'OTAC HOS-a' PUKOVNIK DAMIR RADNIĆ: Nakon ministra Njavre, Tomo Medved jedini je koji se zaista bavi hrvatskim braniteljima; on je čovjek od djela, a ne od riječi

Pet je puta ranjavan; tri puta u Bogdanovcima kod Vukovara, četvrti puta na Kupresu, a peti u Srednjoj Bosni.

Na Facebooku vodi stranicu "Udruge ratnih veterana 204. Vukovarske brigade" kao i stranicu "Heroji Vukovara" (uz osnivača te stranice Damira Markuša te vukovarskog Tigra Vladimira Balgača Alfa, omiškog dragovoljca Zlatana Bašića te dvojicu mladih ljudi iz Slavonije), brinući se i dalje za svoje suborce, ali i aktivno prateći sve što se događa u Hrvatskoj.

Radnić vodi i Facebook stranicu Vukowar 1991. - Fotomonografija i izložba ratnih fotografija.

U jednom nam je razgovoru rekao kako ''nije zarobljenik prošlosti, ali ne dopušta da ona bude zaboravljena, niti da tu povijest pišu oni koji je nisu stvarali, jer želi živjeti u boljoj i pravednijoj Hrvatskoj''.

Nema dana, a da Damir Radnić ne razmišlja o svojim suborcima, ali i hrvatskim braniteljima općenito te je tome praktički posvetio svoj život, zajedno sa svojom suprugom koju je upoznao također na ratištu i koja je bila dobrovoljka HOS-a. Angelina Shannon-Toyah, naime, bila je pripadnica Saniteta HOS Vinkovci.

Damir Radnić jedan je od najsmirenijih, najodmjerenijih i najrealnijih sugovornika s kojima sam ikada razgovarala. O braniteljima uvijek govori s neskrivenim ponosom i potpuno je opravdano nazvati ga živućom legendom Domovinskog rata, iako on takvo što skromno odbija. A njegov je mobitel 24 sata otvoren za branitelje i njihove obitelji i za njih uvijek ima vremena...

Ima i petero djece koji su, što je najvažnije zdravi i uspješni. ''Oni su mi prvo na svijetu, a tek onda sve ostalo! Sada imam i malu unučicu Emu koju jedva čekam vidjeti'', kaže nam Radnić.

Uz redateljicu Nadu Prkačin velikim dijelom zaslužan je za promoviranje dokumentarnoga filma ''Štafeta smrti'', čije je prikazivanje širom Hrvatske započelo u kasnu jesen 2018. godine. Film govori o događajima koji su se zbili od 10. do 22. studenog 1991. kada je 11-oro HOS-ovaca iz okupiranih Bogdanovaca na vukovarskoj bojišnici, zbog nemogućnosti da na drugi način spase civile svjesno krenulo sa skupinom civila u proboj kroz minsko polje kod Marinaca. Na takav očajnički, ali hrabar čin odlučili su se u trenutku kada im je ponestalo streljiva. U proboju su živote izgubila njih sedmorica, dvojica su umrla nakon rata, a dvojica su preživjela...

Nije li stoga upravo ovaj heroj jedan od najkompetentnijih sugovornika o braniteljima?

Što Vam najčešće govore branitelji, posebice Vaši HOS-ovci, koji su i sami prošli kalvariju?

Jednako kao i u drugim društvenim grupacijama ima nas i ''ovakvih i onakvih''. I nesretnih i nezadovoljnih i šutećih i galamećih i više bolesnih, a manje zdravih; ima ih i uspješnih i neuspješnih. I onih koji su u dobrim poslovima i onih koji kući čekaju svaki prvi u mjesecu i svoju mirovinu. Ima i onih bez ičega. Dakle, jednako kao i u cijelom društvu, tako je i u našoj populaciji. Jer i mi smo dio našeg društva...

Je li status svih HOS-ovaca do kraja pravno i zakonski reguliran?

Znate, odavno je trebao biti. No, kako je to u drugim kategorijama branitelja, tako i kod HOS-ovaca uvijek ima pojedinaca koji iz ovih, ili onih razloga nisu riješili svoj status. Koliko znam, to više nisu neke velike brojke i vjerujem da će kroz kraće vrijeme svi biti riješeni.

Jeste li zadovoljni radom svoga resornog ministra Tomislava Medveda?

Ministar Medved častan je čovjek, branitelj i dragovoljac od nultih dana pa već samim time zaslužuje moje poštovanje. Za razliku od nekih njegovih prethodnika koji su bili jaki na riječima, osobito kada su spominjali sebe, a slabi na djelima, ministar Medved više je čovjek od posla, a manje od riječi. Oko sebe je uključio lijepi broj ljudi sa sličnim kvalitetama i mislim da u danim uvjetima radi odličan posao.

