hrvatska sramota

Otkopano samo jedan posto grobišta žrtava komunističkih likvidacija, a hrvatska stratišta u Sloveniji uređuje tamošnji entuzijast

Autor

Daniela Dujmović Ojvan

Prije nekoliko dana objavljena je vijest kako će se napušteni rudnik u selu Huda jama kod Celja urediti kao memorijalni centar posvećen uspomeni na žrtve partizanskih likvidacija počinjenih neposredno nakon kraja Drugog svjetskog rata. Kako je to inicirala slovenska strana, zanimalo nas je hoće li i Hrvatska sudjelovati u tom projektu te do kud smo stigli u otkrivanju prikrivenih grobišta ratnih i poratnih zločina iz tog razdoblja.

11.03.2018. u 08:02
Ispiši članak

Naime, u Hudoj jami su do sada iskopani posmrtni ostaci 1470 osoba, od kojih su, prema procjeni slovenskog publiciste i istražitelja komunističkih zločina Romana Leljaka, barem dvije trećine -Hrvati.

Stoga smo poslali upit Ministarstvu branitelja u koje su za vrijeme prve godine mandata Milanovićeve vlade premješteni poslovi prikupljanja podataka o žrtvama, istraživanje grobišta te njihove uređenje.

Zanimalo nas je dakle, hoće li i Hrvatska sudjelovati u uređenju memorijalnog centra u Hudoj jami; do kud su u Ministarstvu stigli u navedenim poslovima te kojim timom ljudi ali i godišnjim proračunom raspolažu jer se radi o iznimno složenim i zahtjevnim istraživanjima koji iziskuju izdašna financijska sredstva.

Na žalost, niti na jedno od navedenih pitanja do trenutka pisanja članka nismo dobili odgovor.

Pokušali smo saznati o sudjelovanju Hrvatske i u Sloveniji, odnosno od gospodina Leljaka koji je i otkrio Hudu jamu, ali i niz drugih grobišta u toj zemlji, u kojima su masovno i bez suda na tzv. križnim putevima nakon engleskog izručenja Titovim partizanima na Bleiburgu, ubijani pripadnici tadašnje vojske NDH-a i izbjegli hrvatski civili.

Hrvatska i Slovenija nisu napravile ništa u istraživanju i obilježavanju stratišta svog naroda

Leljak smatra kako bi memorijalni centar trebao biti zajednički projekt Hrvatske i Slovenije, kako je i dogovoreno međudržavnim sporazumom iz 2009., ratificiranim u oba parlamenta, a kojim su se obvezale sanirati i urediti sva pronađena grobišta.

Za sad nema informaciju o angažmanu s hrvatske strane.

Ističući kako od zaključenja navedenog sporazuma niti jedan jedini projekt nije izveden, Leljak nam je otkrio kako iz udruge Huda jama kojoj je na čelu, pripremaju prijedlog za uređenje najvećeg stratišta Hrvata u Sloveniji, a riječ o Teznom kraj Maribora gdje je ubijeno čak 30 tisuća Hrvata.

"Želimo da se te žrtve dostojno pokopaju i da Hrvatska konačno dostojno obilježi to najveće mjesto stradanja svog naroda izgradnjom spomen obilježja.

Takav ćemo prijedlog ovih dana poslati svim mjerodavnim hrvatskim institucijama; od Sabora do Ministarstva branitelja", rekao je Leljak te napomenuo kako su Hrvatska i Slovenija jedine države na svijetu koje u istraživanju i obilježavanju stratišta svog naroda nisu napravile ništa.

Šutnja  hrvatskih institucija

Kao udruga, evidentirali su oko 146 masovnih grobnica u Sloveniji te se, prema veličini tih stratišta, može govoriti o brojci od oko 160 tisuća žrtava hrvatske narodnosti.

"Mi smo kao udruga postavili 120 križeva i spomen ploča na tim lokacijama, no još uvijek je oko 100-njak lokaliteta bez ikakve oznake i obilježja, a jedno od takvih je i Tezno kod Maribora", napominje naš sugovornik.

Do sada je slovenski istraživač više puta pokušao kontaktirati mjerodavne u hrvatskim institucijama, ali nije stigao, kako kaže "dalje od sekretarice ili tajnika".

Dva je puta na rubu nekih događanja uspio osobno razgovarati s ministrom branitelja Tomom Medvedom. Tom mu je prilikom ministar obećao da će ga primiti radi dogovora o uređenju hrvatskih grobišta u Sloveniji, ali do toga nikada nije došlo.

