Ovo su prešućeni zločini nad Hrvatima BiH: Imala je četiri godine i ubijena je u majčinom naručju

Inicijativa je istaknula kako je "dokazano je da je ova 'herceg-bosanska šestorka' zajedno s Franjom Tuđmanom, Gojkom Šuškom, Jankom Bobetkom i Matom Bobanom sudjelovala u udruženom zločinačkom pothvatu koji je za cilj imao 'ostvaranje hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda, putem etničkog čišćenja muslimanskog stanovništva'", navode u priopćenju. "Ovom je presudom de facto i de iure, na fizičkim dokazima, svjedočanstvima, dokumentima i drugim izvorima utemeljeno postojanje udruženog zločinačkog pothvata na čelu s hrvatskim političkim i vojnim vodstvom, kao i postojanje međunarodnog sukoba između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine", istaknuli su. 

Ipak, prema podacima posljednjeg popisa stanovništva, u BiH danas ima 1,836.603 Bošnjaka (48,4 posto), 1,239.019 Srba (32,7 posto), 553.000 Hrvata (14,6 posto) i 163.000 onih koji su se izjasnili kao ostali (4,3 posto). Ukupno 3,791.622 stanovnika. Prije rata bilo ih je 4,377.033, odnosno 585 tisuća više nego danas. Na zadnjem popisu prije rata 1991. godine 760.852 stanovnika ili 17,38 posto izjasnili su se kao Hrvati. To znači da ih je sada 208 tisuća ili 27,3 posto manje. Može li se to proglasiti kao etničko čišćenje?

Inicijativa mladih za ljudska prava mogla bi se pozabaviti i srpskim zločinima u Hrvatskoj, posebno u mjesecu studenom kada se obilježavaju najveće tragedije Domovinskoga rata kada je srbočetnički agresor sravnio Vukovar i Škabrnju, kada su Hrvati odvođeni iz Vukovara, bolnice i Veleprometa na Ovčaru te se još uvijek, čak i 2024., pronalaze masovne grobnice kod Negoslavaca. 

FOTO: Miroslav Slafhauzer / CROPIX

Zločini Armije BiH: Buhine kuće

Kada smo Inicijative mladih za ljudska prava i njihovih tvrdnji o agresiji Hrvatske i zločinima, želimo podsjetiti na niz zločina Armije BiH za koje su presude sramotne ili pak nitko nije odgovarao. Niz je zločina Armije BiH koji godinama prolaze ispod radara javnosti. Jedan od najvećih zločina nad Hrvatima dogodio se 9. siječnja 1994. godine od strane Armije BiH. Riječ je o Buhinim Kućama kod Viteza. Naime, u zaseoku Buhine Kuće kod Viteza, 9. siječnja 1994. pripadnici Armije BiH, odnosno, 7. muslimanske brigade, odreda El-mudžahid i specijalaca MUP-a RBiH, likvidirali su 27 osoba hrvatske nacionalnosti. 

U ranu zoru tog 9. siječnja 1994. pripadnici tzv. Armije BiH masakrirali su i devet zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a "Munje Središnje Bosne" Travničke brigade HVO-a. U napadu na Buhine kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo osam civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru Armije BiH u susjednom Sivrinom selu.

Na gradsko područje Viteza tog dana je od pola šest ujutro do podneva ispaljeno više od 100 granata. Vojnici HVO-a u Buhinim Kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. O masakru u Buhinim kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović u Buhinim kućama izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, Armija BiH ubila je i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.

Zločini u Grabovici - najmlađa žrtva ubijena u majčinom naručju

U 'časnoj' borbi Armije BiH Grabovica je proglašena opravdanim vojnim ciljem, a 33 ubijena Hrvata proglašena su kolateralnim žrtvama. Za 19 od 33 tijela se traga i danas… Zločin je počinjen u sklopu vojne akcije 'Neretva 93' koja je za cilj imala osvajanje područja pod nadzorom HVO-a od Bugojna do Mostara.

Prema podacima Udruge Hrvatskih stradalnika “Grabovica '93'" u ovom mjestu su 8. na 9. rujna 1993. ubijena 33 civila, dok je presudom u predmetu Halilović konstatirano da su "pripadnici 9. brigade i neidentificirani pripadnici Armije BiH ubili 13 mještana koji nisu aktivno sudjelovali  u neprijateljstvima", kao i da "tužiteljstvo nije uspjelo izvan razumne sumnje dokazati da su u predmetno vrijeme pripadnici Armije BiH u Grabovici ubili 14 osoba".

Tri desetljeća nakon zločina još uvijek se traga za više od pola tijela ubijenih civila, uglavnom žena i djece. Najmlađa žrtva bila je Mladenka Zadro koja je imala samo četiri godine. Ubijena u majčinu naručju na kućnome pragu u Grabovici. Ni njihova tijela još uvijek nisu pronađena.

