Ostavila HRT-ovog voditelja bez riječi: 'Nije htjela ostaviti sina. Rekli su joj da ide i ona'

"Pišem priče o poginulim i nestalim braniteljima Vukovara, neovisno o postrojbi s kojom su možda došli u Vukovar, ili dragovoljcima ili samim Vukovarcima", istaknula je Belobrajdić u HRT-ovoj emisiji Veterani mira.

Tko te priče prati, ističe, lako će utvrditi da su Vukovar branili branitelji gotovo iz svih dijelova Hrvatske, pa i šire i mi im za to dugujemo jednu neizmjernu zahvalnost što su pomogli obrani Vukovara i što su u Vukovaru branili Hrvatsku, iako se već i na nekim drugim bojišnicama itekako vodila žestoka bitka.

"Što se tiče odabira imena, ja nemam tu favorita. Predlagali su ih ili suborci ili članovi obitelji koji su na neki način pronašli put do mene. Bilo preko urednika portala za koji pišem ili urednika vukovarskih novina gdje sam prvo počela ili preko raznih poznanika, zapovjednika. poginulih ili nestalih članova svojih obitelji. Načini su razni, ali ja sam prihvaćala priče redom. Nijedna nije bila u redu čekanja, nego onako kako sam mogla prikupiti podatke, a to je jedan doista težak proces s odmakom od 30 godina. Prvo, neobično zvuči kad kažem da za jedan tekst obavim najmanje 20 telefonskih razgovora. I to sam u većini slučajeva rekla i malo. Prvo moraš pronaći članove obitelji, saznati tko bi mogao imati njihov broj telefona. Mnogi su ljudi čiji su najmiliji poginuli bili i jedinci. To su čak sad i supruge već umrle, ne samo roditelji. I to je jedan težak posao. Ja sam se tu čak obraćala i zamolbama i putem društvenih mreža", kaže.

"Meni su rekli da je moj brat avion srušio..." 

Jedan od tih uspješnih primjera je kaže, Božo Bionda iz Videkić Sela kod Slunja, kada je u jednu bajkersku grupu na društvenim mrežama iz tog područja napisala upit nakon kojeg se javio njegov rođak i uputio je na njegovu sestru koja živi u Osijeku. 

"Vrlo važno mi je doći do člana obitelji jer ja zapravo nijednu priču nisam napisala bez suglasnosti. Bilo bi mi jako strašno da netko otvori portal, novine pa da vidi da nešto piše o njihovim najmilijima, da oni nisu nešto upitani ili da nisu jednostavno na to bili spremni. Radi se o tome da puno puta ni članovi obitelji ne znaju sve. Zašto se to tako događalo? Kad su dobili prvu informaciju da je njihov član obitelji poginuo, tada je naravno bilo i puno netočnih informacija zašto se to dogodilo. Nekad su jednostavno suborci htjeli malo kroz nekakvo herojsko djelo ponuditi nekakvu alternativnu priču, utjehu, da, ja bih to tako rekla. 

Naprimjer, imala sam priču gdje sam nazvala čovjeka, njegov brat je poginuo, dečko je bio na straži, bilo je granatiranje. On je meni rekao pa gospodine, ali meni su rekli da je moj brat srušio avion. U tom trenutku ispadne da ćeš možda njegovo nekako herojsko djelo omalovažiti, ali vrlo je bitno, s odmakom od 30 godina, da te priče budu što je moguće bliže u datim okolnostima, znači prema činjeničnom stanju. Onda, s druge strane, tu postoji nešto još teže. Puno puta su obitelji bile i pošteđene strašnih detalja smrti", navodi.

"Nitko o Vukovaru ne zna sve"

To je ono, ističe, što mi znamo reći blažena granata ili metak. "Pisala sam jako puno tekstova o ubijenima na Ovčari i na Veleprometu. Onda treba pronaći jednu mjeru da se napiše istina, a da obitelj ipak ostane pošteđena nekakvih detalja."

