Opstruiranjem nove predsjednice Milanović suspendira demokraciju

Konsolidiranom demokracijom smatra se samo ono društvo u kome se podrazumijeva da će prijenos vlasti, sukladno izbornim rezultatima, biti proveden mirno, da će strana, koja je trenutno ostala u političkoj manjini, novu većinu priznati kao legitimnu, a da je samo po sebi razumljivo da i većina i manjina, i vlast i opozicija, rade u korist javnog dobra.

Kad je neposredno nakon završetka drugog kruga predsjedničkih izbora u javnost dopro koncept iz Milanovićeva „unutarnjeg kruga“ o osporavanju izbornih rezultata, kad se pokazalo da bi trenutni predsjednik Vlade i njegovi suradnici nakon izbornog poraza svog kandidata htjeli mijenjati izborna pravila prema kojima su provedeni izbori i valjda ih ponavljati tako dugo dok njihov kandidat ne pobijedi, pokazalo se da trenutno vodstvo najveće stranke vladajuće koalicije ima problem sa savladavanjem temeljnog ispita demokratske političke kulture – ispita spremnosti za mirni prijenos vlasti.  

Razdoblje, nakon poraza dosadašnjeg predsjednika Ive Josipovića na predsjedničkim izborima, za Zorana Milanovića je, čini se, nova politička epizoda. U ovom je periodu očito pod snažnim utjecajem „spin doctora“, koncentriran na popravljanje dojma, što ga ostavlja u javnosti, vodi neodgovornu populističku politiku nemilice trošeći javni novac kako bi kupio potporu socijalnih slojeva na čije glasove na izborima računa, a čini se da su mu novi savjetnici predložili drukčiji način obračuna s pobjednicom na predsjedničkim izborima i sprečavanja mirnog prijenosa vlasti, od onoga što je bio osmišljen u „unutarnjem krugu“ njegove stranačke kamarile.

Umjesto osporavanja izbornih pravila, nova je taktika sprečavanje uspostavljanja predsjedničke grane vlasti. Novi Milanović, ovaj koji se nastoji dopasti, „ispunjava“ preko noći zahtjev novoizabrane Predsjednice o preseljenju njena ureda s Pantovčaka, ne osiguravajući Predsjednici i Uredu predsjednice elementarne preduvjete za normalno funkcioniranje. Kada joj je cinično izrazio dobrodošlicu, usput je napomenuo kako bi joj moglo biti nezgodno ako se ispuni ono što je u kampanji tražila – preseljenje s Pantovčaka.

Predsjednik Josipović u narednom će tjednu pokazati je li doista osoba demokratske političke kulture, kakvom se želi prikazati, ili tek operativac u premijerovu protudemokratskom igrokazu. Naime, on već od jeseni zapravo ne obavlja predsjedničku dužnost u punom formatu, što je posve u redu. Dobro je što odbija potpisivati akte, koji bi obvezivali izabranu Predsjednicu, nakon što stupi na dužnost, ali je pomalo smiješno što ne potpisuje niti neke redovite akte, koji ne mogu stvoriti negativne posljedice, kao što je, na primjer, razrješenje  veleposlanika u inozemstvu kojima je istekao mandat. Predsjednik Josipović, otkad je u kampanji, a pogotovo otkako je izgubio izbore, nije više predsjednik Republike u pravom smislu riječi, nego je tek skrbnik nad institucijom Predsjednika, kao što je to na primjer predsjednik Sabora u uvjetima spriječenosti predsjednika Republike ili u razdoblju od njegova razrješenja, ostavke ili smrti, pa do inauguracije novog Predsjednika. U takvim uvjetima ključno je očuvati stabilnost institucije. Ako u trenutku kad više nije predsjednik Republike u pravom smislu riječi, predsjednik Josipović pristane na svoju i deložaciju Ureda predsjednika s Pantovčaka, a da se Uredu i Predsjedniku ne osiguraju drugi primjereni prostori za rad, predsjednik Josipović svrstat će se uz Milanovićev bok, među one u hrvatskoj političkoj areni koji nisu sposobni proći niti elementarni ispit demokratske političke kulture.