Zločini Armije BiH: Križančevo selo

Zločin u Križančevu Selu kod Viteza jedan je od najtežih u hrvatsko-bošnjačkome ratu, a dogodio se 22. prosinca 1993., samo dan nakon što je humanitarni konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu srebrenu napustio središnju Bosnu koja je mjesecima bila pod opsadom bošnjačkih snaga. Napad na Križančevo Selo dogodio se u vrijeme dogovorenog dvodnevnog primirja, potpisanog zbog dolaska Konvoja Bijeli put.

Ovaj ratni zločin uopće nije procesuiran pred Haškim sudom. U napadu Armije BiH na sela Križančevo Selo, Šafradin i Dubravica kod Viteza ubijena su 64 Hrvata od čega dvije starije žene. Pripadnici Armije BiH ubili su Matildu Pranjković koja je toga jutra, kada se napad dogodio, dozivala supruga Jaku Pranjkovića. 

Kata Alilović također je ubijena, o čemu je svjedočio njezin sin Ivica Alilović. Kata je ubijena metkom u leđa. O tome su svjedočili i pripadnici Armije BiH. Te dvije žene bile su civili i nenaoružane. Poslije je cijelo selo zapaljeno i opljačkano, o čemu su svjedočili mnogi svjedoci te su predstavljeni i brojni dokazi.

Monstruozni zločini Armije BiH u Dusini: Hrvatu izvadili srce

Dana 26. siječnja 1993., Armija BiH počinila je monstruozan zločin i pokolj civila u Dusini pored Zenice. Pokolj u Dusini izveli su pripadnici 7. muslimanske brige koja je bila u sastavu 3. korpusa Armije BiH. Akcijom je zapovijedao Šerif Patković za kojeg je Željka Rajić (supruga Zvonka Rajića) kao svjedokinja u Haagu kazala kako se "hvalio da joj je osobno ubio muža".

Prema svjedočenjima preživjelih ispred kuće Jure Kegelja ubijeno je devet zarobljenika, a posljednji, deseti zarobljenik, Mladen Kegelj mučen je i ubijen u seoskom Mejtefu. Jednom od zarobljenika – Zvonki Rajiću, nakon strijeljanja izvađeno je srce. Ubijeno je devet Hrvata i jedan Srbin koji se iz Zenice sklonio u Dusinu, piše nedjelja.ba.

Hrvati u Dusini bili su enklava u bošnjačkom okruženju, od 70-ak ljudi ukupno, vrlo malo ih je bilo vojno sposobnih. Otprilike 80 posto stanovništva sela bili su Bošnjaci, dok su Hrvati činili ostatak. Ovaj je zločin bio uvertira za opći sukob Hrvata i Bošnjaka u Središnjoj Bosni, ali i primjer etničkog čišćenja, budući da se ni nakon tri desetljeća u ovo selo nije vratio nijedan Hrvat. 

FOTO: screenshot (Šerif Patković)

Trusina

U selu Ahmići kod Viteza vojnici HVO-a 16. travnja 1993. izvršili su napad i tom prilikom ubili 116 civila Bošnjaka. Selo je spaljeno, a preostali mještani Bošnjaci su izbjegli. Istovremeno, u selu Trusina pored Konjica, pripadnici jedinice za posebne namjene "Zulfikar" izvršili su krvoločni zločin nad tamošnjim Hrvatima. 

Ukupno je stradalo 18 civila i četvero vojnika HVO-a. Ostali preživjeli, njih oko 150, bili su zarobljeni i smješteni u jednoj kući, gdje su prenoćili te su nakon dva dana razmijenjeni. U općini Konjic je, po popisu stanovništva 1991., živjelo 11.513 Hrvata i činili su 26,23 posto ukupnog stanovništva. Na osnovu rezultata popisa iz 2013., a koji se podudaraju s podacima s kojima raspolaže Biskupska konferencija, broj Hrvata u Konjicu danas je tek 1553, što čini samo oko pet posto stanovništva i u kontinuiranom je opadanju.

Proces protjerivanja je nastavljen i godinama nakon rata sustavnim onemogućavanjem povratka ubojstvima Hrvata, poput onoga obitelji Anđelić na Badnjak 2002. godine, te pljačkanjem, uništavanjem imovine i vjerskih objekata Hrvata.

Najmlađa žrtva u Uzdolu bio je 10-godišnji dječak

Na području općine Rama nalazi se selo Uzdol koje je Hrvatima najpoznatije po svirepom zločinu koji se tamo dogodio 14. rujna 1993. godine. Počinjen je u sklopu operacije Neretva '93., iste operacije Armije BiH koja je osim zločina u Uzdolu, pobila hrvatske civile i u selu Grabovica, kao i ratne zarobljenike u mjestu Hudutsko.