Sve teže je, navodi, pronaći suborce i preživjele svjedoke, jer postoje ljudi koji su razočarani i ne žele više pričati, a neki se više ne sjećaju. Na pitanje je li joj olakotna okolnost što je i sama bila vukovarska braniteljica, kaže da jest.

"Postoji još uvijek obitelji koje jako malo znaju o tome kako je poginuo njihov član obitelji. I već prema nekakvim podacima koje imaju, ja otprilike znam koga ću pitati, koji položaj, tko je tamo bio zapovjednik, tko je još uvijek živ, tko nešto može znati o tome. Tako da i naravno kad kasnije uzimam izjave, ja već otprilike mogu znati kome mogu pokloniti povjerenje. Možda bih trebala pronaći pravu riječ da nikoga ne uvrijedim, ali važno je reći da ima ljudi koji o Vukovaru znaju puno, ali nitko o Vukovaru ne zna sve.  Danas čak mi učimo o Vukovaru. Ja puno više sam saznala o samoj bitki za Vukovar tijekom pisanja nego što sam znala za ta tri mjeseca koja sam provela u Vukovaru. Ti možeš znati ono što se događalo oko tebe na tvom punktu, eventualno nešto što si čuo, ali ne možeš znati recimo ako si bio na Sajmištu što se događalo prema Borovu selu ili na Trpinjskoj cesti i tako dalje. Znači mi smo svi učili kroz ove godine koje su od okupacije Vukovara pa do danas", smatra Belobrajdić. 

FOTO: Tanja Belobrajdić / Facebook

"Svakom je najteže ono što se dogodilo njegovom najmilijem"

U naslove je rijetko intervenirala, jer kako kaže, oni koji se bave pisanjem znaju da je oprema stvar urednika. "Bila je jedna priča i pisalo je najteži zločin Ovčare. I ja sam tad intervenirala iz kojeg razloga? Zato što mi to ne možemo tako kategorizirati, svakome članu obitelji ono što se dogodilo njegovom najmilijem je najteže. Neovisno je li to bilo dijete, je li to bila trudnica, je li to bio nečiji otac, brat. 

Imali smo situacije gdje su ubijeni otac i sin, gdje su ubijena dva brata. I ja jednostavno svakoj pristupim na jedan jednak način i kad pomislim da tu najmanje ima nešto što bi moglo možda zainteresirati čitatelja jer, nažalost, znate onaj dio koji ja radim, generalije, to u stvari čitatelja najmanje zanima, to zanima članove obitelji. Oni vole pročitati u kojoj je on školu išao, što je završio, sport kojim se bavio. Ali nekoga koga zanima bitka za Vukovar, njega zanima onaj ratni dio i ono što se dogodilo kasnije", dodaje.

U mnogim tim pričama, ističe, čak nije ono što se događalo tijekom rata ono što nju pokreće. Takva je priča, primjerice o Damiru Kovačiću Koletu, koji je među prvima ubijen na Ovčari, još u hangaru.

FOTO: Tanja Belobrajdić / Facebook

"Pa mama vidiš li sad da je Damir mrtav?"

"I za ono što se dogodilo, njegova majka je danas spokojna. Ona je odbijala prihvatiti tu činjenicu, iako je imala informacije da je on tamo ubijen. Međutim, njegovo tijelo još uvijek nije pronađeno. U biti su tijekom suđenja u Beogradu za ratni zločin izašli nekakvi mučni detalji koji su kasnije objavljeni u vukovarskim novinama. Žena je to pročitala tamo, nije za to znala. Pala je u nesvijest, jedva su je povratili. 

I nakon toga, ono što je meni ostalo iz te priče, od svega upečatljivije je to kad je njena kći čiji je i suprug ubijen na Ovčari, ne samo brat, rekla, pa mama vidiš li sad napokon da je Damir mrtav? A ona je na to rekla, ali ja se još uvijek nadam. Te neke stvari koje su izrekle žene, majke, to je ono što mene u tim pričama možda najviše zadrži. Tako da kažem, to je sve od osobe do osobe", navodi Belobrajdić. 

