PAVAO RITTER VITEZOVIĆ Čovjek koji je stvarno bio ispred svog vremena, a njegova djela postala su sastavni dio hrvatskog nacionalnog identiteta

Rođen na današnji dan u Senju 1652. godine, Ritter Vitezović značajno je utjecao na Ljudevita Gaja i hrvatske preporoditelje 1830-ih u konačnom oblikovanju hrvatskoga standardnoga jezika i njegova slovopisa.

Rođen je kao sin alsaškoga časnika Antuna Rittera i Senjanke Doroteje Lučkinić. Školovao se u Senju i u zagrebačkoj isusovačkoj gimnaziji, gdje mu je predavao Juraj Habdelić, a 1670. otišao je u Rim, gdje se upoznao s Ivanom Lučićem.

Na njegovo je obrazovanje značajno utjecalo poznanstvo s polihistorom barunom Ivanom Weikhardom Valvasorom, za čije je djelo ''Topografija sadašnje Vojvodine Kranjske'' (1679) izradio bakrorezne vedute gradova i utvrda i čijom se bibliotekom služio za svojega boravka u Wagensbergu (Bogenšperk u Kranjskoj). Međutim, godine 1678. vratio se u Senj, gdje je sudjelovao u pograničnim sukobima s Osmanlijama, a 1683. sudjelovao je u borbama s Osmanlijama u Slavoniji i ugarskoj Podravini.

Također, bio je zastupnik Senja na Saborima u Sopronu, Požunu (Bratislava) i Beču, a od 1684. do 1687. poslanik hrvatskoga bana i staleža na dvoru i pri Ugarskoj dvorskoj kancelariji u Beču.

Za boravka u Beču učio je geografiju. Nositelj je više naslova (zlatni vitez, naslovni podžupan Like i Krbave, dvorski savjetnik, barun). Od 1690. boravio je u Zagrebu, gdje je djelovao na razvoj kulturnoga života.

Bitan događaj u njegovom životu dogodio se 1694. godine kada mu je Sabor povjerio vođenje Zemaljske tiskare u Zagrebu, prve tiskare u banskoj Hrvatskoj, u kojoj je potom tiskao neka od svojih djela.

Nakon sklapanja Karlovačkoga mira (1699.), u službi grofa Luigija Ferdinanda Marsiglija te kao predstavnik hrvatskih staleža sudjelovao je u komisiji za određivanje hrvatsko-osmanske i hrvatsko-mletačke granice. Godine 1710. dobio je u nasljedstvo posjed Šćitarjevo, zbog kojega se zapleo u imovinski spor. Zbog toga se sklonio u Beč, gdje je razvio opsežnu korespondenciju na latinskom, koja se danas čuva u Arhivu HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici te u Hrvatskom državnom arhivu (arhiv Zagrebačke nadbiskupije).

Napisao je veći broj pjesničkih, historiografskih i leksikografskih djela.

Hrvatsku verziju svojega prezimena (njem. Ritter: vitez) prvi je put upotrijebio u svojem prvom pjesničkom djelu na hrvatskom, ''Odiljenje sigetsko'' (Linz, 1684.), a potom i u drugim djelima pisanima hrvatskim jezikom.

Svoje prvo povijesno djelo, pod nazivom ''Traktat o krbavskim knezovima koji bijahu iz roda Gušića'', napisao je 1677., a objavio 1684. u Ljubljani, kojem se, između ostalih, pozivao i na djelo Ivana Lučića.

U Zagrebu je u Zemaljskoj tiskari, koju je iz Vlaške ulice preselio u svoju kuću na Gradecu, prvo tiskao ''Kalendarium aliti miszečnik hervaski za leto 1695.'', a potom niz molitvenika, školskih knjiga i spisa na hrvatskom i latinskom jeziku. Godine 1696. objavio je ondje i vlastito pučko-didaktičko djelo ''Kronika aliti spomen vsega svieta vikov'', u njemu je pokušao dokazati da je Dalmacija dio Hrvatske, a o tome je pisao i u latinskoj spomenici grofu Marsigliju 1699.

Iz toga doba potječe nekoliko Vitezovićevih rukopisnih karata, a najpoznatija je povijesna ''Karta cjelokupnoga Hrvatskoga Kraljevstva'', vezana uz njegovo znamenito djelo ''Oživjela Hrvatska (Croatia rediviva, 1700.)'' u kojem je razradio ideju o tom da su svi Južni Slaveni zapravo Hrvati.

Taj je koncept dodatno proširio u velikom nedovršenom djelu ''O ilirskim žrtvenicima i ognjištima'', dio kojega je objavio u Beču 1701. pod naslovom ''Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova'', objavivši pritom 56 grbova zemalja za koje je smatrao da pripadaju Iliriku.

Pavao Ritter Vitezović autor je i povijesnog spjeva ''Dva stoljeća ucviljene Hrvatske'' tiskane 1703. U spomenutom djelu  opisao je borbe s Osmanlijama na području Vojne krajine u XVI. i XVII. stoljeća. Dok je u neobjavljenom djelu ''Opsjene djela O kraljevstvu Dalmacije i Hrvatske Ivana Lučića'' zastupao je ideju cjelovitosti Hrvatske i kritizirao djelo Ivana Lučića.

Godine 1704. objavio je djelo ''Oslobođeno rodoslovlje sv. Ladislava, kralja Slavonije'', u kojem je pokušao dokazati da kralj Ladislav, osnivač Zagrebačke biskupije, nije Arpadović, već da potječe od hrvatske vladarske dinastije.

U rukopisu je pak  sačuvano i njegovo djelo ''Prikaz povijesti Srbije u osam knjiga'', a 1712. u Trnavi je tiskao djelo ''Zasužnjena Bosna''. Njegova historiografska djela, u kojima ističe temeljnu ideju o poistovjećivanju svih Južnih Slavena s Hrvatima, ostavila su snažnoga traga u hrvatskoj historiografiji predilirskoga doba.

Za razliku od historiografskoga rada, Vitezovićev leksikografski rad manjim je dijelom sačuvan. Najznačajnije mu je leksikografsko djelo rukopisni rječnik ''Lexicon Latino-Illyricum'' (hrvatsko-latinski dio je izgubljen), međutim preslika je objavljena 2000., a prvo kritičko izdanje 2010.

Značajno je napomenuti kako je pisao latinskim i hrvatskim jezikom, prvo rodnom čakavštinom, ali prihvaćajući poslije kajkavštinu i štokavštinu. Imao je potpuno jasnu tronarječnu koncepciju općehrvatskoga književnog jezika, s dotad najboljim latiničnim slovopisom temeljenim na jednoslovima. Po svojim slovopisnim rješenjima i po shvaćanju književnoga jezika umnogome je utjecao na Ljudevita Gaja i hrvatske preporoditelje 1830-ih u konačnom oblikovanju hrvatskoga standardnoga jezika i njegova slovopisa.

Stoga se zasigurno može zaključiti kako je Pavao Ritter Vitezović, sin alkarskog časnika, bio ''čovjek ispred svoga vremena'', jer značaj njegovih djela duboko je ukorijenjen ne samo u preporoditeljsku misao već je postao i sastavni dio hrvatskog nacionalnog identiteta.