QUO VADIS, MIRSADA?

Otišla je po vodu i ostala u šoku: 'Tada sam shvatila da se u Potočarima ne sprema ništa dobro'

Autor

Tina Disopra

U Potočarima se u četvrtak, 11. srpnja obilježava jedna od najtužnijih obljetnica u Europi nakon Drugog svjetskog rata: 29 godina od srebreničkog genocida. Za to zlodjelo pred Haaškim tribunalom je na 35 godina osuđen bivši zapovjednik Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske Radislav Krstić

10.07.2024. u 22:57
Ispiši članak

Za zločine nad 8372 ljudi u UN-ovoj zaštićenoj zoni Srebrenica 1995. godine pred ICTY-jem je izrečeno 14 osuđujućih presuda, a pred nacionalnim sudovima Bosne i Hercegovine još 25. Prvi predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić u Haagu je osuđen na 40 godina zatvora, a onda mu je kazna preinačena u doživotnu. Isti je pravorijek izrečen i glavnom zapovjedniku Vojske Republike Srpske Ratku Mladiću.

Na suđenju Radislavu Krstiću, između ostalih, svjedočila je i bosanska muslimanka Mirsada M., u to vrijeme 36-godišnjakinja, majka trojice sinova koja je bila trudna sa kćeri, kad su 11. srpnja 1995. snage bosanskih Srba pregazile zaštićenu zonu Ujedinjenih naroda Srebrenicu u istočnom dijelu Bosne i Hercegovine. Mirsada, njezin 11-godišnji sin Adnan i sedamdesetogodišnji svekar Omer pobjegli su sa ženama, djecom i starcima prema bazi UN-a u Potočarima, sjeverno od Srebrenice. Drugi muškarci iz njene obitelji – muž Salko, 12-godišnji sin Elvir, 16-godišnji sin Admir i brat Sadik S. – pobjegli su prema šumi. Nakon toga, više ih nikad nije vidjela.

Dok su bježali iz Srebrenice, nedaleko od prve baze zaštitnih snaga UN-a (UNPROFOR), u grupu ljudi je pala granata i geler je pogodio Mirsadu u desnu ključnu kost. Nastao je tada kaos, a masa ljudi, u kojoj je bila i sama, silom je ušla u bazu. Njen sin Adnan bio je preplašen zbog granata i činjenice da je ona ranjena. Bio je to neobično vruć dan i mnogi ljudi koji su bili bolesni ili slabašni padali su u nesvijest. Nakon nekoliko sati provedenih u toj bazi, vojnici UNPROFOR-a su im rekli da moraju krenuti prema glavnoj bazi u Potočarima. Dok su pješačili četiri kilometra do baze, uz cestu su cijelim putem padale granate.

FOTO: HINA/FENA/Amer Kajmović

Shvatila sam da nas vojnici ne mogu zaštititi

Kad su stigli do tvornice cinka, malo prije baze UN-a u Potočarima, vojnici UNPROFOR-a su im rekli da ne mogu ući u bazu jer je unutra već bilo dovoljno ljudi. Mirsada, koja je prije rata radila na tom području, uspjela je pronaći siguran zaklon. Čitavog poslijepodneva srpski vojnici su granatirali područje oko Potočara gdje se nalazila linija razgraničenja u zaštićenoj zoni Srebrenica. Ta noć je bila prilično mirna, ali Mirsada nije mogla spavati.

Sljedećeg dana, 12. srpnja 1995., između 15 i 20 srpskih vojnika je sišlo s okolnih brda gdje je vidjela zapaljene zgrade i plastove sijena. Vojnici su se pomiješali s izbjeglicama u krugu baze i pitali gdje su im muškarci i trupe te ih verbalno zlostavljali. Neki su davali slatkiše i žvakaće gume djeci koja su ih bila željna nakon godina oskudice u Srebrenici. Srpski vojnici su odvodili jednog po jednog muškarca na ispitivanje. Muškarci su se vraćali uplašeni i uznemireni.