Napetosti među političkim institucijama, koje kontroliraju različite političke opcije, u demokratskom su poretku uobičajene. Kad govorimo o demokratskom poretku, naime, podrazumijevamo da je riječ o sustavu u kome je vlast ograničena. Jedini efikasan način ograničavanja vlasti međusobno je suprotstavljanje političkih ambicija. Međutim, to se suprotstavljanje ambicija u političkom sustavu mora odvijati u reguliranim uvjetima. Najstariji demokratski ustav, Ustav SAD iz 1787., u članku II, odsjeku 1., stavku 7, eksplicitno navodi da će Predsjednik u vrijeme mandata primati „za svoju službu naknadu, koja neće biti niti uvećana niti smanjena, tijekom razdoblja na koje je izabran, a on u tom periodu neće primiti nikakav drugi prihod od Sjedinjenih Država ili ijedne savezne države“. Prava nosilaca vlasti ne mogu se tijekom mandata mijenjati političkom voljom. Parlament je jedino tijelo ovlašteno za usvajanje proračuna, ali on ne smije proračunske pozicije institucija mijenjati prema tome kontrolira li ih trenutno ona opcija, koja je u većini u parlamentu, ili je ta institucija pod kontrolom parlamentarne manjine.

Predsjednik Josipović 2010. načinio je veliku štetu inzistiranjem da se prilikom promjene Ustava izostavi obveza zakonodavca da donese Zakon o predsjedniku Republike. Hrvatska je jedina zemlja Srednje Europe, koja nema zakonom reguliran status Predsjednika, a paradoksalno je da se zakonski reguliraju samo status i prava „bivšeg Predsjednika“. Milanovićevskim načinom tumačenja Ustava, pravnih propisa i odnosa među institucijama, moguće je stvoriti situaciju u kojoj će prava predsjednika Mesića, koji je u mirovini nakon dva predsjednička mandata, i predsjednika Josipovića, koji je poražen u trci za drugi predsjednički mandat, biti jasnije definirana od prava aktualne predsjednice Republike, pa i to da bivši predsjednici imaju, a aktualna nema primjerenoga radnog prostora.

U krugovima diplomata i stranih novinara ovih se dana mogla čuti spekulacija o tome kako je aktualna administracija odustala od pokušaja osporavanja rezultata predsjedničkih izbora nakon ozbiljnog upozorenja iz vrha Europske unije i da je to upozorenje bilo važnije od zgražanja domaće javnosti ponašanjem vrha SDP-a. Čini se, međutim, da to nije bio i kraj pokušaja opstruiranja prijenosa predsjedničke dužnosti sukladno izbornim rezultatima. Pristane li predsjednik Josipović biti suučesnikom premijeru Milanoviću u opstruiranju uspostavljanja nove predsjedničke administracije i ustraje li Zoran Milanović na svome protudemokratskom projektu, bit će to uvod u ozbiljne unutarnjopolitičke napetosti u Hrvatskoj, u blokadu svih politika koje prema Ustavu sukreiraju  Predsjednik i Vlada, u uspostavljanje duboke blokovske podjele u političkoj areni, u kojima strane međusobno jedna drugoj odriču legitimitet. U takvoj igri stradaju svi, a prije svega građani, nacionalni interesi i šanse za kakvu takvu ekonomsku konsolidaciju. U posljednje se vrijeme ponavljaju tvrdnje kako se Hrvatska vratila u rane devedesete, obilježene političkom nesnošljivošću i društvenim podjelama. Zoran Milanović, međutim, odbijanjem poštivanja izbornih rezultata, Hrvatsku vraća u neka ranija vremena, u predpolitičko razdoblje, u razdoblje prije pluralističke demokracije.