Pri upadu u Uzdol navedene muslimanske snage ubile su 29 civila i 12 vojnika brigade Rama. Prema dostupnoj dokumentaciji Kliničkog bolničkog centra Split, odjel za patologiju i citologiju, žrtve pokolja u Uzdolu ubijane su iz vatrenog i hladnog oružja. Na nekim žrtvama vidljivi su pokazatelji svirepog mučenja. Neke žrtve su ubijene u krevetima, neke prilikom bijega, a jedna žena je ubijena sjekirom. 

Najmlađa žrtva bio je dječak Stjepan Zelić, koji je u vrijeme kada je okrutno ubijen imao tek deset godina, a najstarija žrtva bila je Luca Zelenika, koja je ubijena na kućnom pragu. Imala je 87 godina.

Ubojstva djece u Vitezu

Brutalno ubojstvo osmero djece granatom koju su ispalili pripadnici muslimanske vojske Armije BiH na dječje igralište u Vitezu 10. lipnja 1993. godine,  Za ovaj stravični zločin nikad nitko nije odgovarao. Živote su izgubili: Boris Antičević (1983.), Dražen Čečura (1978.), Sanja Garić, (1975.), njezin brat Milan Garić (1981.), Velimir Grebenar (1981.), njegova sestra Augustina Grebenar (1984.), Sanja Križanović (1978.) i Dragan Ramljak (1978.)

Vojnici Armije BiH upućivali su uzvike roditeljima ubijene djece koji su u nevjerici i stanju potpunog šoka skupljali djeliće tijela svoje djece. Uzvici su bili 'evo vam Herceg Bosne'. Sve to se dogodilo u vrijeme potpisanog primirja, u sumrak tople lipanjske noći, na dječjem igralištu između domova ubijene dječice. Pred očima roditelja u Vitezu. (činjenice uzete iz knjige svjedoka Ivice Mlivončića 'ZLOČIN S PEČATOM' str. 166.)

Djeca su bile mete, a o tome je portal Direktno ranije pisao, prenoseći i više nego potresno svjedočanstvo oca ubijenih Velimira i Augustine Grebenar. Desetljećima se ovaj zvjerski ratni zločin krio od očiju javnosti, ignorirale godišnjice i skrivala imena.

FOTO: screenshot (Velimir i Augustina Grebenar)

Ubojstva fratara u Fojnici

Datumom 13. studenoga, Fojnica i cijela hrvatska i katolička zajednica u Bosni i Hercegovini s tugom se prisjećaju jednog od najtragičnijih događaja ratnih godina. U srednjobosanskom mjestu Fojnica, tada proglašenom zaštićenom sanitetskom zonom, dvojica franjevaca – fra Nikica Miličević i fra Leon Migić – mučki su ubijeni pred vratima samostana Duha Svetoga.

Svjedočanstvo ondašnjeg samostanskog kroničara fra Miroslava Krajinovića detaljno opisuje dramatične trenutke. Vidio je četvoricu muškaraca, među kojima su trojica bili u vojnim uniformama, dok je jedan bio u crnom kaputu. Jedan od vojnika iz grupe najprije je fizički napao fra Nikicu, a zatim ubojitim rafalom prvo usmrtio fra Nikicu, a potom hladnokrvno dokrajčio i ranjenog fra Leona. Fra Leonove posljednje riječi bile su: "Nisam ništa kriv", dok je fra Nikica u trenutku prijetnje smrću rekao: "Ubij!"

Krvnik bugojanskih Hrvata osuđen na zatvorsku kaznu, ali ne zbog ratnih zločina

Vrhovni vojni sud u Sarajevu i Vrhovni sud Bosne i Hercegovine procesuirali su za ovo kazneno djelo glavnog počinitelja pripadnika 302. Motorizirane brigade Armije RBiH iz Visokog, Miralema Čengića i osudili ga na 15 godina zatvora, dok su sudionici Nedim Zerdo, Samin Mušinbegović i Vahid Begić dobili po šest mjeseci zatvora. Međutim, tadašnji predsjednik BiH, Alija Izetbegović, više je puta pomilovao Čengića, a konačnu slobodu omogućio mu je predsjednik Federacije BiH, Ejup Ganić. Pravne analize kasnije su otkrile ozbiljne manjkavosti u sudskom postupku, a sve su ukazivale na to da je suđenje više predstavljalo formalnost nego stvarnu potragu za pravdom. Franjevci su dobili  savjet da ne inzistiraju na daljnjoj potrazi za istinom.