Slovenska udruga uredit će najveće stratiše Hrvata u Teznom kod Maribora

"Ako Hrvatska neće imati sluha, mi ćemo kao udruga samoinicijativno urediti masovnu grobnicu Hrvata u Teznom, barem da izgradimo malu kapelicu na tom području", otkriva Leljak te zaključuje kako je dostojno zbrinjavanje žrtava, u najmanju ruku, pokazatelj kulture jednog naroda.

"Ne radi se o ideologiji kako tvrde u Sloveniji i Hrvatskoj. Svaki se narod mora pobrinuti za svoje mrtve i svako ljudsko biće ima pravo na grob. To je naša jedina i kršćanska misao vodilja koja nas potiče da radimo to što radimo", poručuje ovaj entuzijast pred kojim bi se trebali posramiti svi odgovorni u hrvatskoj državi, jer radi njihov posao.

Andrija Hebrang također smatra da ni Hrvatska ni Slovenija do danas nisu poduzele ništa ozbiljno kako bi se došlo do točnog podatka koliko je ljudi pobijeno nakon Drugog svjetskog rata te dostojno pokopali njihovi posmrtni ostaci. "Sve što je u Sloveniji otkriveno zasluga je jednog čovjeka, Romana Leljaka, a i u Hrvatskoj sve ponajviše počiva na inicijativi pojedinaca i lokalnih udruga", ističe.

Iskopavanjem  bi se otkrili razmjeri komunističkih zločina

U Hrvatskoj se, podsjeća Hebrang, na temelju policijskih prikupljanja iskaza svjedoka i njihovih potomaka došlo do 940 mogućih lokaliteta na kojima su komunisti izvršili masovne egzekucije.

"Do danas nije otkopan niti jedan posto, a sve je manje živih svjedoka. Ako se nastavi s dosadašnjim tempom iskopavanja dva, tri lokaliteta godišnje, trebat će nam još 50 godina da iskopamo sva grobišta", upozorava.

Napominje kako je riječ o jednoj tragičnoj priči s kojom se hrvatska politika niti danas ne želi suočiti. "Kada bi se sva grobišta iskopala i pobrojale žrtve, onda bi se tek vidjeli razmjeri komunističkih zločina te se više ne bi mogla prikriti činjenica da je taj režim počivao na zločinu", uvjeren je.

Otpor jednak u HDZ-u i SDP-u

Kao visoki dužnosnik i saborski zastupnik u HDZ-ovim vladama od samog stvaranja hrvatske države, Hebrangova riječ sigurno ima težinu kada kaže da je otpor prema razotkrivanju komunističkih zločina bio jednak u HDZ-u kao i u SDP-u.

"Istraživanje komunističkih zločina i danas je tabu tema u Hrvatskoj jer su potomci onih koji su pobili te ljude i danas na visokim položajima u državi i koče izlazak istine na vidjelo", ističe Hebrang i otkriva kako mu je trebalo pune dvije godine da kao tadašnji predsjednik kluba zastupnika HDZ-a u Saboru stavi na dnevni red Zakon o osnivanju Ureda za istraživanje komunističkih zločina.

Ured nije opstao niti godinu dana, jer na vlast dolazi SDP s Milanovićem na čelu, koji ga ukida i djelatnost prebacuje u Ministarstvo branitelja i to suprotno preporuci Vijeća Europe. "Kako bi se naš rad mogao sufinancirati iz EU fondova, iz Bruxellesa su tražili da Ured bude nevladino tijelo", pojašnjava Hebrang.

Tapkamo na mjestu jer nas prošlost sustiže

I priča o grobnicama u Gračanima u Zagrebu je jako važna jer za tu zagrebačku četvrt imamo najpouzdanije podatke o lokalitetima u kojoj su bačene žrtve poslijeratnih likvidacija, a još ih je 90-te javnosti otkrio Miroslav Haramija koji je kao lokalni higijeničar morao dezinficirati te jame.

"Taj je gospodin bio dovoljno hrabar da popiše sve te lokalitete, a riječ je o njih 17. Od tada su otkopana samo tri lokaliteta i to je učinio naš Ured, no poslije se nije učinilo ništa", upozorava Hebrang.

"Hrvatska hoda po kosturima svojih pokojnika, nije im izbrojila kosti niti ih je dostojno pokopala. To je grijeh generacije i temeljni problem naše države, jer bez istine se ne može naprijed. Hrvatska tapka na mjestu zbog prošlosti koja ju stalno sustiže", sumira Hebrang našu nacionalnu agoniju kojoj se ne nazire kraj.

