što trebamo moliti jest da u Srpskoj pravoslavnoj crkvi sazrije novi narašataj episkopa koji će biti spreman i voljan priznati istinu o Stepincu".

"Hrvati nisu središte svijeta i bilo bi čudno misliti da papa, koji ima na skrbi milijardu i pol članova Crkve, a brine se i za izbjeglice koji to nisu, razbija glavu noću oko naše dnevne politike. Sve postupke, ne samo ovog pape, nego i prethodnih, primjerice Ivana Pavla II., treba razumijevati ne samo unutar brige o Hrvatskoj nego i oko još veće brige za katoličanstvo i kršćanstvo na Balkanu, od Bosne i Hercegovine i Srbije, do Albanije i Makedonije", ističe pak Beck. 

"Papa od Hrvata očekuje aktivniju ulogu u širenju katoličanstva i kršćanstva prema istoku - ne da budu predziđe kršćanstva nego njegov most", dodaje Beck.

Istina je nezaustavljiva

Hoće li se papin postupak onda - budući da je "druga strana" konzultirana, a nije predočila nikakve relevantne prigovore - dugoročno gledano, ispostaviti vizionarskim?

"Vidimo da nas papa Franjo s jedne strane kori zbog nestrpljivosti oko Stepinca, a s druge vrlo brzo daje do znanja da smo mala, ali jaka zemlja sa snažnom predsjednicom države. Očito je da ima uvida i u naš mentalitet i u našu poziciju, pa baš na tim osnovama i gradi svoje vizionarstvo, kako velite. To jest, pronalazi u nama one partnerske kvalitete koje, možda, ni mi sami nismo kadri sami kod sebe primijetiti. I on ih bolje vidi nego mi sami. Valja biti i dalje strpljiv, pa će se pokazati i koliko su sadašnji potezi i vizije bili ispravni. No nama strpljivost često nije vrlina", drži Pavičić, dok Andrijanić naglašava kako je svetost Alojzija Stepinca već potvrđena.

"To je i papa rekao", podsjeća izvršni urednik portala Bitno.net. "Crkva je potvrdila kako je Stepinac pred licem Božjim i kako se možemo moliti za njegov zagovor. Neke interpretacije koje smo mogle čuti ovih dana od nekih dopisnika iz Vatikana kako beatifikacije imaju samo 'lokalni karakter' obične su teološke i duhovne besmislice i više govore o kvalificiranosti tih novinara za posao koji rade nego o bilo čemu drugome. Dakle, daljnji događaji oko kanonizacije to ne mogu niti na koji način tu potvrđenu svetost osporiti. Što se tiče papinog vizionarstva, vrijeme će pokazati, ali svakako mislim da ovo odgađanje može uroditi duhovnim plodovima koje sada možemo tek naslutiti".

Riječ je, zaključuje Andrijanić, o ponovnom upoznavanju s duhovnom baštinom kardinala Stepinca:

"Kako je to dobro primijetio nedavno biskup varaždinski Josip Mrzljak, kroz sve ove rasprave učimo toliko toga o Stepincu, ne samo mi Hrvati nego i cijeli svijet. Istina o Stepincu sve više izlazi na površinu nakon desetljeća indoktrinacije i laži o blaženiku i to je proces koji je nezaustavljiv. Također, kada govorimo o kanonizaciji, onda ulazimo u vremensku dimenziju duhovnog i crkvenog, a tamo vrijedi drugačije poimanje vremena, naročito od onog dnevnopolitičkog poimanja. Ali, istina je nezaustavljiva".