Uz njega, treba istaknuti i Stjepana Sučića, načelnika Uprave za nestale, koji sa svojom ekipom radi sjajan posao na pronalaženju naših nestalih. Sada u mandatu ministra Medveda, prvi puta na pravi način djeluje na terenu suradnja Ministarstva branitelja, MUP-a i Ministarstva obrane, kao i DORH-a te to daje rezultate. I ova četvorica naših prijatelja i suboraca koji su nedavno pronađeni u polju smrti ispod Marinaca rezultat su odličnog rada Ministarstva branitelja.

Je li Zakon o braniteljima doveo do toga da se taj broj još više drastično uveća, budući da ih je danas registrirano nešto više od 500.000?

Čitam o tome različite podatke, a još nitko nije dao neki konkretan primjer da je to zaista neko drastično povećanje, jer još nema tih podataka. A kada ih bude onda možemo i o tome razgovarati. U svakom slučaju, dok god je i jedan od branitelja ''neodrađen'', zakone treba mijenjati kako bi se ''odradio'' i taj zadnji branitelj. S druge strane, dok god među nama ima onih koji tu ne pripadaju, službe koje se bave tim poslom trebaju raditi na tome da iz naših redova odstrane i zadnjeg takvoga!

Što mislite o udrugama proisteklima iz Domovinskog rata? Je li to dobro ''posloženo'' i treba li ih toliko i biti; nije čudno da je u javnosti izazvana i velika ''rezerva'' prema braniteljima. No, je li potreban toliki broj tih udruga?

Sve je to krivo postavljeno, od samih početaka, počevši od Zakona o udrugama pa do načina kako se udruge osnivaju i djeluju. Zahvaljujući tome mi imamo najmanje 1200 braniteljskih udruga! Sada zamislite 1200 čelnika udruga, isto toliko njihovih zamjenika, tajnika, ili tajnica pa 1200 ureda, barem 1200 službenih automobila… kakve su to ogromne brojke! A sve je to samo pokriće za uzimanje novca iz državnog proračuna i proračuna županija, gradova, općina...

A taj novac služi za pacificiranje, kako čelnika udruga, tako i njihovog članstva. Braniteljske udruge najmanje se bave onim što bi trebale, a to je briga o članovima i njihovim obiteljima te čuvanje i promicanje istine o Domovinskom ratu. Sve ovo jednako je svugdje, u cijeloj Hrvatskoj, uz vrlo mali broj časnih izuzetaka koji se mogu nabrojati na prste moje dvije ruke! A ja nemam sve prste na rukama...

Nekada davno, do sredine '90.-tih, bio sam član HVIDR-e, kao i UHDDR-a, u vrijeme kada sam mislio da to ima smisla, ali kada sam shvatio da tu nema sreće, pravde ni zadovoljstva, maknuo sam se iz svega i sve promatram sa strane.

Često znam reći, jer toga se sjećam, s obzirom na godine, kada bi u ''onoj bivšoj državi'' Savez boraca ''lupio šakom po stolu, cijela bi se država tresla'', a danas, kada ''šakom o stolu lupi pet, šest udruga'', ne događa se ništa, jer iste sekunde nađe se novih pet, šest podobnih udruga koje će biti glasnije od ovih prvih i podržati će sve što u tome trenutku određena politika od njih traži! Zaista, da nije žalosno bilo bi smiješno!

A sve to kreće od početka '90.-tih godina, kada je to ''odlično za njih'' napravila ekipa oko Josipa Manolića, koji je u svemu tome imao itekakvog iskustva djelujući u stvaranju i one bivše države. Sa svim njenim pogubnim križnim putevima, jamama, golim otocima i mnogim drugim užasnim temama koje su i danas, 75 godina nakon tih olovnih vremena - tabu tema!

Prošli ste pravu golgotu, bili ranjavani pet puta, gledali smrt svojih suboraca, razaranja, stradavanja, ranjavanja, donosili tragične vijesti suprugama branitelja, obiteljima... Sve ste posvetili održavanju uspomene na naše hrabre borce i borkinje, a svjesni ste kakvo nezadovoljstvo danas vlada u Hrvatskoj, u praktički svim segmentima društva. Što kažete na to?

Hrvatska je kao mlado biće koje raste i razvija se. Ipak, to naše biće ima i poteškoća u svome razvoju, neke od tih poteškoća subjektivne su prirode, a neke su sasvim objektivne, ali, vjerujem da će s vremenom i te teškoće biti prevladane, a naše biće svojim će odrastanjem postati puno uspješnije nego što je to danas. I naši klinci koji su danas 20-30-godišnjaci, svojim će odrastanjem i zrelošću pridonijeti da se riješimo većine subjektivnih teškoća, dok je objektivne teškoće i inače puno lakše prevladati, s obzirom da one imaju i puno kraći rok trajanja.