Pad Berlinskog zida, događaj koji je promijenio svijet i srušio tiraniju zla

Međutim, zid je izgrađen. Barijera napravljena od armiranog betona, željeza i bodljikave žice dugačka oko 160 km odvajala je Zapadni od Istočnog Berlina i okolnog teritorija Demokratske Republike Njemačke. Sagradila ga je istočnonjemačka komunistička vlast, čija je propaganda taj objekt nazvala "Antifašističkim obrambenim zidom". 

Svrha zida je bila onemogućiti bijeg stanovnika iz realsocijalističke Istočne u Zapadnu Njemačku. Počeo se graditi 13. kolovoza 1961. godine i više je puta nadograđivan. Bio je visok 3,6 metara. Izgradnja, održavanje i nadziranje zida bili su vrlo skupi i predstavljali su značajan teret za istočnonjemačku ekonomiju. Kroz sam Berlin prolazila su 44 kilometra zida.

U razdoblju od 1961. do 1989. godine pobili su istočnonjemački graničari najmanje 138 osoba koje su pokušavale pobjeći preko Zida. Uspješnih bjegunaca preko Zida zabilježeno je 5075, od toga 574 iz redova vojnika čiji je zadatak bio da čuvaju Berlinski zid.

U kontekstu dezintegracije komunističkog bloka okupljenog oko Sovjetskog Saveza, dugogodišnji vladar DDR-a Erich Honecker, (generalni sekretar Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja) je 18. listopada 1989. godine podnio ostavku. Iako je Honecker u siječnju 1989. godine javno davao prognoze kako će Berlinski zid stajati još 50 do 100 godina, ubrzani slijed događaja koji je poslije prepoznat kao mirna revolucija u DDR-u 1989. godine ga je demantirao.

U rujnu 1989. godine su izbile demonstracije širom Istočne Njemačke. Ispočetka su demonstranti bili uglavnom ljudi koji su htjeli emigrirati na Zapad, te su izvikivali/pjevali parolu 'Wir wollen raus!' ("Želimo van!"). Potom su demonstranti počeli izvikivati 'Wir bleiben hier!' ("Ostajemo ovdje!"), naznačujući da žele da Zapad dođe na Istok Njemačke, umjesto da oni napuste svoj zavičaj.

Kako komunističke vlasti nisu pokazivale odlučnost da uporabe silu protiv demonstranata, demonstracije su bile ilegalne: u komunističkim diktaturama se jedino smije izražavati potporu režimu, protivljenje politici vlasti je 'kontrarevolucionarna djelatnost', demonstracije su potrajale i postajale sve masovnijima. Vrhunac im je bio 4. studenog, kada se oko pola milijuna demonstranata okupilo na Alexanderplatzu u Istočnom Berlinu.

Pod pritiskom demonstracija i međunarodne situacije gdje su se ljuljali svi režimi u Istočnoj Europi, politbiro Socijalističke partije Njemačkog ujedinjenja (SED) na čelu sa Honneckerovim nasljednikom Egonom Krenzom je 9. studenog 1989. godine odlučio dopustiti putovanja na Zapad. Iako je partija donijela odluku kako će odluka o slobodi odlaska iz zemlje biti na snazi tek sljedeći dan kako bi graničnim policajcima dali dovoljno vremena za pripremu, nespretna izjava tadašnjeg 'glasnogovornika' SED-a Günter Schabowskog kako odluka stupa na snagu 'odmah, bez odgađanja', a koju su prenijeli i zapadno njemački mediji ubrzo su doveli do nevjerojatnih gužvi pred šest prijelaza iz Istočnog u Zapadni Berlin pred kojima su se okupljali građani DDR-a koji su odmah htjeli na Zapad. 

U 22.45 sati je Harald Jäger, neposredni zapovjednik prijelaza na Bornholmer Strase izdao zapovijed graničarima da otvore prijelaz i da se pusti ljude u Zapadni Berlin: na drugoj strani su ih dočekali Zapadni Berlinčani sa cvijećem i šampanjcem; prizor grljenja i plesa kojega su prenosile televizijske postaje je emocionalno potresao čitavu Njemačku, čiji je narod doživljavao kraj nametnute podijeljenosti.

Rušenje Berlinskog zida označilo je početak oslobađanja od komunističke ideologije i struktura ne samo u Istočnoj Njemačkoj, nego u većini do tada socijalističkih država u Europi.

Njegov pad trebao je označiti pad komunizma i stvaranje liberalnih demokracija od Vancouvera do Vladivostoka.  Pad zida zadao je najveći udarac tiraniji zla i komunističkim dikaturama i označio početak ubrzanog sjedinjenja Njemačke koje je nastupilo 3. listopada 1990. godine.