Ovo je samo kukolj u sportu i tu za njega nema mjesta: 'Svi imamo potrebu za pripadanjem'

Da nisu svi huligani navijači sigurna je klinička psihologinja i psihoterapeutkinja Mia Roje Đapić. "Ako pogledamo što je srž huliganstva, shvatit ćemo da to nema nikakve veze sa sportom i navijanjem. Radi se o nasilju koje je u ovom slučaju 'opravdano' od strane počinitelja ljubavlju i strašću prema sportu ili nekom klubu. Oni koji nisu navijači 'huliganstvo', odnosno nasilje opravdavaju nekim drugim stvarima, a upravo je najopasnije stavljati nasilje u istu rečenicu s ljubavlju i strašću prema bilo kome ili čemu", istaknula je za portal Direktno.

U ljubavi nema mjesta nasilju, upozorila je Roje Đapić te je istaknula da je važno da to držimo kao poruku uz koju djeca dosljedno odrastaju ako želimo odgojiti generacije lišene nekih trauma i pogrešnih uvjerenja koje nosimo mi sami i naši roditelji, bake i djedovi. "Nasilje je nasilje, ništa više ni manje od toga i ne može se opravdati. Možemo jedino pokušati objasniti kako i zašto do njega ponekad dolazi", poručila je.

Zanimljivo je da nikad ne govorimo o jednom huligani, već o skupini. Zašto se huligani identificiraju s navijačkim skupinama? "Svi imamo potrebu za pripadanjem. Evolucijski ta potreba bila nam je važna za preživljenje i snažna je u svakom čovjeku. Najizraženija je u adolescenciji kad često nadglasava razum pa su mladi spremni na puno toga da bi bili prihvaćeni od strane svojih vršnjaka. Međutim, posebno ako ta potreba nije adekvatno zadovoljena kroz odrastanje, može ostati snažna i u odrasloj dobi te voditi odlukama koje nisu racionalne", naglasila je za naš portal.

FOTO: HINA/Damir Senčar

'Hrabriji smo i odvažniji kad smo na okupu'

"Nadalje, kad se ljudi nalaze u skupini, skloni su se jako poistovjetiti s njom, identificirati se kroz pripadnost nečemu što im daje osjećaj višeg smisla i smanjuje usamljenost. Istraživanja pokazuju da čak i eksperimentalno, slučajno dodijeljena skupina, stvara u ljudima osjećaj pripadnosti i animozitet prema 'onima drugima'. Primjerice, ako po slučaju podijelimo jednom dijelu sudionika eksperimenta narančaste, a drugom dijelu zelene majice, primijetit ćemo da 'narančasti' preferiraju 'narančaste', a negativnije doživljavaju 'zelene' i obrnuto", rekla nam je.

Poručila je i da su da su emocije samo snažnije kad se ne radi o slučajnoj boji majica, nego onome što je nekim ljudima jako važno, poput grada podrijetla, kluba, sporta. "Istraživanja također pokazuju da su ljudi u grupi spremni na puno toga što samostalno nikad ne bi učinili. Dolazi do takozvane difuzije odgovornosti, što znači da, kad nas je više, imamo slabije izražen osjećaj osobne odgovornosti ili krivnje. 'Mi' utišava savjest jer nitko nije jedini i sam odgovoran za postupke", kazala je klinička psihologinja i psihoterapeutkinja.

Hrabriji smo i odvažniji, kaže nam, kad smo na okupu, što nije uvijek pozitivna kvaliteta. "Ako tome pridodamo efekt mase, u kojoj se emocije i ideje međusobno šire i potenciraju, kao i ideju zajedničkog neprijatelja, koja grupu jako ujedinjuje, imamo recept za probleme", rekla je.  Istaknula je činjenicu da se, nažalost, zbog pojedinaca ili pojedinih sub-skupina javno mnijenje formira o cijelim skupinama. "Primjerice, rijetki ne-navijači će se sjetiti da su Boysi bili prvi na liniji obrane kad su bili potresi, ali mnogi će se sjetiti da su napravili neki nered ili završili u zatvoru", rekla je za naš portal.