Ruganje žrtvama

Višnja Starešina, ugledna novinarka i publicistkinja koja je bila ravnateljica spomenutog Ureda za istraživanje komunističkog ureda, smatra kako je ono što se u Hrvatskoj radi na istraživanju zločina komunističkih vlasti zapravo ruganje žrtvama.

"Problem je u Hrvatskoj i onda i sada uvijek isti. U trenutku kada bilo kojim istraživanjem dotaknete samu prirodu komunističkog sustava koje pokazuje da je riječ o režimu koji je sustavno i planski eliminirao stvarne, potencijalne ili izmišljene protivnike revolucije, tada počinjete imati probleme, sve se počinje banalizirati pričom o ustašama i partizanima i cijeli projekt staje", objašnjava.

Zagreb okružen prstenom grobnica

"Temeljni interes starih struktura je da komunizam nikada ne bude okaljan kao sustav te da se zločini prikažu kao slučajne, marginalne devijacije. Ta količina masovnih grobnica i masovnih egzekucija, osim u Sloveniji i donekle u Srbije, ne postoji kao u Hrvatskoj. Zagreb je primjerice, okružen prstenom grobnica.

Na velikogoričke područje su još do 1952. godine kamionima dovodili ljude iz Zagreba i tamo ih likvidirali. Tri tisuće metara zračne linije od američke ambasade prema Turopolju imate veliki broj masovnih grobnica", upozorava naša treća sugovornica.

Publicist i član udruge Macelj 1945. Damir Borovčak, rekao je kako se mi nismo ni približno suočili sa strahotom koja se u Hrvatskoj dogodila nakon Drugog svjetskog rata te se iz tog razloga ne možemo suočiti niti s činjenicom da svaka ljudska žrtva zaslužuje civilizacijski pristup, pa ako se zna da postoje grobišta, onda to treba i istražiti.

"U posljednje vrijeme se nešto radi u Ministarstvu branitelja, ali to nije dovoljno. Mišljenja sam da bi se tim istraživanjima trebalo baviti neovisno tijelo izravno odgovorno Saboru ili Vladi", rekao je Borovčak čija je udruga inicirala da se najveće do sad otkriveno stratiše u Hrvatskoj u Maclju, gdje su pronađeni posmrtni ostaci 1163 osobe uključujući i 21 svećenika, dostojno pokopaju u grobnicu pored crkve Muke Isusove izgrađene na spomen svim maceljskim žrtvama.

Zločin nakon zločina

Borovčak podsjeća kako je do ekshumacije posmrtnih ostataka došlo još 1992. godine, nakon čega je daljnje istraživanje naprasno zaustavljeno, a posmrtni ostaci završili na tavanu, u vrećama za smeće, sudske patologije Medicinskog fakulteta u Zagreba. Tek nakon 12 godina su ponovno slučajno otkrivene i dostojno pokopane.

"To je bio zločin nakon zločina, a kada smo ih napokon položili u izgrađenu spomen grobnicu u listopadu 2005., to je bio najveći sprovod u Hrvata", prisjeća se naš sugovornik te napominje kako do danas niti jedan predsjednik države, vlade ili sabora nisu nazočili svečanoj misi koja se svake godine održava u spomen žrtvama.

Ima senzibilitet ali nema novca

Iz udruge Macelj znaju za još nekoliko lokaliteta na tom području, ali nitko ništa ne poduzima. "Ministar Medved bio je u Maclju i vidio lokacije te je usmeno upozoren da imamo pouzdane informacije i da treba samo zakopati lopatu. Čini mi se da on ima senzibilitet, no pitanje je koliko može s obzirom na financijska sredstva i veličinu tima koji ima", zaključuje Borovčak.

Naravno, sve je pitanje političke volje i prioriteta. Toliko je već vremena prošlo u zataškavanju i nečinjenju, da i oni koji su i svoj život posvetili otkrivanju istine o poslijeratnom stradavanju Hrvata, više ne vjeruju u bilo kakav pomak. Rezigniranost je bila vidna kod svih naših sugovornika koji su se iznenadili što još uopće netko pokazuje interes za tu temu.

Onima kojima je to i bio cilj, ne razumiju da ni njihovoj djeci neće biti dobro u zemlji u kojoj ne može biti mira dok god ispod naših kuća, polja i cesta leže kosti mučki ubijenih. Istina je neminovnost koju će, ako ne ova generacija, onda neke buduće, jednom morati prihvatiti.

Komentari

Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.