O ratu u Vukovaru kaže, razmšljla bitno drugačije danas kada je i sama majka, danas kad je njezin sin vojni obveznik i kad joj je kćer odrasla nego kad je bila u Vukovaru djevojka i fokus joj je bio uglavnom na sebi samoj.

FOTO: Tanja Belobrajdić / Facebook

"Hodam po njivama, mislim da hodam po njegovim kostima..."

"Nisam mislila o tome što misli možda moja majka koja brine ili otac. To s čim su se te žene nosile i u Vukovaru, u skloništima, u podrumima, i van Vukovara dok su čekale, molile, danas mi je puno jasnije. Upravo iz tog osjećaja ja se često zapitam kako su te žene skupile tu snagu, kako su to sve podnijele. Osobito majke koje još uvijek traže. Takav je primjer mladića koji je ubijen na Ovčari. On je pronađen i ekshumiran. Njegovo tijelo je ostalo očuvano, gotovo cijelo. I njegova majka kad mi je pričala kako je inzistirala, bez obzira na sve, iako su je upozorili da ne treba ići gledati, da pogleda samo fotografije, ona je inzistirala da vidi tijelo. 

I sad taj njezin tijek priče koji ona govori, kako vidi njegove noge, pa vidi njegovo tijelo, ruke i onda taj krik kad shvaća da je to tijelo bez glave. Mislim da je to neopisivo i kad slušaš i kasnije kad te riječi moraš i prenijeti. Htjela bih prenijeti osjećaj, a ne želiš prenijeti stravu. Ili recimo evo ima majka Mirabela Matičića, koja još uvijek traži svog sina koji je ubijen u Trpinji. Žena mi je kazala, kad me uhvati ono moj ja kažem suprugu vozi me tamo i ja šetam tamo po tim njivama, šetam pokraj Bobotskog kanala. Mislim da hodam po njegovim kostima, pitam se, sine gdje si? On je tu negdje, a ja ga ne vidim", prisjeća se Belobrajdić tog razgovora.

"Ali vjerujte, svaka ta priča je specifična. Svaku bih mogla izvrtjeti, ali evo riječi Đurđice Rupčić, to je sestra od Josipa Culeja, redarstvenika mučki ubijenog u Borovu selu. Ona je bila djevojčica gotovo, srednjoškolka, kad je njen brat ubijen. I sad, od svega toga, od te njene priče, meni je ostalo u glavi kako ona kaže kako mu je kuhala ručak, na koji on nije došao, kako kad su saznali kiša je počela rositi. Ona je stala kod susjeda, gledala kroz prozor i kad je otac izašao iz policijskog auta, spuštene glave, ona je istrčala na kišu i znala je. Bosa je istrčala, znala je što se dogodilo. I onda neki fragmenti, te neke metalne slike ostale su puno jasnije u glavi možda nego sam onaj događaj o kojem sam pisala. Ali to je stvar svakoga kako će prihvatiti priču. 

FOTO: Tanja Belobrajdić / Facebook

I ženu od 60 godina su odveli na Ovčaru

Ono što je vrlo važno je da su ti ljudi negdje ostali za neka mlađa pokoljenja koja će čitati kad nas već više ne bude, da su ostala zapisana njihova djela, njihovi podaci na kraju krajeva, nešto što čini sretnima njihovu djecu, unuke, obitelji. Ono što čini posebno sretnim obitelji koji ranije nigdje nisu ništa pročitali o nekom svom. Znate ona rečenica, pa i moj je bio, ali nitko ga ne spominje", istaknula je.