Tog popodneva Mirsada je otišla potražiti vodu. Na cesti ispred obližnje kuće, vidjela jednog vojnika UNPROFOR-a koji je bio zavezan za vozilo. "I zbog tog prizora me je uhvatila panika" izjavila je te dodala: "Tada sam shvatila da nam se u Potočarima ne sprema ništa dobro, da nas ti vojnici ne mogu zaštititi, da su možda sasvim bespomoćni, s obzirom na sve što se događalo".

FOTO: HINA/FENA/Amer Kajmović

 

"I tako je došla najgora, najteža noć u mom životu"

Te večeri, dva ili tri srpska vojnika, od kojih su neki bili obučeni u uniforme UNPROFOR-a, počeli su odvoditi u muškarce u grupama od osam do deset u kuću iza tvornice cinka. Svaki put kad bi odveli nekog muškarca, čula bi vrisak žena. Iz pravca kuće gdje su ih odvodili srpski vojnici, čula bi krike koji su zvučali kao 'nešto iz horor filma'. "Zbog tih krikova i jauka, bili smo prestrašeni, nitko nije mogao spavati. Nitko nije znao što da radi", kazala je.

U jednoj grupi prepoznala je svog susjeda Ahmu S. Sin jedne žene s kojom je radila, a koji je imao 16 ili 17 godina, također je odveden. Nakon toga više nikad nije viđen. Kada bi žene pitale srpske vojnike za neku osobu koja je odvedena, odgovorili bi da ne znaju. Rekli su im da se ne boje, da to zapravo nije ništa. Žene koje su otišle potražiti svoju djecu, vratile su se s pričama o ljudima koji su vidjeli obezglavljene muškarce. U neko doba iza ponoći, pronašli su jednog muškarca koji se objesio u središnjoj tvorničkoj hali. 

"Ujutro 13. srpnja 1995., žene i djeca u krugu baze bili su potpuno zbunjeni. Svi su htjeli napustiti to područje i  ući u bazu UN-a u Potočarima gdje su vjerovali da će biti na sigurnom, i odakle su se nadali da će ih evakuirati. Zbog panike, mnogi su se onesvijestili, ali nisu imali dovoljno mjesta za pasti, jer je prostor na kojem su bili okupljeni bio uzak. Srpski vojnici su se počeli ponovno miješati s gomilom. Iz jednog kamiona su bacali kruh u masu gladnih ljudi. Djeca su potrčala da uzmu kruh, dok su vojnici samo stajali i promatrali", ispričala je Mirsada.

FOTO: HINA/FENA/Amer Kajmović

Ratko Mladić se obratio gomili, svi su mu zapljeskali

U tom trenutku, kako je svjedokinja kazala pred vijećem Haaškoga suda, Ratko Mladić obratio se gomili koja se okupila na ulazu u bazu UNPROFOR-a u blizu Srebrenice. Rekao im je da ne paniče, da će svi biti evakuirani prije mraka i da nema razloga da se boje. Gomila, u kojoj su uglavnom bile žena, djece i starci, zapljeskala mu je.

Vidjela je tada jako dugu kolonu autobusa koji su pripadali srpskim tvrtkama ('Strela', 'Raketa' i 'Lasta'). Kazala je kako su autobusi došli iz Srbije samo da  bi njih prevezli, jer se tijekom rata, osim vozila UNPROFOR-a, ni jedan autobus ili neko drugo vozilo nije pojavio u Srebrenici. Kad su se ljudi počeli ukrcavati, srpski vojnici su odvojili sve muškarce, uključujući i njezina svekra Omera, zeta Ramiza Č. i veliki broj njenih susjeda. Odveli su ih u obližnju trafostanicu, ispred koje je mogla vidjeti hrpu ruksaka i vreća.

Dok se spremala za ulazak u autobus, vidjela je svog susjeda Saliha R. kako stoji ispred vrata i u naručju drži bebu. Jedan srpski vojnik je rekao djevojci koja je bila s Mirsadom u rodbinskoj vezi da bebu odnese u Kladanj, na područje pod muslimanskom kontrolom. Salih je plakao i molio tu ženu da ne napusti bebu, već da je odnese nekome od njegove rodbine ako ih uspije pronaći. Kasnije, kad je stigla u Kladanj, ta djevojka je pronašla njegovu rodbinu i dala im bebu. Salih je razdvojen zajedno s drugim muškarcima i nikad poslije nije viđen.