FOTO: HINA/Damir Senčar

'Stereotipi i predrasude put su do diskriminacije'

"Iznimke i ekstremi uvijek su manjina, čak i manjinske skupine. Nažalost javno su uglavnom istaknuti oni događaji koji donose najviše 'klikova', koji pobuđuju intenzivne emocije, oni oblikuju javno mnijenje, a odražavaju potpuno iskrivljenu realnost", poručila je Roje Đapić. "Stereotipi i predrasude put su do diskriminacije, kada se izgubi doživljaj osobe kao pojedinca, nego je se tretira isključivo na temelju toga kojoj skupini pripada. Paradoksalno, tada može doći do samoispunjavajućeg proročanstva. To znači da, kad nekoga etiketiramo nasilnim i tako se prema njemu odnosimo samo jer pripada nekoj grupi, šanse da će osoba s tim identificirati i zaista početi ponašati nasilno rastu", naglasila je.

Postavlja se pitanje što je u pozadini nasilnog ponašanja u skupini? "Najčešće se radi o tome da je osoba kroz odrastanje naučila da je nasilje odgovor, način, metoda, znak ljubavi, strasti i odanosti. Uglavnom to uči u obitelji, ali moguće je naravno i među vršnjacima te promatrajući potpuno narušene vrijednosti društva od kojih se ne može pobjeći ni u filmovima, serijama, vijestima, portalima... Također, opasna je poruka da nasilje nema negativne posljedice, dapače, nekad se čini da ima i pozitivne", upozorila je.

"Mladoj osobi senzacionalističko izvještavanje o počiniteljima može djelovati privlačno, čak i ako su dobili neku kaznu. Vrijednost nagrade instant popularnosti za mladu osobu može itekako prevagnuti nad potencijalnim kasnijim, ne tako strašnim, kaznama. Konačno, nepripadanje u svojoj neposrednoj okolini ili učenje pripadanja na pogrešne načine (npr. 'Pripadam samo ako slijepo slušam što mi se naredi, nemam pravo na svoje osjećaje i mišljenja, nemam mogućnost kritičkog promišljanja...'), lako može dovesti do ostvarivanja ove potrebe u skupinama koje promoviraju nasilje", istaknula je za portal Direktno.

FOTO: HINA/Damir Senčar

'Odgovornost pripada donositeljima odluka'

Rekla je da nasilje ne možemo spriječiti reaktivno, onda kad se dogodi. "Nasilje je odgovor, simptom koji treba ozbiljno vidjeti, čuti, osuditi, ali i nastojati razumjeti kako i zašto se stvara i održava te se baviti sustavnom prevencijom. Teško je, da ne kažem nemoguće, očekivati da se smanji stopa nasilja u navijačkim skupinama, ali i općenito, u društvu koje i dalje veliča fizičko kažnjavanje djece, u kojem mnogi roditelji, kako bi prehranili djecu, stignu s njima provesti 15 minuta na dan", rekla je.

Moguće je da je napadač iz Vukovara bio u Grčkoj: Zagrebački odvjetnik poslao poruku Dinamu

Istaknula je i da je nemoguće očekivati smanjenje stope nasilja u društvu u kojem se u javnom prostoru stalno ističu nasilni heroji, a kazne su smiješno male pri čemu se stalno relativizira ponašanje počinitelja, a krive se žrtve, u kojem se aktivno potiču podjele na "naše" i "tuđe" i tako dalje. "Struka je o nasilju i odgoju (ne)nasilne djece odavno rekla svoje. Odgovornost pripada donositeljima odluka koji, nažalost, često štede na prevenciji čiji će se rezultati vidjeti nakon završetka njihovog mandata i time je puno manje interesantna od projekata čije si zasluge mogu odmah pripisati", zaključila je.