Pisala je i o mnogim ženama, o braniteljicama, te spominje Mariju Kreko i Nadu Kušnjer. Obje su nakon sloma obrane Lušca pri povlačenju zarobljene i mučki ubijene. "Braniteljica Borova naselja Jelena Pančić se još uvijek traži. Ili Ivanka Soldo, koja je bila u logistici, poginula od granate. Niz je tih žena. I pisala sam o ženama koje su mučki ubijene na Ovčari. Imamo tri žene ubijene na Ovčari. Možda se malo više zna o Ružici Markobašić, ali tamo je i gospođa Janja Podhorski, ubijena starija žena za koju još uvijek nema objašnjenja kako su uopće pokupili ženu od 60 i nešto godina i odveli na Ovčaru. Ona je bila lakše ranjena, dolazila je na previjanje, ali nije bila braniteljica, nije bila u nekom sustavu obrane, pa da se sad netko na nju posebno okomi."

Posebna priča je, ističe, ona o gospođi Dragici Tuškan o ženi koja je u bolnici slom obrane grada sačekala sa svojim sinom i kada su napravili trijažu četnici JNA, i odvojili muškarce od žena, ona je već bila uvedena u jedan drugi autobus koji je trebao civile izvesti.

FOTO: HRT / Veterani mira / screenshot

Majka koja se nije htjela odvojiti od sina

"I svjedokinja koja je bila tamo je rekla kako je gospođa Dragica vidjela svog sina vani, gdje su ga odvojili, da je izašla iz autobusa, da je prišla i nije se htjela odvojiti od njega i onda je netko rekao, onda ideš i ti. Prema svjedočenju preživjelog s Ovčare koji je bio njihov susjed i radio je s gospođom Tuškan i ona je odvedena. Definitivno je potvrđeno da su oni došli do Ovčare, ali tijela gospođe Tuškan i njenog sina ni danas nisu pronađena. Ali to mi je jedan čin majke koja se nije htjela bez obzira na sve odvojiti od svog sina možda za izdvojiti", rekla je Belobrajdić.

Slična je priča i Zdravka Vladisavljevića Edija, koji nije se htio odvojiti od svojeg brata. "Da, Zdravko Vladisavljević on je inače bio izuzetno sitne građe, pa su čak četnici na Veleprometu mislili da se radi i o djetetu, a možda zato što je i njegov brat želeći ga spasiti vikao ostavite ga on ima samo 14 godina. Međutim Edi je bio branitelj i to prema riječima njegovog zapovjednika Slušca itekako srčan branitelj. On je brata spasio čak dva puta. Njegovog brata su prozivali kad su ih tek iz bolnice dovezali pred Velepromet i jedan četnik koji je poznavao njegovog brata ga je prozvao i on je istupio umjesto njega, a brata je gurnuo negdje pozadi. Taj četnik je neovisno tome što je već bio pripit vidio da to nije osoba koju on traži. 

Neizmjerna bratska ljubav

Edija su tada izdvojili, odveli su ga u stolariju gdje su ljudi teške patnje prošli. Oni koji su preživjeli svjedočili su o tome. A nakon dan, dva su doveli Edijevog brata, ponovo su ih tamo spojili. I kad su Edijevog brata prozvali da on izađe napolje, iako se kroz te tanke zidove stolarije čulo što rade ljudima koji su izveli, on se uhvatio svome bratu oko nogu i nije ga želio pustiti. Vikao je ostavite ga na miru. I onda je jedan koji ga je želio izvesti, taj četnik, čučnuo kraj njega i pitao voliš li ti svoga brata? Kada je on odgovorio da voli, onda je rekao,ti ćeš izaći umjesto njega. Kažu preživjeli da se Edi digao, izašao kroz ta vrata, iako je znao što se vani događa, tako da to je jedan čin neizmjerne bratske ljubavi i neizmjerne hrabrosti", rekla je.

Tanja Belobrajdić otkrila kako nastaju njezini tekstovi: 'Dugujemo im neizmjernu zahvalnost'

Knjiga i film bi trebali biti na dobrobit čitavoj zajednici i osvješćivanju mladih i svih onih koji to nisu doživjeli. "Apsolutno, jer to su naši suborci, oni su zaslužili da ih se sjećamo i oni su zaslužili da o njima nešto kažemo s poštovanjem koje su oni zasigurno zaslužili. I nas zadužili", navodi Belobrajdić.