FOTO: HINA/FENA/Amer Kajmović

Nedaleko od Potočara posljednji put je vidjela sina Elvira

Mirsada se s najmlađim sinom ukrcala u prepun autobus. Dok su prolazili kroz Bratunac, neki ljudi su im pokazivali tri prsta u znak srpskog pozdrava, a drugi su bacali kamenje. Kad su prošli mjesto Kravica, zapadno od Bratunca, tri srpska vojnika s crnim maramama i očima zakrvavljenim kao da su pijani ili drogirani, ušli su u autobus. Tražili su strani novac, izvadili noževe i prijetili da će ih zaklati. Neke žene su imale nakit, ali ga ovi nisu htjeli. Prijetili su da će ih sve pretresti i da će ih ako pronađu strani novac zaklati i da će njihova djeca to gledati, a da će onda i njih ubiti. Neke žene su im nešto predale i izašli su iz autobusa. Treći put kad su srpski vojnici ušli u autobus iz istog razloga, vozač im je rekao da izađu, jer žene više nemaju ništa.

Negdje na putu blizu Sandića, između Bratunca i Konjević polja, prema zapadu i sjeveru, Mirsada je vidjela dugu kolonu muškaraca s rukama zavezanim iza glave. Među njima je prepoznala nekoliko susjeda i rođaka. "Svi su izgledali iscrpljeno, bespomoćno", rekla je. Kada su autobusi stigli u mjesto Tišća, vozač im je rekao da izađu i dalje idu pješke. Pješačili su u koloni do linije razgraničenja gdje su ih prvo dočekali vojnici UNPROFOR-a. Stigli su drugi autobusi koji su ih prevezli do mjesta Dubrava, gdje je Mirsadu dočekala zaova.

Trenutak kad se Mirsada odvojila od svog muža, dvojice sinova i brata na putu iz Srebrenice prema Potočarima bio je posljednji put da ih je vidjela. Kasnije je saznala da su zadnji put viđeni na putu za Konjević polje, gdje su ih zarobili srpski vojnici. Nedaleko od Potočara, posljednji put nakratko je vidjela sina Elvira, koji joj je mahao dok je prolazio u kamionu UNPROFOR-a.

FOTO: HINA/FENA/Amer Kajmović

Srpski vojnici s lica zemlje izbrisali su tri generacije muškaraca

U svom svjedočenju Mirsada M. je rekla kako su srpski vojnici po zauzimanju Srebrenice s lica zemlje izbrisali tri generacije muškaraca, a zatim je nabrojala svoje sinove, muža, svekra i rođake. 

Može li Dodik u zatvor zbog negiranja genocida? Stručnjak za međunarodno pravo: 'Apsolutno'

"Mi, majke, žene Srebrenice, koje se toliko godina nadamo i čekamo, mogle bi se okrenuti tim našim pustim šumama gdje smo ispratile svoje sinove koji se nikad nisu vratili, za koje nikad nismo ništa definitivno saznale, jesu li mrtvi ili živi, ili gdje su im ostale kosti. U takvim nadama već dosta dosad majki je umrlo i vjerojatno i sve ostale će tako završiti. S obzirom da svaki dan, nade je sve manje".

Komentari

VAŽNO Ako ne vidite komentare ne znači da smo ih zabranili ili ukinuli. Zahvaljujući pravilima Europske unije o privatnosti podataka treba napraviti sljedeće: 1. Logirati se na Facebook u ovom browseru i omogućiti korištenje kolačića (cookies). Logirati se možete ovdje: https://www.facebook.com/ 2. Uključiti third party cookies u svom browseru. Ako koristite Chrome to možete učiniti na chrome://settings/cookies. Pozivamo čitatelje/komentatore da u svojim komentarima njeguju civiliziranu raspravu. Portal Direktno ne može se smatrati odgovornim za komentare koji sadrže uvrede, klevete, govor mržnje, huškanje i/ili poziv na nasilje. Takvi komentari bit će obrisani, a u posebno ekstremnim slučajevima mogu biti i potpuno onemogućeni. Sporne komentare čitatelji mogu prijaviti na [email protected], uz priloženu poveznicu na pripadajući članak i navođenje autora i sadržaja spornoga komentara.